Deutsche Welle: - News, Analysis and Service from Germany and Europe - in 30 Languages bs_BA http://blogs.dw-world.de/bihblog/ Maj. Proljeće tjera modu. Adolf Hitler nosi majicu kratkih rukava. Na grudima slogan: EASTSIDE, WESTSIDE, GENOCIDE. Originalno? Šta reći o Führeru obučenom u bijeli T-Shirt sa crnim motom: „YOU MAKE ME FEEL LIKE DANZIG? Crteži i animacije Adolfa Hitlera u krpicama berlinskog hipstera ovih dana virulentno cirkuliraju mrežom. Američki pokretači platforme Hipsterhitler sebe smatraju satiričarima. Majice koje po internetu propagira masovni ubica posjetioci popularne stranice mogu naručiti poštom. Dobar biznis. Loš ukus? Kako onda ocijeniti turski televizijski spot u kojem Adolf Hitler pravi reklamu za muški šampon. Diktator koristi sedamnaest sekundi ekonomske propagande i savršeno vlada turskim jezikom: „Zašto kupuješ ženski šampon, ako ne nosiš suknju? Na tržištu je stopostotni muški šampon: Biomen!“ <br /> <br /> Hitler je jedna od najvećih globalnih zvijezda sadašnjice - tvrdi njemački publicista Daniel Erk. Njegov kritički blog (Hitlerblog) prati internacionalnu popularizaciju čovječuljka s brčićem. Trend je očigledno napustio ekstremne političke krugove nastanivši se u masovnoj kulturi. Pored sumnjivo naivnih reklama za azijsku supu, rumunjski radio i fitness centar u Dubaju (slika Auschwitza, tekst: „Kiss your calories goodbye“), Erk ukazuje na brojne druge citate, fraze, parafraze, koje, kako on kaže, banaliziraju zlo iz prošlosti. Bloger pomno obzervira mainstream kulturu u kojoj umjetnici, pisci, slikari i DJ-evi koketiraju likom Hitlera, na meti su, osim toga, komentatori koji svakog drugog diktatora porede s Adolfom, jednako koliko i digitalna erupcija fotografija na kojima bebe, mačke i garaže nose brk kao on.<br /> <br /> Na osnovu (nagrađenog) bloga Daniel Erk sročio je knjigu „Nikad više Hitlera“ („So viel Hitler war selten“, 2012.) Knjiga se uspješno prodaje. U tome leži ironija. Koliko god Erk pokušava demaskirati Hitlera kao seksi brend odnosno marketinški trik, toliko mu Adolf pomaže pri prodaji sopstvenog produkta. Naravno, u istoj klopci nalazi se i priloženi tekst. Jer se također kači na kosmičku popularnost zločinca, na medijsku inflaciju zla. Kako izaći iz klopke? Teško. Prije dvadesetak godina, internet aktivista Mike Godwin formulirao je zakon (Godwin’s Law) prema kojem svaka diskusija prije ili kasnije završava spominjanjem Hitlera. Verbalno prizivanje nacista - pečat svakom šupljiranju. Shodno tome upravo ovdje bi morao biti kapak Erkovoj i mojoj priči o hitlerizaciji mainstreama. Volio bih da nije. Zato što refleksija otvara vrata prevenciji. <br /> <br /> Varam se. Vjerovatno se varamo. Pacovim putem traume čovječuljak s brčićem svijetu se uvukao pod kožu. Ne možeš ga istjerati i džaba. Ako Quentin Tarantino u zadnjem filmu (Inglourious Basterds, 2009.) nije uspio ubiti Adolfa Hitlera, kako onda da mu mi stanemo u kraj? Šejtan ružne prošlosti fascinira, hipnotizira mase. Koliko u obliku blesavih parodija na Youtube-u, toliko u vidu reproduktivnih političkih resentimana, u kojima, evo ovih dana, gnjevni Grci njemačku kancelarku Angelu Merkel stavljaju rame uz rame s diktatorom Trećeg Reicha. Olimpijada Hitlerova parada STOP. Sjećanje iz djetinstva: Najbolji drug i ja na času istorije u osmom razredu u Prijedoru, iz dosade, svakom bitnom liku u udžbeniku, bilo muškom, bilo ženskom, tehničkom olovkom pod nos ucrtavamo crn brk, čudeći se kako svi, ama baš svi, odmah liče na njega. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9871.html Pred rat smo bili djeca. Padala je kiša. Pa je granulo sunce. Od nekog smo čuli da su u grad stigli Talijani. Dotad Talijana u životu nisam vidio. Neću ga niti onda vidjeti. Prvog 3D Talijana upoznaću nekoliko ljeta kasnije u Njemačkoj, na košarkaškom treningu, u predgrađu Kelna. Giulio. Metar i žilet. Dobar šut. Bon, Frankfurt, Štutgart. Na ramenu Zenica. U svakom gradu jedna švalerka. Od nekog smo čuli da su došli kupovati puževe. Jedu ih, kažu, ko ćevape. U Rimu. Zgrabili smo priliku. Krenuli u akciju. Koliko skupimo skupimo. Prodaćemo ih Talijanima. Koliko daju daju. Dan je bio topao i vlažan. Ubrali smo motke. Znali smo gdje se skupljaju. <br /> <br /> Plemenitost puževa mi je tada bila strana. Danas sasvim drugačije razmišljam. Da li je kasno za kajanje? Budućnost pripada pužarstvu. Na Univerzitetu Clarkson (New York) objavljeno je naučno evanđelje, desila se prekretnica, breaking news glasi: Puževi proizvode električnu struju. Mekuščeva anatomija, milosrdno srce, šećer u krvi i šupljina tijela nude idealan prostor za uštekavanje katode i anode. Princip jednostavan. Ubušiš dvije rupice u kućicu, spustiš elektrode u krvotok. Toliko o tome. Puž u džep. Put pod noge. Suprotno standardnim (metalnim) baterijama, katalizaciji sagorijevanja (šećer i kisik) nužan je dotok prirodnih enzima. Tehnički detalj.<br /> <br /> Praktična implikacija: Puževi kao baterije za smart phone, laptop ili tablet kompjuter. Pitanje je dana kad će se na tržištu pojaviti prvi iPuž, Samsung Golać Galaxy i Smeđi Toshiba Hrapavac. Još bolje: svako sa sobom nosi svog ličnog puža ekološki ga startajući samo tamo gdje zatreba («Pužu mužu, pusti roge van!»). Evgeni Katz s Univerziteta Clarkson ponosno javlja da životni vijek elektronskog mekušca, bez većih investicija u sledovanje i remont, iznosi više mjeseci. Kao gorivo preporučuje se mrkva. Bude li se tehnika razvijala u tom pravcu, a izgleda da hoće, globalna svakodnevica na pužni pogon postaje vrlo izvjesna. Svi ćemo jednog dana biti ovisni o njima.<br /> <br /> Čovječanstvo će u budućnosti uzgajati goleme puževe. Uslijed povećanja potrošnje životinja će rasti, biti sve veća. Živjećemo u njihovim, ne oni u našim kućama. A onda. Jednog vlažnog, toplog ljeta kad nam najviše bude potreban, puž će kanselovati proizvodnju. Ugasit će se svjetlo, neće raditi klima, kompjuter, veš mašina, frižider niti šporet. Pad sistema. Prestravljeni subjekt čamiće u mraku, na balkonu, preklinjajući sluzavog boga struje: Pužu mužu, pusti roge van. Pužu mužu, pusti roge van. Zašto mi to činiš? Titanski izvor energije će te tada ticalima taknuti ravno u dušu - i prekinuti stogodišnji zavjet šutnje. Puževa rečenica pokrenuće lavinu potisnutog: «Sjećaš li se šta si mi radio u Prijedoru?» <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9869.html O Papagaju de Cologne skoro sve znamo - pobjegao iz kaveza, osnovao koloniju u Kelnu, piše pjesme, radi kao novinar, trenira tai boks, voli žene, posjećuje teatar, obožava opere («Arijom ispod tuša kontra komšijine metle»). Redovni posjetilac Zapadnog Balkona, markantno svjetsko pero, sjajan esejista, zapažen, između ostalog, po tekstovima koje simultano objavljuje u Njemačkoj, Španiji, Italiji i Kini. («Šta je nama Günther Grass?“) Produhovljen, pomalo sujetan intelektualac (botoks, joga, pilates), ptica okrenuta naprijed (Web 3.0). U bestseller autobiografiji («Jedan kljun, jedan glas», 2012.) Papagaj de Cologne otkriva kako je prije 100 godina preživio Titanik. Zašto je papiga toliko dugo šutila? U istom štivu autor po prvi put priznaje aferu s Marilyn Monroe. O ljubavi i ostalim ljudskim havarijama iz ptičije perspektive do sada se malo pisalo. Ekskluzivni intervju sa svjedokom vremena. <br /> <br /> - SOS !!!<br /> - Herr Papagaj, zovete upomoć?<br /> - SOS !!!<br /> - Tu sam.<br /> - SOS !!!<br /> - Aha. «Save Our Souls» poslije Titanika standard. <br /> - Save our Souuuuuullsss !!!<br /> - Da. Jak znak. Mislite da tako otvorimo intervju?<br /> - Jok. <br /> - Nego?<br /> - Mogu li na WC?<br /> - Izvolite u saksiju. <br /> - Hvala. <br /> - Velika ili mala nužda?<br /> - Okrenite se.<br /> - Okrenuo sam se<br /> - Velika<br /> - Onda ne u peršun. Zaboga, preskočite u rododendron ako ikako...<br /> - Take it easy. Okrenite se na drugu stranu<br /> - Okrenuo sam se.<br /> - Papagaju, nećemo valjda ovako raditi intervju.<br /> - Zamislite da je telefonski. <br /> - Hm. Idemo redom. Kako ste preživjeli Titanik?<br /> - Predevero.<br /> - Raspad Jugoslavije?<br /> - I to.<br /> - Potonuće FC Kölna?<br /> - Imate komadić toalet papira, može i salveta.<br /> - Zadužena Grčka nudi državne činovnike u najam: Jedan policajac 30 eura po satu. Jedan policajac plus jedan pas 50. Policajac, pas plus automobil 90. Gumeni čamac ide za 200 eura. Čime izbjeći pad ravno do dna?<br /> - Helikopterom za 1500 eura.<br /> - U autobiografiji «Jedan kljun, jedan glas» kažete da seks škodi zdravlju. Zašto?<br /> - Vidite šta se desilo čovjeku u Minhenu: Muškarac usred noći s balkona zvao SOS, jer nije mogao. Nakon više puta uzastopce.<br /> - Imate slično iskustvo?<br /> - Mirno more. Mlad mjesec. Da je bilo valova, posada bi santu ranije vidjela. <br /> - Ljubav ili Titanik?<br /> - FC Köln<br /> - Ne kontam.<br /> - Budućnost ima srce olupine, prošlost dubinu okeana.<br /> - Citat?<br /> - Razlivena tinta. Zadnja kap.<br /> - Stani, stop. Kuda ideš papagaju?<br /> - This is the end, my only friend.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9866.html Vrhuška Zapadnog Balkona podržava inicijativu Kraljevine Butan. Ujedinjenim nacijama potrebna je promjena prioriteta. Hitno. Minijaturna budistička monarhija ima pravo: bruto domaći proizvod (BDP) prevaziđen je koncept. Globalno. Podsjetimo se, kvalitet života u Butanu vlastodršci opisuju pomoću indeksa bruto nacionalne sreće (BNS). Jednom godišnje, valjda, Himelajima zađe državna komisija i vrši anketu. Ustavom legaliziran pristup. Pametno. Progresivno. Bez novih, modernijih, prezicnijih mjerila blagostanja svijet uskoro neće znati na čemu je, jednako smatraju Ban Ki-Moon, Princ Charles, Nicolas Sarkozy i dvojica nobelovaca svako im zaboravi ime. Da nije sve u novcu na Zapadnom Balkonu davno je izglasan zakon. Cvjetanje standarda gospodar saksija mjeri na osnovu modela bruto balkonske sreće (BBS).<br /> <br /> Paralele s Butanom vide se iz aviona. Tamo jedan kralj, ovdje jedan kralj. Tamo nema semafora, ovdje nema semafora. Tamo pušenje u javnosti zabranjeno, ovdje kad bi mogao nema ko da puši. Velika je sreća malih naroda. Kad shvate da su mali. Butan, kažu, ima tako senzacionalno nisku stopu kriminala da su cijeloj državi potpuno dovoljna četiri njemačka psa da paze na red i mir. Epi, Joker, Henry i Queen. Policijski ovčari. Donacija iz Berlina. Da li bi kraljevina bila sretna kada ne bi primala humanitarnu pomoć? Pitanje za milion eura. Da li je Butan tako sretan zato što su njegovi stanovnici od malih nogu naučeni da poštuju budistička načela? Moguće. Zašto su onda građani hiljadama kilometara udaljenog Zapadnog Balkona jednako happy? Vjerovatni zato što je kralj sa četvrtog sprata natjerao mrave da uče sanskrit. Dok marširaju gelenderom. Dok su mali. Da im se primi.<br /> <br /> Odlomak ozbiljno: Na inicijativu Butana, u New Yorku, ovih dana održava se konferencija Ujedinjenih nacija na kojoj 600 učesnika raspravlja alternativu ekonomskom indeksu bruto domaćeg proizoda. Traže se novi pokazatelji standarda. Predstavnik Butana Jigmi Thinley naglašava: «Svijet je spoznao i prihvatio istinu da su nam potrebne humane vizije sasvim suprotne beskonačnom profitu.» Mudar stav. Melem s Himelaja. Na globalne rane beskonačne financijske krize. Filozofski folklor iznesen na velikoj bini UN-a, sličan je onom od prije nekoliko decenija kada je zabrinuti kralj već tada hronično siromašnog Butana (BDP, zdravlje, obrazovanje etc.) uveo propagandno spiritualni paramater «bruto nacionalne sreće», svakako, prevashodno s ciljem da materijalno hendikepirane podanike zadrži na okupu. Drugim riječima, sebe i svoje pleme na vlasti. Mudar stav.<br /> <br /> Da li je mudro vjerovati da u spiritualnom Butanu, kraljevini bez semafora, plava krv ne sjedi u klimatiziranim limuzinama, da ne uživa u materijalnim privilegijama. Svakako da nije. Narodu je dato da slijedi više ciljeve. Državni budizam – opijum za mase. Prvo meditacija, pa onda riža. Ustvari, otkud znamo kako narod stvarno živi na Himelajima? Da li je neko od nas bio tamo? Nije. Možda su ljudi na krovu svijeta zaista sretni. Poput nas i vas, sljedbenika sitnog spokoja, ovdje, na četvrtom spratu u Kelnu, gdje vlada beskonačna tolerancija među insektima, ravnopravnost i nenasilje između paradajza i peršuna, bube i baje, leptira i mrava. Predlažem Ujedinjenim nacijama da se uvede indeks bruto balkonske sreće pomoću jednostavne matrice, globalno naslijeđene od rahmetli dida Edhema, budističkog pčelara i mlinara iz Sanskog Mosta - Krajišnika koji je svoj životni standard precizno opisivao riječima «Biće njekako». <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9863.html Dobrotvorno njemačko udruženje hakera Chaos Computer Club (CCC) proslavilo se napadom na desnoekstremni flert-portal objavivši najčešće korištene lozinke među neonacistima. Ispostavilo se da su rasisti loši kriptografi. Većinom korištene lozinke njemačkih radikala glase: 123456, siegheil, skinhead i deutsch. Ideološko zatucani subjekti očekivano pate od manjka mašte. Dvije godine kasnije korisne sugestije neonacistima glede sigurnosti na internetu pristižu od internacionalnog časopisa «New Scientist». Digitalna avangarda sugerira kako bi se globalna online identifikacija uskoro mogla vršiti putem ličnog EKG-a. Budući da ljudsko srce odlikuje individualni puls, nezamjeniv ritam, signatura jedinstvena otkucaja predstavlja savršen password. <br /> <br /> Online identifikacija junačkim srcem obradovala bi ne samo neonaciste već i brojne druge radikalne patriote širom svijeta. Sjediš za kompjuterom, ljuštiš sudžukicu, poželiš kupiti kartu za Evropsko fudbalsko prevenstvo na Ebay-u, plus baseball palicu, recimo, na Amazonu, bujrum navijače. Namjeravaš provjeriti svježu nacionalnu ili religijsku propagandu na Youtube-u, ulogovati se sekundu u Facebook, zacvrkutati tekst himne na Twitteru, nema problema momčino. Stisneš kabl uz grudi, uštekaš senzor u lokalni kompjuter, pošalješ individualni puls na server u Švicarsku - i izvolite lijepo. Mukotrpno pamćenje passworda, tupo obnavljanje stare, blesavo izmišljanje nove lozinke postaje suvišno. Kad je digitalnom identitetu dovoljno analogno srce. <br /> <br /> Dani slovno-brojčanih internet kodova su odbrojani. Kapacitet istrošen. Došlo je vrijeme za nešto novo. Otvaranje online vrata sopstvenim srcem (EKG), otključavanje mejlova licem (face-unlock), ulazak u cyber prostor otiskom prstiju (finger–scan) prije ili kasnije stupa na snagu. Stručnjaci drže da je biometrijska identifikacija mnogo sigurnija od tipkanja na tastaturi. Jer pored nesretnih naonacista, gle čuda, i tzv. normalni surferi koriste naglašeno predvidive kombinacije: «123456, iloveyou, superman, password, sexsex, 654321». Zlim hakerima lak plijen. Posljedice kobne. Digitalna sabotaža prijeti. Špijunima, diplomatiji i bankarima. Penzionerima, novinarstvu i pekarima. Šuobiznisu (S. Johansson), privredi (Sony) i diktatorima (B. al-Assad).<br /> <br /> Naoružane bande ispaljuju bitove i bajtove umjesto bombi. Prvi je svjetski cyber rat. Militantne trojanske konjice ostavljaju pustoš, kuga hara internetom. Stotine hiljada malicioznih programa svakodnevno kruže mrežom. Rusija, Kina, Brazil, CIA, NATO, Iran, Indija i Pakistan pucaju iz svih oružja. Zar bitke i pokolji ne bi bili pošteniji kada bi hrabra srca patriotskih ratnika kablom bila uštekana ravno u kompjutere? Kad te ubiju samo te nešto malo iznutra štrecne. Glava klone. Nešto kasnije se upali screen-saver. Sam od sebe. Digitalna identifikacija balkanskih nacionalista putem njima jedinstvenog analognog pulsa? Sigurno. Neka domaćim junacima neprobojno srce bude vječna lozinka. Izvolite veliki Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Jedan na jedan. Real-time. Kad se gine, nek se gine. Ali ako ikako može bez mene.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9861.html Proljeće. Priroda. Hormoni. Šišmiš naglavačke, zvečarke grupno, puževi satima pa nikako, lav trideset puta dnevno. U zoološkom vrtu slon zajahao nosoroga. Patak patku u letu, glista glistu u saksiji. Galebovi su gay, pa šta? Sado-mazo armija gradskih mrava ćutke prolazi balkonskim gelenderom – jedna je kraljica, muških na hiljade. Crvrčci u 69. Žabe u višestrukom sendviču. Oblak napaljenih mušica spušta se na voće. Šatro šljiva da uberu. Achtung, fertig, los! Dvospolna školjka tjera mjeseca. Meduza meduzana, jegulja jeguljana. Na Zapadnom Balkonu u Kelnu od saksije do saksije sluzavim slovima razapeta mreža. Crna udovica? Prijatno, pauče! Ljubomorni platonski kanibal? Tapir u sevdahu. Golub u gimnastici. Vepar, tigar, amazonski šaran. King Kong sa četvrtog sprata. Proljeće hormone obrće. Kama sutra danas. Ili nikad.<br /> <br /> Seks je stvar definicije. Povijesna argumentacija: Prije dvadesetak godina nam je Tone Balone (homo sapiens) utanko opisao kako je spavao s Claudiom Schiffer. Za noć s njemačkim supermodelom mužjaku iz Prijedora bilo je dovoljno poznavanje stranog jezika, koga mi, mlađa raja, tada nismo imali. «Claudia, komm? Kaže ona eto me.» Tonijevo hvalisavo pojmanje seksa, u smislu fabulativne telekopulacije, dakle, pseudo penetracije putem širenja informacije, pod aktualnim onanističkim uslovima multimedijalne stvarnosti dakako da je legitimno. Analogno njemu brojni naučnici prvi seks na Zemlji datiraju milijardu godina unatrag, u burna vremena kada jednoćelijski organizmi, valjda, nisu imali pametnija posla nego da se hvataju na dnu okeana i "razmjenjuju informacije". Međutim, da li amebe znaju šta je ljubav?<br /> <br /> Nešto drugačiji pristup istoriji seksa imaju stručnjaci koji korijene globalnog općenja vide u premijeri unutrašnje oplodnje - prije otprilike 375 miliona godina. Dugo se smatralo da su morski psi bili prvi među prvima. Aktualna analiza fosila na sjeverozapadu Australije ukazuje na raniju kopulaciju. Najstariji kičmenjaci s vilicama, naši okeanski preci, odavno izumrle ribe oklopnjače (placodermi) otkrile su seks pretvarajući trbušna peraja u spolni organ. Australijski seksualni arheolog John A. Long naučnim penkalom skicira put genitalne evolucije: od rečenih oklopnjača, preko morskih pasa, žaba, dinosaura, ptica, sve do krakaste Claudije Schiffer i našeg Toneta Baloneta. Uprkos tome, ključno pitanje na ipak glasi: čemu uopće seks na planeti? Zašto se pljosnati crvi mačuju penisima, kada bi se kloniranjem mogli efikasnije reproducirati?<br /> <br /> Klasično objašnjenje evolucijske biologije: Seks sprečava genetsku eroziju. Organizmi kopulacijom grabe svjež materijal, imuni sistem skida update u borbi protiv virusa i bakterija. Iz te i takve perspektive moglo bi se reći da je priroda izmislila penise kako bi se zdravstveno osigurala? Izvorna uloga mužjaka: stick s anti-virus zaštitom. Ni manje, ni više. Zvuči racionalno. Skoro prihvatljivo. Pa ipak. «Stvarni razlog seksualnosti zauvijek ostaje nejasan». Smatra Charles Darwin. Kada uzmemo u obzir razigrane, potpuno iracionalne oblike planetarnog zaskakanja, vrlo brzo slutimo koji su hormoni Darwinu pomutili pamet. Savršen primjer: Japanski leptir čiji penis ima dva oka. Pozivajući se na azijsku mudrost, lekciju iz balkonske Kama sutre danas završavamo pričom o penisu koji se probudi, otvori oči i kaže: «Sanjao sam da sam leptir. Sad ne znam da li sam čovjek koji sanja da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek.»<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9858.html Pozor, paljba! Evropska centralna banka puca iz «Debele Berthe». General novčane artiljerije, šef ECB-a, Mario Draghi ukupno 800 ugroženih banaka bombarduje novim valom jeftinih kredita, ovaj put u visini od 530 milijardi eura. Cilj i svrha ofanzive: likvidnost. Kamata, 1,0 %. Novac za džaba. Nek se vrti. Ne bi li zgodnije, dakle slikovitije, drugim riječima metaforično, dakle mutno, opisao vatreno spašavanje valute, Italijan Draghi upražnjava historijsku metaforu Debela Bertha. Međutim, ko je zapravo bila "Dicke Bertha"?<br /> <br /> Njemački top iz Prvog svjetskog rata. Strah i trepet Francuza i Belgijanaca. Proizvođač: firma Krupp. Haubica krštena po poduzetnici - Berthi Krupp. Teška artiljerija. Čelik, kalibar 420 mm. Sijač smrti. Fabrika mljevenog mesa. Simpatična metafora za spašavanje evropskog tržišta? Gavrilo Princip je krajem juna 1914. godine pucao iz belgijskog pištolja Browning M1910. Dva mjeseca kasnije njemačka vojska bombardovala je Lijež - Debelom Berthom. Krvava sarajevska košulja Franca Ferdinanda Evropu će koštati milione mrtvih. Krupp će na njoj zaraditi velike novce.<br /> <br /> Dicke Bertha. Prodorna metafora zar ne? Njemački top spašava kreditne institute. Prži i pali južnom Evropom. Šta može jadna Bertha što joj zloupotrebljavaju ime? S druge strane, sama pala - sama se ubila. Bertha Krupp, njen suprug Gustav, kasnije sin Alfred odgovorni su za uspjeh njemačkog proizvođača oružja. Topovi iz tvornice Krupp jednako su kidali meso u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Adolf Hitler – kućni prijatelj. Bilo pa prošlo? Pogon iz Essena, u Rurskoj oblasti, danas pod krovom marke ThyssenKrupp, evo, slavi 200 godina postojanja. <br /> <br /> Šta je bilo s Berthom nakon 1945? Mama je preselila na onaj svijet, a sin Alfred zaglavio u zatvor. Porodični kroničari kažu da se dobro pokajao. Dinastija Krupp još uvijek se trudi rehabilitirati. U dobrotvorne svrhe, prošle godine, Fondacija Thyssenkrupp ispucala je budžet od 53 miliona eura. Koncern danas ulaže u bolnice, pomaže ugrožene, stipendira studente. I gradi ratne podmornice. Poslovno moralni salto mortale: Vjerni kupac njemačkih podmornica je zadužena Grčka. Ironija na kvadrat: Gorko posuđeni novac zaobilazi Grke i stiže u Njemačku. Valja otplatiti podmornice. <br /> <br /> Šeprtljava artiljerijska metafora šefa Evropske centralne banke dobija dublji smisao - kada uzmemo u obzir da njemačka ratna industrija masno profitira od ispucavanja jeftinog novca. Priprema, pozor, paljba! Nek se lova vrti. Važno je da se oružje vrti. Tako se kali evropski čelik. Time se krug oko Debele Bertha zatvara. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9856.html Ništa protiv vukova. Ali čovjek je čovjeku čovjek. Empatija je tekovina evolucije. Uživljavanje u drugog ima biološkog smisla. Socijalnu funkciju. Projekat za podržati. Zakon jačeg je precijenjen kao švicarski franak. Borba za opstanak? Hobbes i Darwin pretjeruju. Pisci su pisci. Životinje su raja. Naučnici su, nedavno, posmatrali kako miševi pomažu jedni drugima iz kaveza. Potom dijele čokoladu. Pola-pola. Dvije čimpanze se nikada ne bi posvađale oko kriške bostana. Rijetko. Dođe li do hampe, u priču ulazi treći majmun, razumno ih rastavljajući: „Čekaj, stani, polako!“ Dokazano. Kamerom snimljeno. U životinjskom carstvu caruje drugarstvo. Delfini vole društvo. Plivaju cijeli život zajedno. Desi se, kad jedan od njih padne u nesvijest (šećer?), ekipa ga prihvati ispod pazuha, iznese na površinu. Neka jaran dahne, dođe sebi. Kad bi se kakvi miševi našli blizini, siguran sam da bi ga ponudili čokoladom. Jer miš je delfinu čovjek. <br /> <br /> Konkretan prijedlog: Zijevanje (str.„pandikulacija) kao zaštitni znak globalne empatije. Borci za ljudska prava na zastavu bi trebali staviti Tarzana, gospodara džungle, kako pandikulari. Evo zašto: Nizozemski profesor Frans de Waal (Princip empatije, 2009.) prijavljuje slučaj kako je tokom jednog predavanja na sveučilišnom platnu analizirao strašno zanimljiv slide show sa slikama zijevajućih konja, lavova i majmuna. Nije dugo trajalo dok kompletna sala, studenti i profesori, nisu počeli širom otvarati usta. Primjer akademskog zijevanja koje probija barijeru između čovjeka i zvijeri, sugerira da je ulazak u tuđu kožu, suosjećanje, radikalno moguće. Postavlja se logično pitanje - zašto okolnosti nisu uvijek povoljne? Drugim riječima, zašto, kad i kako empatija biva blokirana? Jedan od odgovora vjerovatno čuči u ograničenoj svijesti o plemenu. U tamnom vilajetu onoga nečega što se danas popularno naziva identitet nacije.<br /> <br /> Jer kako drugačije objasniti seriju odvratnih ubistava nad strancima u Njemačkoj, natenane izvedenih, tokom proteklih desetak godina, ako ne kroz očiglednu blokadu empatije prema žrtvama. Umjesto da policija zločince ganja duž i poprijeko neonacističke scene, ona ubijene, zbog drugačijih krvnih zrnaca, posthumno sumnjiči za „sitni kriminal“. Da su njemački mediji imali više pameti i senzibiliteta, a manje nacionalnog identiteta, kolege novinari žrtve bi opisivali kao očeve, dobre komšije, obične porodične ljude. Možda bi se tad neko bio zamislio. Međutim, ne. Pričale su se priče o Turcima. Upravo iz tog razloga nesretna Semiyu Simsek, kćerka ubijenog cvjećara Envera Simseka, u okviru krivične istrage, njemačkim inspektorima morala je odgovarati na pitanja kao što su: „Da li vaš otac ima oružje (...) i ko su njegovi neprijatelji?<br /> <br /> Naravno. Njemačka je, ipak, do određene mjere, historijski cijepljena protiv rasizma. Zbog toga su porodice žrtava ovih dana dobili izvinjenje od kancelarke Angele Merkel. Bolje ikad nego nikad. U Berlinu je upriličena pristojna komemoracija, uz prisustvo poslanika, državnih i ustavnih organa, predstavnika zemaljskih vlada. Minuta šutnje u čast ubijenih. Empatija je uspostavljena, zahvaljujući sjećanju na denacifikaciju nakon Drugog svjetskog rata. Jedva. Šta onda reći za Bosnu i Hercegovinu gdje nacionalna blokada suosjećanja predstavlja tenor stranačkog programa, konstitutivni komad identiteta. Prije tačno 20 godina na košarkaškom igralištu u Prijedoru prijatelj Ćiro mi je prijetio: „U gradu vas može ostati samo 13-15 posto, više od toga stvarno ne ide.“ Ćiro i ja smo tada bili klinci. Danas ništa pametniji. Iz njegove rečenice zuri provalija preko koje ne preskoči stotinu konja, lavova i majmuna. Bolje im je zijevati. Dok ne postanemo ljudi. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9853.html Za vrijeme karnevala zaista teško. Pogotovo u Kelnu. Kada milion i pol veselih maškara preplavi ulice. Sezona šarenih kostima. Raj za lopove. Dženet za džeparoše. Kuruza za kradljivce. Norbert Wagner, šef kelnske kriminalističke policije (Kripo), godinama reklamira kako mu, u borbi protiv bandita, zapravo karneval kvari statistiku. Desna šapa, lijevi džep. Teško je u gužvi uganjati lešinara. A i popilo se malo. Gdje nestade onaj gospodin obučen kao američki predsjednik Obama? Svašta. Obećao je da će pripaziti na njenu tašnu. Pčelica Maja je mislila da je neki fin. Sad postaje jasno. Kako vampiri hvataju maglu. U nepreglednoj masi maskiranih subjekata.<br /> <br /> Logično je da će karnevalski lopovi, ove godine, zbog izuzetno niskih temperatura, biti toplo obučeni. Pažnja - plišani kostimi! Debela krzna, pored toga, čine zgodna skrovišta za plijen. Koliko novčanika i telefona stane u stomak simpatičnog bizona? Sumnjive životinje koje u ovom kontekstu treba imati u viziru: polarni međedi, pande i lavovi. Krave, volove ne bi trebalo zanemarivati. Stoka je to. Razbojstvo bolničke sestre ili seksi stjuardese također prijeti. Minjak pali. Naravno. Među kradljivcima će se i ove sezone vjerovatno naći pojedini postmoderni banditi prerušeni u bandite. Genijalci. Super fol. Ali ga niko ne konta.<br /> <br /> Samim tim postavlja se jedno drugo, mnogo intrigantnije pitanje: Koliko je među maskiranim lopovima svakodnevnih lopova, koji su, mimo maškara, toliko srasli sa svojim kostimima – da nikome zapravo ne pada na pamet da su oni, ustvari, glavni odgovorni krimalci, ne samo tokom karnevala. S tim u vezi svježa vijest: Niko nije slutio da je katolički službenik, obučen u crvenu odoru, ordinirajući glavnom kelnskom katedralom, godinama od posjetitelja skupljao novac, skrušeno ga sklanjajući u stranu. Isto tako, ovih dana raskrinkan je lanac menadžera zaposlenih u Fordu. Kravate su od firme, u velikom stilu, krale skupu montažno robotiku.<br /> <br /> Drugim riječima, lopov je izgleda uvijek maskiran. Samo treba znati kako. Da su obični vlasnici Lehman papira onomad znali kako se iza pristojnih odijela mnogih bankara, ustvari, kriju prevaranti, sumnjive instance - sa nalogom da naivnim mušterijama trznu ušteđevinu, drugačije bi ljudi potpisivali račune. O maskaradama političara da ne govorimo. U poređenju s njima prerušeni kelnski banditi male su mace. Najkasnije ovdje postaje providno u čemu je trik. Kako prepoznati maskiranog lopova? Jednostavno. Kada karneval demaskira krimalne mahinacije sakrivene iza maske ozbiljnosti, onda slobodno možemo zaključiti: Kostim čini čovjeka, a odijelo lopova.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9850.html Na 1001. kriznom samitu u Bruxelles-u njemačka kancelarka Angela Merkel vodećim političarima Evropske unije drži predavanje iz fizike. Podsjetimo se: Merkel je 1986. godine doktorirala na Akedemiji nauka u DDR-u baveći se „Mehaničkim reakcijama raspada“. Naučno zvanje daje joj pravo na eksperimente. Predmet predavanja: mračna materija fiskalnog pakta i kvantni raspad eurozone. Kako ključna lekcija ne bi bila suhoparna Angela Merkel poseže za jednom starom fizičkom zagonetkom. No, prije toga okupljene šefove država i vlada poziva na disciplinu.<br /> <br /> - Meine Herren! Svi na svoja mjesta. U najvećoj smo krizi nakon Drugog svjetskog rata. Idemo raditi. Los!<br /> <br /> EU lideri poslušno gase smartfonove, zauzimaju pozicije za okruglim stolom<br /> <br /> - Monti, gdje je Monti?<br /> - Tu sam signora.<br /> - Jeste li nabavili ono?<br /> - Jesam <br /> - Molim lijepo, podijelite svima po jedan.<br /> <br /> Italijanski premijer iz kartonske kutije ispod stola izvlači jedan po jedan paket špageta. Šalje ih u krug. Od ruke do ruke. Kancelarka Merkel protestira:<br /> <br /> - Stop! Nisam rekla po paket. Rekla sam svakome po štapić! <br /> <br /> Karavan špageta vraća se natrag u kutiju. Mario Monti zubima načinje jedno pakovanje. Prebira tanku tjesteninu. Šalje štapiće u krug. Jedan po jedan. Od ruke ruke. Euro družini nije jasno šta se dešava. Znakovi pitanja na čelima čelnika. Kancelarka pojašnjava:<br /> <br /> - Gospodo, da li ste čuli za Feynmannovu zagonetku? <br /> <br /> Tup muk za okruglim stolom. Francuskom predsjedniku malo fali da kaže „Oui, naravno.“ Ali ga je prpa. Koncelarka suvereno:<br /> <br /> - Nobelovac Feynmann je davne 1965. godine otkrio da se svaka špagetica, bez iznimke, raspada na više od dva dijela, uvijek onda kada je, s krajeva, savijate dok ne pukne.<br /> <br /> Angela Merkel podiže jedan štapić paste u zrak, razapinje ga između dva kažiprsta, lagano povija:<br /> <br /> - Cvrc!<br /> <br /> Tanušan valjak italijanske tjestenine raspada se na tri dijela. Tajac. Grk Loukas Papadimos gleda u svoju špagetu, nervozno, sav u znoju, kao Mufid Memija pred rat. Nijemica odvažno nastavlja.<br /> <br /> - Dvadesetak godina kasnije jedan drugi nobelovac, Francuz Pierre de Gannes...<br /> <br /> Nicolas Sarkozy glasno komentira.<br /> <br /> - Oui, naravno!<br /> <br /> Angela Merkel ga kiselo presijeca.<br /> <br /> - Ghm. Jedan veliki Francuz (pogled u pravcu Sarkozija) moj dragi kolega Pierre de Gannes problem špageta svojevremeno je proglasio najvećom zagonetkom moderne fizike! Molim lijepo da svako savije svoju špagetu. Pa da vidimo.<br /> <br /> Muška družina pokorno uvija špagetice, svako svoju, dok ne pukne. Samo se proćelavi predsjednik Evropskog parlamenta Martin Schulz nećka. Ali ne i dugo. <br /> <br /> - Cvrc, cvrc, cvrc, cvrc, cvrc, cvrc.....<br /> <br /> Angela Merkel:<br /> <br /> - Na koliko dijelova su Vam se raspale?<br /> - Na tri.<br /> - Kod mene također na tri.<br /> - Tri<br /> - Tri<br /> - Tri<br /> <br /> Portugalac koji je je svoju špagetu prelamao na WC tužno priznaje:<br /> <br /> - Kod mene na četiri!?<br /> <br /> Merkel zadovoljno konstatira. <br /> <br /> - Svakako, pod određenim uslovima može i na četiri. Mehanika raspada ima svoje zakonitosti. Slobodno pokušajte to i kod kuće. Garantiram, neće biti iznimke. <br /> <br /> Iznenada ispod okruglog stola iskače Sulejman Tihić i popravlja kravatu:<br /> <br /> - Čisto informativno: Može li to i s omačom?<br /> <br /> Merkel uplašeno:<br /> <br /> - Pobogu? Straža!<br /> <br /> Zatim smireno: <br /> <br /> - Historijska zagonetka raspadanja špageta u međuvremenu je riješena. Pomoću digitalnih kamera, u usporenom snimku, sve postaje jasno. U mehaničkom procesu leži metafora za to kako budžeti država odlazi u paramparčad, kada ih pojedinačno savijamo. Svi skupa u paketu – niko nas ne može slomiti. Alles klar?<br /> <br /> Šef Eurogrupe Jean-Claud Juncker skeptično dobacuje iz pozadine:<br /> <br /> - Ništa ne razumijem. A zagonetka?<br /> <br /> Merkel sufizantno otresa:<br /> <br /> - Idite kući i slikajte se! <br /> <br /> Pravi kratku pauzu. Čeka da se gradivo slegne. Zatim još jednom demonstrira moć nad muškim političarima. Oštrim karate udarcem prelamajući jedan cijeli paket špageta. Na dva dijela.<br /> <br /> - Kkkkrrrrboooommklaaakcvrrrrrrrrrrcccccccccccccc.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9848.html Republikanac Newt Gingrich narodu obećao kolonizaciju Mjeseca. I ostao živ. Tokom kampanje za američku predsjedničku nominaciju Gingrich najavio okupaciju do kraja 2020. „Kada na Mjesecu bude živjelo 13 000 Amerikanaca, možemo zatražiti status države. U tome je razlika između romantičara i praktičnih osoba.“ Pod uslovom da ga izaberu, svakako samo pod tim uslovom, vizionar Gingrich do kraja drugog mandata najavljuje prvu stalnu američku bazu. S balkona na Mjesecu otvara se put dalje ka Marsu. Republikanac se zalaže za komercijalizaciju svemirske industrije. Očekuje investicije iz privatnog sektora. Šta je tu smiješno? Po unutrašnjoj strukturi predizborni govor republikanca Gingricha ne razlikuje se od većine političkih govora širom globusa. Od Berlina preko Velike Kladuše sve do Zanzibara. <br /> <br /> Da li je smiješno to što je obećanje političara realno? Pretenzije na Mjesec dolaze iz više pravaca. SAD prednjači. Indija i Kina kane. Rusija najavljuje prvu nacionalnu bazu do 2030. godine. Istovremeno, osma lunarna ofanziva na scenu stupa putem komercijalnog interneta. Kompanija Google raspisala je natječaj i novčanu nagradu od 20 miliona američkih dolara - za prvog robota koji sa Zemlje odleti na Mjesec. Dodatni milion dobija izumitelj čiji se robot približi historijski značajnom mjestu spuštanja brodova Apollo 11 i Apolo 17. Navali narode. Lova leži na Mjesecu. Čekić u ruku. Gdje je želja tu je i put. Konkurs je otvoren prvenstveno za sve one koji nemaju pametnija posla. Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara. <br /> <br /> Konflikt programiran. Budući da je NASA, oficijelno, Mjesec stavila pod zaštitu spomenika, tačnije, onu teritoriju trabanta koju su svojevremeno (Apollo 11 i Apollo 17) zapišali Amerikanci. Geopolitička metafora „zapišati“ prosto pogađa u srž. Zato što je NASA – valjda strahujući od agresivnih Kineza, divljih Indijaca, dolazećih Rusa, predstojećih horda bosanskih robota - posebno zabrinuta oko očuvanja kesica urina, što ih je na Mjesecu u među bacio astronaut Buzz Aldrin. Zbog toga NASA arogantno nalaže: U naš urin, u sveta stopala Neil Armstronga nema ko da dira. SAD iz nacionalnog interesa zabranjuje pristup muzeju na Mjesecu, uspješno ignorirajući činjenicu da lunarni ranč nije kategorija internacionalnog prava. U svemiru vlada zakon Divljeg zapada. <br /> <br /> Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara, u predizbornoj kampanji, šupljoj priči o interesu nacije, poput poderanog barjaka vijori se pitanje veterana, narodnih heroja, bez kojih govornik ne bi bio tamo gdje jeste. Eh, pa. Apollo veterani od aktualnog trenda pokušavaju profitirati prodavajući svemirske suvenire na aukcijama, po internetu i Ebay-u. James Lovell prodaje originalnu check-listu leta (Apollo 13), Rusty Schweikart bi da kako utuši komadić registracije (Apollo 9), a Edgar Mitchell nudi kameru kojom je snimao golu gospođu Lunu (Apollo 14). Penzionirani astronauti bi da zarade koju paru. Ali im NASA to ne dozvoljava. Krivično ih goni pred sudom. U ime američkog naroda, uz argument: „Suveniri pripadaju naciji!“ Iako se junaci pozivaju na dogovor iz 1960. godine, kada su dobili pravo zadržati uspomene na let, NASA patriotski ne popušta. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9846.html Nastanak bloga, koji će promijeniti svijet, zbog bolesti autora dugo je bio odgađan. Možda predugo. O kobnoj bolesti kasnije nešto više. Pored objektivnih psihosomatskih poremećaja, revolucionarnom štivu poput gomile teških balvana, ispriječila se bila takozvana sudbina, izrešetana bazukom svakodnevnih obaveza i događaja, bum, tras, fljas, nabrojimo neke od njih: rođenje djeteta, vatrogasci u komšiluku, računi, prazan frižider, popravak bicikla, higijena braka, aktualiziranje appova u smartfonu, posjeta zubaru, televizija, novine, internet, čaj, kafa, kviz, usisivač, krpa, veš, poljubac, pošta, šetnja, auto, tramvaj, šoping i smrt punice. Katalog opravdanih razloga usko vezanih za odlaganje teksta, što obilježava početak nove ere, mogao bi se svakako nastaviti u nedogled. O njemu nekom drugo prilikom. <br /> <br /> Vratimo se dijagnozi blogerove, i ne samo njegove, bolesti: prokrastinacija - patološko odlaganje. Kada manjak organizacije postane life style, ključni potezi privatne, političke ili pjesničke prirode, neminovno kasne. Moto: «Bolje sutra nego prekosutra». Polako. Easy. Mañana. Prokrastinacija (lat. procrastinatio, pro – «za», cras - «sutra») opisuje globalni simptom stresom umreženih subjekata, kojima nikada nije lakše bilo izbjeći uspjeh, baveći se sporednim stvarima. Pješadiju prokrastinatora, recimo, čine studenti, koji vječno pripremaju ispite. Konjica profesora elegantno prokrastinira, argumentirajući gomilama knjiga koje nikad neće pročitati. Kraljica je u šopingu, a kralja svih prokrastinatora otjelotvoruje predsjednik države. U Njemačkoj, u toj ulozi trenutno brilira Christian Wulff, poglavar iz dvorca Bellevue - sedmicama odlagajući ostavku. <br /> <br /> Međutim, za Nijemce, kao uvijek, postoji nada. U gradu Münsteru pacijenti pronalaze profesionalnu pomoć u «Ambulanti za prokrastinaciju». (Prokrastinationsambulanz). Psihoterapeuti tamošnjeg univerziteta (Westfälische Wilhelms-Universität Münster) pogođene osobe liječe korisnim vježbama i savjetima iz oblasti pravovremenog otpočinjanja («Pünktlich anfangen») i realnog planiranja («Realistisch planen»). Specijalnu ambulantu na zapadu Berlinske republike krasi pristojan nastup na internetu. Posjetiocima stranice pruža se mogućnost da online provjere sklonost ka patološkom odugovlačenju. Na kraju ankete stoji rezulat. Pozitivan ili negativan. Kvaka je u tome što kandidati precizno klikajući imaju apsolvirati naporan test, koji je kao takav dušu dao za odgoditi ga za kasnije. Prije samospoznaje, bolje ipak još jednom čekirati facebook, napisati mail, osjeći nokte, oprati suđe, nazvati nekoga, zapaliti cigaretu...<br /> <br /> Da li prokrastinacija ima pozitivne efekte? Naravno. Prokrastinatori kasnije vode ratove. Logično bi bilo da kasnije i umiru. Da. Život je na strani prokrastrinatora. Život odgađa smrt. Sve su prilike da i evolucija namjerno odugovlači. Zašto? Eh, to treba pitati morske spužve. Bog je mogao svijet stvoriti u trenu. Pa nije. Valjda. Rastegao na heftu dana. Zašto? Hajd znaj. Praznina odgođenih obaveza proizvodi mentalne parcele s one strane pragmatičnosti. Oslobađa puteve kojima iz dana u dan batrljamo, nekad uz manje, ponekad uz više loše savjesti da nešto propuštamo, nekakav rok, termin, deadline, nešto važno, veliko i sigurno vrlo bitno. Duž jedne takve trase nastao je ovaj tekst, između ručka i večere. Otprilike popodne. Sasvim je izvjesno da će ovaj blog promijeniti svijet. A možda i neće. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9844.html U Evropi su, nekoć, kažu, bogovi i šejtani gospodarili vremenom, stvarali, dijelili i uzimali sekunde, minute i nove godine. Taj zadatak, u međuvremenu, mnogo preciznije, obavlja njemački «Fizičko-tehnički institut» (PTB) u bukovom šumarku kod Braunschweiga – pomoću svojevrsnog atomskog sata CSF1. Ultra tačni činovnici iz Braunschweiga savršeno izvagano vrijeme prosljeđuju kolegema u Mainflingenu, u blizini Frankfurta. Radio predajnik DCF77 zakonom blagoslovljene sekunde, potom, odatle, šalje u široki evropski eter. Frankfurtske kazaljke imaju prečnik od 2000 kilometara. Pokrivaju Štokholm, Tripolis, Sarajevo, Atinu i Kijev. Prema njima se orijentiraju «radiokontrolirani» satovi na rukama Evropljana, milioni budilica u spavaćim sobama, vozovi, berze, toplane, aerodromi, tempirane pokretne roletne, jutarnji tv programi i crkvena zvona.<br /> <br /> Andreas Bauch, direktor PTB-a, proizvođač vremena, tvrdi da njemački hightech sat dosad nije odaslao niti jedan pogrešan signal. Satovi primaoca najčešće ispadaju iz takta zbog lokalnih kvarova, drži Bauch, recimo, zbog pijeska ili prašine ispod displeja. Uprkos tome. Postavlja se logično pitanje - kako bi uopće primijetili da Frankfurtske kazaljke frljavo kucaju, s obzirom na to da bi se, u slučaju havarije, svi glavni satovi ponašali jednako netačno? Podrazumijeva se, nikako. Povjerenje je jedina alternativa, u rad revnosnih njemačkih fizičara i činovnika u Braunschweigu i Frankfurtu, koji svakog dana pridonose objektivnu žrtvu od osam sati radnog vremena, održavajući atomski sat CSF1 na životu, njegujući kablove i lasere, služeći tamošnjim monitorima i oscilografima.<br /> <br /> U Evropi je, nekoć, kažu, narod sekundu definirao kao 86400 djelić dana (24 X 60 X 60). Bilo pa prošlo. Nauka je, u međuvremenu, utvrdila da zemaljska kugla uopće ne rotira ravnomjerno. To znači da svaki dan nije isti. Čovjek se više ne može osloniti na zvijezde, dan i noć, proljeće, ljeto, jesen i zimu. Ispostavlja se da je potpuno izgubljen bez njemačkog ultra tačnog sata CSF1, specijalne atomske fontane, u kojoj sićušni atomi cezijuma-133 božanstveno titraju, 9 192 631 770 puta u sekundi, fabricirajući ono nešto što zovemo vrijeme. Andreas Bauch, šef fabrike, ponosno tvrdi kako je sat u Braunschweigu tako konstruiran da mu je «potrebno 40 miliona godina da promaši jednu sekundu». Lični cilj Nijemca u produkciji sve tačnijeg vakta: Prodor do 16. mjesta iza zareza. <br /> <br /> Herr Bauchu iz Braunschweiga valja držati fige, makar idućih 40 miliona godina. Jer konkurencija na spava. U ovom trenutku, ukupno 300 ultra preciznih satova, raspršenih diljem globusa, biju bitku za najtačniju sekundu. Pobjednika očekuje vječna slava, možda Nobelova nagrada, u svakom slučaju grob i nadgrobna ploča od plemenita mermera. Zašto? Zato što njemački «Fizičko-tehnički institut» nudi odgovor na jedno od ključnih pitanja čovječanstva. Budući da znamo da se sekunde i minute, evo, proizvode u bukovom šumarku u blizini Bruanschweiga, i da nam Nova godina dolazi preko Frankfurta, ujedno i odjedanput, jedna prastara filozofska zagonetka postaje sasvim providna: Šta je to zapravo vrijeme? Odgovor je jednostavan. Vrijeme je kvalitetna njemačka proizvodnja.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9843.html DW & ZAPADNI BALKON PROUDLY PRESENT<br /> <br /> ZLATNI ŠIPCI 2011.<br /> <br /> 1. Smak svijeta<br /> <br /> U kategoriji «Smak svijeta» ZLATNI ŠIPAK goes to Harold Camping. <br /> <br /> Obrazloženje žirija:<br /> <br /> Kraljevska disciplina. Američki radio prorok Harold Camping apokalipsu tempirao za 21. maj, zatim pomjerio na 21. oktobar. Kijamet definitivno izostao. Harold Camping gaji tradiciju velikih vidovnjaka. Smak svijeta - san svakog proroka. Ko promaši, svaka čast. Proteklih 1000 godina predviđali crno: Nostradamus, Papa Silvester II, Marthin Luther, Isaac Newton i poglavica Black Eagle.<br /> <br /> 2. Nuklearna katastrofa<br /> <br /> U kategoriji «Nuklearna katastrofa» ZLATNI ŠIPAK goes to Elfriede Schilddorfer. <br /> <br /> Obrazloženje žirija:<br /> <br /> Njemački astrolog Elfriede Schilddorfer 2011. godine NIJE prorekla nuklearnu katastrofu. Prvi put nakon pet godina uzastopce. Sjajan promašaj! Ubjedljiva pobjeda protiv konkurencije koja reklamira kako je Fukušima itekako bila predviđena, Gatara Susanne Eder citira viziju: «Spoj Urana i Plutona prouzrokuje vulkanske erupcije i zemljotrese». Spoj gluposti i bezobrazluka Susane Eder diskvalificirao iz takmičenja.<br /> <br /> 3. VIP <br /> <br /> U kategoriji «Vip» ZLATNI ŠIPAK goes to Elisabeth Tesier.<br /> <br /> Obrazloženje žirija:<br /> <br /> Protiv neostvarene predikcije vjenčanja i očinstva George Clooney-a, kontra propalog prekida Angelina Jolie i Brad Pitta, Tom Cruise i Katie Holmes, ovogodišnji Zlatni šipak za najveći promašaj u disciplini vip gatanja zaslužuje televizijska zvijezda Elisabeth Tesier: Švicarsko francuska proročica popularnom Dominique Strauss-Kahnu, bivšem šefu MMF-a, predskazala „genijalnu godinu, godinu života“.<br /> <br /> 4. Sport i životinje<br /> <br /> U kategoriji «Sport i životinje» ZLATNI ŠIPAK goes to slonica Nelly. <br /> <br /> Obrazloženje žirija:<br /> <br /> Nakon smrti slavne i zaista vidovite hobotnice Paula, ove godine ukupno osam mekušaca maši sve redom. Novozelandska ovca Sonny Wool na Svjetskom ragbi kupu također potpuno zakazala. Međutim, slonica Nelly iz životinjskog parka Serengeti u njemačkom Hodenhagenu (Mudov Han) ipak zaslužuje premiju. Za najveću surlu tokom Ženskog svjetskog fudbalskog prvenstva 2011.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9841.html Zlatno oko Nicolas Sarkozy i Moneypenny Angela Merkel igraju zadnju kartu. Spašavaju svemir. Šparmajstori pakuju ključnu evropsku reformu. Balkonske tajne službe upozoravaju: Dijamanti su vječni. Štedna knjižica nije. Uz gelender prislonjeni politički komentatori smatraju da kontinentu nedostaje, nekakva, vizija. Plus pokoja milijardica pride. Uz dužno poštovanje njemačkoj kancelarki i francuskom predsjedniku, evropskom kaišu nedostaje kopča! Nasreću, da nije njega situacija bi, po ko zna koji put, bila uzaludna: Tajni agent Eurobond Papagaj de Cologne. Ptica sa zlatnim pištoljem. Slobodni strijelac. Špijun pravde. Spasitelj svijeta. Pernati komandir iz dalekog kaveza. U posjeti Zapadnom Balkonu. Kako Papagaj rješava probleme univerzuma? Kratkim postupkom. <br /> <br /> - Papagaju, šta Vas kvalificira za spašavanje Evrope?<br /> - Dozvola za ubistvo.<br /> - Kako gledate na golubiće Merkel i Sarkozy?<br /> - U letu.<br /> - Vaše oružje protiv globalne financijske krize?<br /> - Zimske rukavice za smartphone. <br /> - Ne razumijem?<br /> - U minusu praktično. <br /> - Šlagvort je vaš: Kako dolazak 25 000 eksperata u južnoafrički Durban doprinosi borbi protiv klimatskih promjena.<br /> - Kerozinom.<br /> - Ko će planetu spasiti od globalnog zatopljenja?<br /> - Deda Mraz. <br /> - Papagaju, ozbiljno: Američka vojska izumila dvije godine neubuđljiv sendvič. Maslac, meso, sir. Sad su opet najjači?<br /> - Maznuće ga Iranci.<br /> - Čime će se Fukušima zaštititi od radioaktivnosti?<br /> - Zaboravom.<br /> - Ko će spasiti banke?<br /> - Novo izdanje Muppet Show-a.<br /> - Breaking news: Bil Gates ponudio Kini izgradnju «sigurnih» nuklearnih elektrana?<br /> - Zijev. Zijev.<br /> - Ko će nas izbaviti iz dosade?<br /> - Žabac Kermit.<br /> - Zrno utjehe?<br /> - Balkon. Zapadni Balkon.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9839.html Koliko znamo metafora „podmazati“, u smislu podmićivanja, dakle korupcije, korijene vuče iz vremena kada su konjska kola, u Evropi, bila moderno prevozno sredstvo. Kočijašima bi se tada, uz naknadu za sam transport, ustupala određena svota za podmazivanja točkova. Putnici su time mogli ubrzati vožnju, učiniti je ugodnijom, podesiti stvarnost taman tako da ništa ne škripi. „Ko dobro maže - dobro vozi“, glasi njemačka poslovica iz 18. stoljeća, u prenesenom značenju, i dalje je validna, 200 godina kasnije. Etimološka metaforika lijepo sugerira zašto korupcija na Balkanu predstavlja ključni problem. Zato što u jugoistočnoj Evropi kočijaši još uvijek nisu izgubili na aktualnosti? Da li uzrok korupciji možda leži u tome što je Balkan brdovit, u tolikoj mjeri da bi bez podmazivanja svako vozilo jednostavno zaribalo? Pitanje je sad.<br /> <br /> Koliko znamo i Novi Zeland je brdovit, zar ne? Kako onda prosječno podmazanom balkanskom mozgu pojasniti zašto taj otok u delekom Tihom okeanu na barometru percipirane korupcije (Transparency international: Corruption Perceptions Index) zauzima prvo mjesto, kiteći se najnižim stepenom korupcije na cijelom svijetu? Vjerovatno zato što u Novom Zelandu ne živi toliko Bosanaca i Hercegovaca, čija ponosna domovina visi na nesretnom 91. mjestu, nažalost odmah iza Šri Lanke, ali zato ipak jasno ispred Liberije, Trinidada i Tobaga, Zambije, Albanije i Tanzanije. Drugim riječima ubjedljivo iznad Iraka, Sjeverne Koreje i Somalije, kojoj pripada posljednja 182. pozicija. Požljivije posmatrano možemo reći da Bosna i Hercegovina predvodi drugu polovicu tabele. Kada bi samo tamo izdržali do zimske pauze, možda će iduće godine biti sve bolje,<br /> <br /> Prije nego li bacimo peškir, valja skinuti kapu: Iza šampiona Novog Zelanda na vrhu ljestvice: Danska, Finska, Švedska, Singapur, Norveška. Iza njih Njemačka i Japan na 14. mjestu. Pohvaliti treba demokratsku Rusiju, za skok za 154. na 143. poziciju. Nastavi li napredovati istim tempom dogodine prešišava Nikaragvu, Pakistan i Bjelorusiju. Kako obrazložiti uspjeh zemalja u usponu: Oni gore moraju imati nešto što onima dole fali. Sigurniji keš. Uređeniji sustav. Bolji ustav. Okruglije točkove, nepodmazive vijuge. „Jok, kakvi, sinko, ništa od svega toga“ - čuje se sa jugoistoka Evrope (66. Hrvatska, 69. Makedonija, 86. Srbija). Podmićen samopuzdanjem, za našeg čovjeka postoji jedno i jedino logično objašnjenje, zašto je donji: Danska, Finska, Švedska, Singapur i Norveška su garant nekome platili budu gornji“. Ko podmazuje, misli da svi podmićuju.<br /> <br /> Međutim. Koliko znamo na prostoru suverenog Zapadnog Balkona (Keln, Njemačka) niko nikoga ne podmazuje. Prvenstveno zato što nema ko koga. Niti zbog čega. Ovdje nema kočijaša. Zbog toga nema šta zaribati. Osim jednog konja. Ne. Narod Balkona ne podmazuje. On zalijeva. Čak ni to više. Jer je zima. Cvijeća više nema. Zato što je na internacionalnom barmometru podmićivanja zaglavio na četvrti sprat. Ni gore, ni dole. Doživotno. Može dok mu kaplje za kiriju. Odnekud.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9836.html Ulazna, velika, mala, klizna, garažna, sobna, balkonska. Vrata vode do zaborava. U čemu je kvaka? Bukva, hrast, jasen, trešnja, orah. Uvijek isti belaj. Blindirana, deblindirana. S ove ili one strane. Iz kojeg god pravca kreneš. Vrata škode pamćenju. Kako god zakoračiš. Prelazak preko praga prouzrokuje frustracije. Nesvjesno širok fenomenen. Subjektima u pokretu često se dešava, kada uđu u voljeni supermarket, da smjesta smetnu šta su zapravo htjeli kupiti, to jest, ono što im je često tolerantna supruga ljubazno utuvila da bi u njemu trebali u kupiti. Konflikt u braku gotovo programiran. Međutim. Naučni spas prijeti na svakom koraku. Američka istraživanja muškarce, u ovom slučaju, kompletno izvlače iz gabule. Mušketiri, na vratima zaborava, mogu se pozvati na eksperimentalnu pshihologiju: „Naučno dokazano da nismo krivi!“ Mnogi će se tako izbaviti iz nezgodne situacije. Mnogi možda i neće.<br /> <br /> No, vratimo se početnom pitanju. U čemu je kvaka? Grupa američkih psihologa dakle, u časopisu Quarterly Journal of Experimental Psychology, otkriva kako korištenje vrata utječe na zaborav. Naime pozitivno. Naučnici upozoravaju da rupe u pamćenju signifikantno dobijaju na volumenu - pri svakom stupanju preka praga. Eksperimentalno potvrđeno. Ulazak na vrata, objašnjava Gabriel Radvansky sa Univerziteta Notre Dame (Indiana), stvara svjež kontekst, koji automatski potiskuje bajate podatke. „Jer vrata, poput granica, sortiraju događaje. Prolaskom kroz njih mozak razdvaja aktivitete u epizode, uklanjajući informacije“, kaže Radvanski. To je to. Globalno rasprostranjena pojava stiskanja kvake, ergo otvaranja vrata, praćena neugodnim smetanjem s uma, onoga što smo šćeli odnosno mislili htjeti, prije ulaska u novu prostoriju, konačno dobija neophodno naučno objašnjenje. <br /> <br /> Znao sam da sam normalan. Redovno posmatram, čim kročim balkon, kako zaboravljam tekst. Šta sam mislio reći? Vjerovatno nešto sasvim važno, nešto senzacionalno, nešto se samo ovdje može čuti? Zahvaljujući eksperimentalnoj psihologiji sad je sve jasno: Sad znamo zašto Obama, otkad je ušao u Bijelu kuću, više nije isti čovjek. Napokon svime postaje prozirno zašto političari, kada uđu u ministarstvo, zaboravljaju odakle su došli. Dugo nam je trebalo, ali napokon shvatamo zbog čega ne mislimo na financijsku krizu, nakon što ušli na vrata tuš kabine. Sad znamo zašto potplaćena radna klasa (poštari, prosjaci, trgovački putnici...) djeluje izgubljeno, kada idu od vrata do vrata. Jeste. Mnogi penzioneri opravdano ne izlaze iz kuće. De ne bi sve zaboravili. Na koncu, što se mene tiče, neka ratni zločinci slobodno ostanu u zatvorima. Samo će si tamo biti krivi. <br /> <br /> U čemu je dakle krajnja kvaka? Biće, hrđavi impulsi zaborava prijete iza svakog ugla. U svakom stanu, haustoru, birou. Ne svakoj kognitivnoj ćenifi. Nalaze li se široke mase na vratima hronične demencije? Ili je i to sasvim normalno? Pamćenje pati od stalnog obnavljanja konteksta („location-updating effect“). Kako se čovječanstvo može suprostaviti konstantnom brisanju podataka? Diseldorfski psiholog Alex Buchner savjetuje, kada nešto smetnemo, da se brže bolje vrnemo odakle smo došli. Ponekad je, navodno, sasvim dovoljno tek zamisliti prethodni kontekst, prostor, vrijeme ili ženu. Sami svoji majstori, radikalni genijalci među smetenjacima u ovom momentu eventualno dolaze na ideju da više nikako ne prolaze kroz vrata. Njihova odluka života. Snivam internacionalne akiviste kako ih, jedna po jednam euforično izvaljuju iz baglama. E nećeš više!<br /> <br /> Kvaka je u tome što ektstremni protivnici vrata provociraju novu opasnost po civilizaciju, možda znatno veću od prethodne: Promaju! <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9834.html Ružno iznenađenje – krvoločni neonacisti u Njemačkoj?! Nakon dugogodišnje serije ubistava, istražni organi došli na ideju da iza zločina protiv stranaca stoje desni radikali. Dugo bi još tapkali u mraku da dvojica počinioca (Uwe B. i Uwe M.), iz dosad nepoznatih razloga, ne izvršiše samoubistvo. Ostavivši za sobom hrpu dokaznog materijala, i ljubavnicu pride, zajedničku, jednu te istu ženu, koja se u međuvremenu prijavila policiji. Postavlja se pitanje, zašto policija, odnosno službe bezbjednosti nisu ranije vršile istragu u pravcu desnog terorizma? Vjerovatno zato što njemački zvaničnici po pitanju doseljenika imaju isti refleks kao i ovdašnja žuta štampa, koja je ubistva godinama dovodila u vezu s organiziranim kriminalom, drogama, ucjenom i pranjem novca. «Žrtve su samo sitne ribe na kraju lanca, šta su zabrljali, još uvijek ne znamo», objašnjavao je svojevremeno Wolfgang Geier, istočnonjemački inspektor u razgovoru s listom BILD. <br /> <br /> Ne valja biti ciničan. Treba biti fer. Možda je tajna služba bila gluha jer nije imala dovoljno informacija. Zato što je sarađivala s neonacistima (V-Leute), koji su bili dupli agenti. Peh. Ispostavilo se da je jedan od kupljenih undercover špijuna bio očevidac zločina u Kasselu. Kaže slučajno? Tup izgovor. Osim toga, istražni organi su valjda bili gluhi jer nisu slušali muziku. Na albumu «Adolf Hitler živi», u nacističkim krugovima dosta popularan sastav «Gigi i smeđi gradski muzikanti» (Gigi und die brauen Stadtmusikanten) prošle godine objavio je pjesmu rugalicu «Dönerkiller“, čiji tekst glasi: „Devet puta uspješan, fantom vuče krvav trag, policija je zbunjena, sve je poput napetog thrillera, oni gone Dönerkillera. (...) Sad kod Kebaba vlada strah i trepet, dovoljno ih nije bilo devet.“ Daniel Gigi Giese, pjevač grupe «Gigi i smeđi gradski muzikanti» znao je više od policije. Pa napisao hit. Često ga izvodivši u saveznoj zemlji Tiringiji, u ozračju radikalne scene u Jeni, odakle potiču ubice Uwe M. i Uwe B.<br /> <br /> Tiringija je nekome Bogu iza nogu. Nikome daleko. Desni teror na ovom svijetu nije nažalost ništa novo: Od 1990. godine do danas u Njemačkoj od desnog ekstremizma «oficijelno» stradalo oko 50 osoba, «neoficijelno» preko 100. Iz sličnih ideoloških razloga u Norveškoj ove godine Anders Breivik usmrtio je 77 ljudi. Sjetimo se, prošle godine, rasističkog snajperiste u Švedskoj. Bio jedan u Oklahomi (SAD) 1995. godine desni ekstremist, ime mu je Timothy McVeigh, koji je uništio 168 života. Zašto ne prisjetiti se Italije 1980. godine, glavnog kolodvoru u Bolonji, kada je bombaškim napadom desnoradikalna organizacija (Organisation Ordine Nuovo) ubila 85 osoba. Ne. Nikako. Desni terorizam na ovom svijetu nije ništa novo. Pogotovo u Njemačkoj. Kako to da većinu serija hladnokrvnih ubistava ipak iznenađuje? Nisu svi iznenađeni. Porodice ubijenih odmah su bile pomisili na naciste. Onomad. Ali ko njih pita.<br /> <br /> Malo ko. Lingvistička rugalica za kraj: Proteklih godina u njemačkim medijima naširoko se udomaćio pojam Döner-Mord, dakle ubistvo Dönera. Nesretni naziv ukazuje na latentni, javni jezički šovinizam prema strancima. Jer ubice, iz perspektive ove neukusno upotrebljene metafore, nisu ubijali ljude, već kebabe, odnosno građane degradirane na stereotipni komad mesa. U ovom slučaju javnost se prema žrtvama ophodi kao i sami neonacistički zločinci. Uwe B. I Uwe M. pucali su ljudima u glavu. Jer oni to u njihovim očima nisu bili. Odnosno nisu trebali biti. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9832.html Narodu Balkona važno upozorenje: Otkurblajte tendu. Držite se strehe. Stavite šljem na glavu. Njemački satelit ROSAT (Roentgensatellit) gubi visinu. Svemirsko smeće u padu! Teleskop lansiran 1990. godine. Težak 2,5 tone. Misija: mjerenje rentgenskog zračenja. Status: kosmička krntija. Deaktiviran 1999. godine. Onomad naučna senzacija. Danas otpadak. Vraća se u atmosferu. Ispitivajući izvore rentgenskih zraka, ROSAT je romantično tragao za počecima svemira. Čačkao za velikim praskom. Biće nama prasak. Na Balkonu. Kad nas mlacne odozgo. ROSAT u silaznoj putanji. Kružeći orbitom sa nekad 580 km visine spao na svega 200 kilometeara. Uskoro slijedi slobodan pad. Smjer nepredvidiv. Brzina: 28 000 km/h. Pri ulasku u atmosferu svemirska olupina neće baš skroz izgorjeti. Predviđaju eksperti. Ostaće oko 1,7 tona. Računaju u Njemačkoj centrali za svemirske letove (DLR) u Kelnu. Termin? Ovog vikenda, iduće sedmice. Tu negdje. Možda kasnije.<br /> <br /> Zamislimo li kako sa Mjeseca, ofrlje, bacamo kamen na Plavu Planetu, postaje jasno, zašto naučnici polaze od toga, da će satelit gruhnuti u vodu. U kakav okean. Ako drmne na kopno, vele, pašće najvjerovatnije tamo gdje nema ljudi. U nenaseljen pejsaž, nekakvu šumu, pustinju. Na livadu ili planinu. Vjerovatnoća da se ROSAT strmoglavi u Evropu, iznosi 1:5860 ili 0,17 %, javlja DLR. Njemački astrostatističari također su izračunali kako mogućnost da ostaci satelita tresnu živom čovjeku na glavu, iznosi oko 1 : 700000. Drugim riječima, opasnost od ovakve vrste smrti dramatično je veća nego da nam se sruši aviona (1 : 3000 000). Ili, da nas udari grom. (1 : 2 na 33.). Pogotovo ako uzmemo u obzir da ROSAT nije ni prva ni zadnja satelitska krntija što batrlja prema nama. Kelnska Centrala za svemirske letove registrira 60-80 tona materijala godišnje, od kojeg većina ne preživljava visoku temperaturu, penetrirajući atmosferu.<br /> <br /> Odakle dolazi svemirsko smeće? Iz prošlosti. Komadići prevaziđenih tehnologija. Fragmenti davno ispaljenih raketa. Dijelovi motornih pogona. Pokvareni sateliti. Svemirske makine. Zaribale bez goriva. Geleri satelitskih kolizija. Alati, setovi, kutije, koferi ostavljeni od astronauta, kojima se žurilo kući. Stručnjaci procjenjuju da „nižom orbitom“ (200-1200 km) trenutno kruži metalni oblak koji se sastoji od 600 000 komada smeća većih od 1 cm. Oprez u prometu! Opasnost od sudara raste. Svjetska svemirska stanica (ISS) prinuđena je, pet puta godišnje, voziti slalom. Strategija za uklanjanje kosmičkog otpada još nije razrađena. Čime, kako, kuda pomesti toliko đubra? Rješenja za sad nema. Osim onog praktičnog, u slučaju ostarjelih satelita, koji se, kada odsluže rok, ciljano parkiraju u orbitni otpad, koji tone prema dole, kao što je slučaj kod njemačkog ROSAT-a. Palo gdje palo. <br /> <br /> Nama na Balkon. 1:700000. Dovoljno. Nikad se ne zna. Putevi otpada su čudni. I na lotu uvijek neko dobija. U saobraćaju uvijek neko gubi. Pored toga, satelit za rentgenska istraživanja ROSAT sadrži sijaset staklenih i keramičkih dijelova, koji će, pri užarenom ulasku u atmosferu, sasvim vjerovatno pretrpriti visoke temperature. Najveći vatrootporni dio kosmičog smeća - kakva lijepa simbolika - predstavlja teleskopsko ogledalo. Kasno nam je ogledati se, kome ogledalo padne na glavu. Stoga ponavljam: Narode Balkona. Achtung! Otkurblajte tendu. Držite se strehe. Kome prifali šljem, iz (ovalne) saksije neka istrese zemlju. Jesen je, nije tolika šteta. Okrenuti saksiju naopačke, staviti je na glavu. Paničarima preporučujemo sklonište na podu, ispod stola na rasklapanje. Možda sretnu nekog poznatog. Ziherašima, konačno, savjetujemo da se jednostavno maknu sa Balkona. Samo, pitanje je kamo? <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9826.html Protesti protiv kapitalizma, koji su počeli 15. maja u Madridu, proširivši se poput požara na SAD, ovih dana kulminiraju na Zapadnom Balkonu. Građani su ogorčeni. Demokratija sad! Zatvorite kazino! 99 % smo mi! Pokliči. Urlici. Pište. Balkonski demonstranti traže „prave“ reforme financijskog tržišta. Kapak bankama. Šipak špekulantima! Balkonski protest, pokrenut sa četvrtog sprata u Kelnu, podržavaju sveukupne komšije odozdo i odozgo. Pridružili su mu se zvučna imena kao što su: Noam Chomsky, Paul Krugman, Naomi Klein, Micheal Moore i Safet Sušić. Razjarenim globalnim demonstrantima kritičari prebacuju kako zapravo ne znaju protiv koga ili čega protestiraju. Selektor Sušić oštro kontrirao: „Molim vas, pogledajte penal protiv nas u usporenom snimku (Francuska vs. BiH), biće vam odmah jasno u čemu je nepravda!“<br /> <br /> Vješt kontranapad Safeta Sušića, balkonski demonstranti prihvataju objeručke. Pored yuo-tube linka za pregled spornog penala, na transparentima možemo čitati. „Dole Platini. Batali baraž! Occupy UEFA!“ Aktivisti Zapadnog Balkona, naravno, ne zaboravljaju da su dio globalnog pokreta. Pri saradnji sa drugim krakovima pokreta socijalni mediji igraju ključnu ulogu. Moto: Učimo jedni od drugih u hodu. Osim toga, bez facebooka i twittera lokalni prosvjedi danas uopće nisu mogući. Demonstrantu postaje nužno koristiti smartphone. Ko ga nema, bolje mu je da ga ima. Zašto? Zbog policije. Kada jedna grupa, recimo, naivno krene od prve lijeve saksije na gelenderu, okolo stola, ka zadnoj desnoj saksiji na podu, i pritom upadne u policijsku zamku, istu grešku druga grupa ne mora ponoviti. Kratak tweet spašava stvar: „Policija u peršunu!“<br /> <br /> Nauka ne zna šta je pravda. To ne znaju ni demonstranti. Međutim. Oni osjećaju da je na njihovoj strani. Na ulici. Na Zapadnom Balkonu. U Španiji. U Americi. U Grčkoj. Londonu. Tel Aviv. Kairu. Na Wall Street-u. I’M SO ANGRY THAT I MADE A SIGN. Apatiji je došao kraj. Vrijeme je za obračun. S kim? Protiv njih. Sa sobom. Ko su oni? Hijerarhije financijskog kapitalizma leže na dlanu. Demonstranti u vrećama za spavanje su donji. Profit u neboderima je gornji. Svijest o globalnoj krizi sistema konstantno raste. Anonimnost kapitala više nije tako anonimna. Iz aviona se vidi ko zarađuje, a ko gubi. Iluzija moći urušava se u usporenom snimku. Kao Francuz u bosanskohercegovačkom šesneastercu. Pardon. Van šesnaesterca. Pregledajte you tube. Sve je tako kristalno jasno. Konačno. Narodu.<br /> <br /> Occupy Wolrd. Zauzmimo svijet. Otmimo Balkon. Od koga? Protiv čega. Od nas. Šta ćemo ako izgubimo smartphone? Policija vreba u peršunu. Ništa. Onda je možde ipak bolje okolo. Držati se gelendera. Koračati hrabro. Kao preko Brooklyn Bridga. S druge strane stola. Mimo odavno sklopljenih drvenih stolica. Misliti na nepravdu. Osjećati pravdu. Punom parom. Preko mokro klizavog, sa strane nanesenog, grandiozno požutjelog lišća 20 metara visoke pseudo akacije. S one strane saksije. Zna li drvo šta je pravda? Ili nepravda. Ima li ko bolji prijedlog? Do slobode. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9824.html Vjerovatno najčitaniji antiislamski blog u Njemačkoj, «PI» (Politically Incorrect), pokrenuo je Stefan Herre, nastavnik fizičkog vaspitanja iz Kelna. Nastavnik sebe smatra pacifistom, koji «publicira vijesti koje drugi ne objavljuju». Nastavniku pomaže grupa angažiranih autora plus mnoštvo komentatora, koji ovih dana čitaoce pozivaju da izbroje, jave, ukažu, upozore koliko zapravo džamija ima u pojedinim njemačkim gradovima. «Krefeld 7, Berlin 80 komada.» Stefan Herre je dobro umrežen. Prosvjetni radnik u islamu ne vidi religiju - već jednostavno «ideologiju mržnje». Prema podacima magazina «Der Spiegel», internet platforma PI broji 70 000 posjetilaca dnevno. PI privlači razočarane političare desnog konzervativnog krila (CDU/CSU), novopečene berlinske radikale okupljene oko stranke «Die Freiheit», kao i, naravno, sve one što očijukaju sa shooting starom evropske desnice - Holanđaninom Geert Wildersom («International Freedom Aliance»).<br /> <br /> PI postoji već 7 godina. Popularnost raste. Krug se širi. Server u SAD-u. Support u Švicarskoj. Iz bloga iščitavamo prototip nove evropske radikalne scene, čiji se uspon, između ostalog, zasniva na retorički vještom distanciranju od demodiranih neonacista, što ovaj ovaj pokret čini prihvatljivim - u konzervativnin građanskim krugovima. S tim u vezi, PI demonstrativno koketira kako je «proizrealska, proamerička» platforma. PI autori podržavaju ustav i demokratiju, otvoreno se zalagajući za ljudska prava. Zašto se onda blog zove «Politically Incorrect»? Zato što je protiv islama i evropskih multikulturalista. Nonkonformistička šizofrenija umišljeno ugroženog: U borbi za ustav i ljudska prava, a protiv multikulti-mainstreama, blog proizvodi mržnju na račun muslimanskih poreznih platiša. PI se poziva na slobodu mišljenja. Pruža verbalni otpor protiv najezde stranaca, tako što tu i tamo pokoji komentator, čitaoce pozove na linč, riječima: «Uzmite oružje u ruke, izađite na ulicu».<br /> <br /> Alarmirana norveškim masakrom, politički inkorektnog Andresa Breivika, inspiriranog sličnom crno-bijelom slikom svijeta (mi protiv njih, zato što su oni protiv nas), njemački Ured za zaštitu ustava, sigurnosna služba dakle, razmatra slučaj PI. Očigledna agresivna kampanja protiv muslimanske manjine strukturalno se podudara s onom notornom, Nijemcima dobro poznatom, protiv Jevreja, potrvrđuje historičar, stručnjak za antisemitizam, profesor Wolfgang Benz (TU Berlin). Negativna stigmatizacija vrši se uglavnom kroz religijske predasrude, onako kako su to njemački demagozi činili tokom 19. stoljeća protiv Židova, kaže Benz, koristeći se krnjim citatima iz Talmuda. Protivnici islama danas tako upotrebljavaju dekontekstualizirane isječke iz Kur’ana, gle čuda, vrlo često iste one što im koriste mrki neprijatelji, omiljeni fundamentalisti u ogledalu, konačno kombinirajući iste s mutnim teorijama o stranom genetskom materijalu, koji sam po sebi nije predviđen za bilo kakvu integraciju. <br /> <br /> Na koncu dobijamo klasični primjer rasizma, klicu svima dobro poznatog njemačkog nacističkog svjetonazora, s korijenima u svetoj krvi i zemlji, ali u novom ruhu, u centru društva, koje sebe, nažalost, u međuvremenu smatra historijski cijepljenim, zapravo imunim, na desni ekstremizam. Dok istovremeno, s druge strane ideološkog zrcala, muslimanski pseudo nonkonformisti u svojoj zemlji čudesa, na blogovima kao što su njemački PI pronalaze sve više dokaza da ih taj Zapad uzima ozbiljno, da ga je strah, imaginirajući tako neprijatelja koji je izmislio njih. Eh, u tome je kvaka. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9822.html Uđe neutrino u kafić. Naruči piće.<br /> Kaže konobar: «Žao mi je, ne uslužujemo čestice brže od svjetlosti.»<br /> <br /> Neutrino vicevi nevjerovatnom brzinom ulaze u modu - otkako su naučnici Evropske organizacije za nuklearna istraživanja (CERN) izmjerili elementarne čestice brže od svjetlosti. Podsjetimo se, fizičari tvrde da su «neutrini» nadmašili rekord najveće kosmičke brzine, dakle brzinu svjetlosti, za čitavih 60 nanosekundi, na razdaljini od 730 kilometera, od švicarske Ženeve do italijanskog Gran Sasa. Postupak mjerenja ponovljen je, navodno, 15 000 puta. Uvijek isti rezultat. Uvijek isti apsurd. Nema teorije. Jer prema Einsteinu svjetlost predstavlja maksimum. Ništa u univerzumu ne bi se trebalo kretati brže. Osim Messija u tuđem šesnaestercu. Negdje, ergo, mora biti greška u mjerenju. Samo gdje? Skeptični naučnici zovu upomoć. Ko pronađe lapsuz, spasio Einsteina. Uruši li se on, urušava se moderna fizika. K šejtanu onda teorija relativnosti.<br /> <br /> Neutrino!<br /> Ko je?<br /> Kuc, kuc!<br /> <br /> Pođemo li od toga da se vrijeme ne kreće brže od svjetlosti, te da zaista postoji nešto što je brže od iste (299,792 km/s), onda to praktično znači da je putovanje u prošlost u principijelno moguće. U istom slučaju, opet, između uzroka i posljedice puca svaka veza, drugim riječima, zakon kauzaliteta također leti u kantu za smeće. Kuku nama, ukoliko neko ili nešto ne pobije skandalozno otkriće fizičara. Negativne implikacije vezane sa svakodnevni život prevazilaze moć mašte. Političari, recimo, ne bi više bili obavezni argumentirati suvislo. Fale penzije? Ne brinite, dobićete ih prošle godine. Legalan pogled na svijet. Zbrda-zdola. Hm. Tako posmatrajući, političari s prostora jugoistočne Evrope izgleda da su oduvijek bili ispred svog vremena. Ispada da oni viceve o neutrinima pričaju već godinama.<br /> <br /> Kaže kuhar: «Ispuniću ti tri paprike.»<br /> Uhvatio Mujo kuhara.<br /> <br /> Šalu na stranu, prva velika provala na račun neutrina dolazi iz italijanskog ministarstva za nauku i obrazovanje. Ministrica Mariastelle Gelmini iskoristila je priliku skromno se pohvalivši kako je italijanska vlada također zaslužna za «historijsko otkriće fizičara». Gelmini je ponosno objasnila da je u «tunel između CERN-a u Ženevi i laboratorija ispod italijanskog Gran Sasa» u prošlosti ukupno uloženo fantastičnih 45 miliona budžetskih eura. Vic je u tome, što između Švicarske i Italije ne postoji nikakav tunel, gluho bilo, dugačak čak 730 kilometara. Neutrini proizvedeni u Ženevi, naime, podzemno profuravaju kroz sve prepreke- putujući do laboratorija ispod Gran Sasa, gdje ih kolege naučnici dočekuju štopericama. Famoznih 45 miliončića završili su izgleda u nekom drugom podzemlju.<br /> <br /> OK. <br /> Dosta glupih viceva o neutrinima.<br /> Čuli smo ih iduće sedmice<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9820.html Aristotel nije bio u pravu - kada je kategorično tvrdio da su ljudi jedina božija bića koja mogu razmišljati logično. Bečki eksperimenti s papagajima dokazuju suprotno. Austrijska ekipa biologa primijenila je metodu šibicara. Tragajući za naučnom istinom, na oči papagaja, stručnjaci bi ispod plastičnog šeširića stavili jedan golem orah. Ispod jednog drugog plastičnog šeširića turili bi sitno sjeme. Dok ptica motri, šeširiće bi zatim demonstrativno pomiješali. Momenat spoznaje: Kada bi naučnici ispod jednog od šeširića maknuli recimo orah, papagaj, očigledno obdaren logikom, savršeno tačno bi znao šta se nalazi u drugom skrovištu. Jer gdje je orah nije sjemenka. To opet znači da je sjemenka uvijek tamo gdje nema oraha. Pa iako je senzacionalni eksperiment u Beču poprilično uzdrmao šire akademske krugove južno i sjeverno od Alpa, stanovnici Zapadnog Balkona nisu se našli iznenađeni. <br /> <br /> Budući da redovni balkonski posjetilac, stanoviti Papagaj de Cologne, svakodnevno pobija Aristotela. Čak decenijama prije bečkog otkrića ovaj divlji papagaj preživljavao je profesionalno šibicareći u zemljama bivše Jugoslavije. Primjenjujući neprekoračiva pravila logike na pijaci u Ljubljani. („Ena, dva, tri!“) Indukativno vrteći šibice u redu ispred stranih ambasada u Sarajevu. („Gdje je košpa, gdje je košpa?“) Držeći predavanja pokraj ceste, kod naplatne rampe, u Bubanj Potoku. („Evo je ovde!“) Težak život je natjerao životinju da razmišlja logično. Isplatilo se. Papagaj de Cologne danas živi u njemačkom Kelnu, baveći se uglavnom novinarstvom. Ekspert za privredu, politiku, društvo i razno. Balkonski prijatelj. As logike. Trenutno možda jedina osoba u biznisu koja zna kuda srlja Evropska unija i zašto sve krave na zemaljskoj kugli pasu u polukrugu. Blic intervju o temama koje nas se tiču.<br /> <br /> <br /> - Papagaju, idemo odmah u glavu: Zar Grčka nije de facto bankrotirala? <br /> <br /> - Gdje je košpa, gdje je košpa?<br /> <br /> - Američke rejting agenture ugrožavaju eurozonu. Istovremeno, zaduženim Sjedinjenim Državama gledaju kroz prste. Ima li tu logike?<br /> <br /> - Ako američki berber brije sve ljude osim onih koji sami sebe briju - ko onda brije njega?<br /> <br /> - Niko. <br /> <br /> - Ena, dva, tri.<br /> <br /> - U pravu si, papagaju.<br /> <br /> - Logičar operira, metafizičar promatra.<br /> <br /> - Ne razumijem? Misliš na Palestince? Buduća država? <br /> <br /> - Evo je ovde!<br /> <br /> - Hm. Pitanje za kraj: Kokoška ili jaje?<br /> <br /> - Kokoška.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9818.html Automobilska industrija je krizi rekla «Ne». Podrška politici. Pogled naprijed. Pozitivna poruka. Na četiri točka. Ovogodišnji Internacionalni sajam automobila (IAA) u Frankfurtu poriče recesiju - proričući carstvo bezgranične mobilnosti. Industrija slavi motore protiv globalnog zatopljenja, predstavlja futuristička vozila kontra recesije. Volkswagen na struju. Audi bez volana. Porsche u internetu. Tržištu još samo fali porodični auto protiv islamskog terorizma i budućnost planete je spašena. Bez brige. Dočekaćemo i to. Pitanje dana. Ništa ne iznenađuje. Jer svaka nova karoserija nosi klicu krntije, masku one stare, prevaziđene, one od jučer. Kada nove tehnologije sugeriraju da su prošla bile loše, istoriju tehničkih dostignuća možemo čitati kao istoriju zabluda. U beskonačno jednakom saobraćaju ideja, sasvim logično, savremena umjetnost dobija počasno mjesto u kružnom toku. <br /> <br /> Shodno tome, na Trgu Rathenau, u zapadnom Berlinu, autom opkružujemo skulpturu «Dva betonska kadilaka u obliku gole Maje». Kipar Wolf Vostell umjetničko djelo, postavljeno 1987. godine, opisuje kao «zlatno tele» - oko kojeg plešu vozila glavnog grada. Na ulazu u istočnonjemački gradić Holzhausen, tamo gdje umjetnička sloboda oplođava provincijske mitove, otkrivamo četiri metra dugačku kobasicu od hrastovine. Kružnim tokom opasan drveni kip pozdravlja turiste, falusoidno reklamirajući kako je prvi njemački «Bratwurst», upravo ovdje napravljen, navodno u 15. stoljeću. Nekoliko stotina kilometara dalje, u Rurskoj oblasti, tamo gdje su granice između gradova gotovo nevidljive, u rondeli nekada rudarske kasabe Bergkamen, zgodno blješti zeleno-bijela rampa sačinjena od svjetlosti, fotonska materijalizacija međe koje nema. <br /> <br /> Umjetnost u kružnom toku uzima maha. Budući da «raskrsnice u kojoj se saobraćaj odvija kružno u smjeru suprotnom od kazaljke na satu» (BIHAMK) u Njemačkoj doživljavaju renesansu. Prednost leži na dlanu. Najsigurnije rješenje čvorova na cesti. Agresivni vozači u njemu, htjeli ne htjeli, moraju usporiti. Na kočnicu. Pa okolo. Koliko je poznato, u kružnom toku dosad još niko nije uspio proći kroz crveno. Svakako, kada divljak previdi raskrsnicu, rondela postaje skijaška skakaonica uslijed koje vozilo mogućno završava na krovu obližnje kuće. No, to se rijetko dešava. U pravilu slijedi smanjenje zastoja, ubrzan protok saobraćaja. Vozači tako štede gorivo. Grad struju. Od ušteđenog novca brojne komune financiraju ukrašavanje brisanog prostora. Ničija zemlja unutar kružnog toka dobija reprezentativno značenje. <br /> <br /> Umjetničke rondele sve češće pronalazimo na ulazima u velika njemačka mjesta - tamo gdje bi vladari nekoć dizali velike kapije. Pomoću kružnog toka urbane sredine se brane od najezde varvara koji gaze gas do daske. Ulaskom u kružne tokove došljaci uplovljavaju u začarane zone potencijalno «beskonačnog saobraćaja» (F. Kafka). Prolaze proces civilizacije opisujuću kružnice (¼, ½, ¾) oko apsolutno ničega, vrteći se oko savršene praznine, koju zapažamo tek onda kada na scenu stupi nešto što s pravom zovemo umjetnost. Civilizirani vozači prate znakove. Oni voze oprezno. Obazrivi šoferi obećanjima na Internacionalnom sajmu automobila u Frankfurtu kažu «Ne». Saobraćajno osviješteni subjekti ne nasjedaju na šuplje priče iz krugova moći. Zaobilaze ideološke iluzije. Pravovremeno se prestrojavaju. Provjeravaju mrtvi ugao. Oprezni vozači znaju šta je bitno. Da. U životu je bitno pri isključenju dati žmigavac<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9817.html Ispod Zapadnog Balkona prolazi njemački ovčar. Velik kao tele. Jak kao lav. Za sobom vodi policajca. Podigao glavu kao da oslobodio Keln. Žuri mu se. Nešto ko njuška. Odnekud miriše kobasica. Iz španskog restorana «Boquerones»? Služba je služba. Policijsko pseto ima druga posla. Na Trgu Rudolfa anarhisti razapeli šator. Protesti u jeku. Protiv sistema. Prošli put ih usred noći razbili nacisti. Možda opet bude belaja. Njemački vučjak održava red i mir. Međutim. Kad bi znao šta na internetu pišu o njemu, ne bi ovako gordo koračao gradom. Dobro bi se zabrinuo. Podrvnuo bi rep. Krenuo svojim putem. Ne bi mu bilo lako. Potražio bi novi posao. Čitao oglase. Počeo cugati. Odšetao do Rajne. Razmišljao o emigraciji. Kad bi samo znao kako izlazi iz mode, njemački ovčar bi se pridružio anarhistima ispod šatora. Protestirao bi i on. Protiv sistema. <br /> <br /> Upropastiše ga statistike. Pišu da previše ujeda. Psiholozi kažu da nije bistar. Doktori ustanovili fatalnu degeneraciju leđa. Savila se ko kod šarana. «Preuzgojenosti». Višak čiste krvi. Takav nikome ne treba. Njemački ovčar na rubu egzistencije? Propast ponosne rase? Quo vadis, Hektore sa Rajne? Jok. Nije Njemačka ono što prije bila. Posla nema. Pljušte otkazi. U saveznoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji od 350 policijskih pasa preostalo 28 domaćih vučjaka. Prednost dobija belgijski ovčar (Malinois). Belgijanac raspolaže «črvšćim živcima». Krasi ga bolja građa. Bistrija glava. Nema problema sa kukom. Günther Bonke, nastavnik na policijskoj školi za pse, objašnjava kako belgijski štenci na prijemnom ispitu «žustrije trgaju krpe» i «bolje trče za loptom». Rekrutacija pomlatka vrši se u čuvenom dvorcu Holke-Stukenbrok, u blizini grada Gütersloh. <br /> <br /> Bilo pa prošlo. Nekada je njemački ovčar bio porše među psima. Planski uzgoj klasičnog vučjaka uzima maha 1899. godine, pod pokroviteljstvom stanovitog oficira Maxa von Stephanitza. Vojska od «Hektora sa lijeve strane Rajne» ubrzo pravi kult. Oružje na četiri noge. Mašinu za masovni izvoz. Germanski ovčar postaje atribut moći i discipline. Dušu dao za graničare, policiju, deminere i rudare. Partner diktatora. Kuja Adolfa Hitlera zvala se Blondi. Prijatelj protivnika. Ker Josipa Broza zvao se Luks. Holivudska zvijezda. Sjetimo se Rin Tin Tina. Ostao je prah i pepeo. I ovaj jedan jado što patrolira ispod Zapadnog Balkona. Ubila ga čistokrvnost. Umislio da su anarhisti njegov problem. Upečio se. Junačina. Neko bi ga trebao upozoriti. Prije nege što bude kasno. Balkonska agentura za poslovnu preorijentaciju njemačkom ovčaru servira tri savjeta za budućnost:<br /> <br /> 1. Nastaviti policijsku karijeru na Alipašinom polju u Sarajevu. Tamo poštuju Nijemce. Bosanske džukele ne moraju znati da si gore ostao bez posla.<br /> <br /> 2. Postati vegetarijanac. Nastaviti karijeru kao pisac. Napisati knjigu o tome kako si postao vegetarijanac.<br /> <br /> 3. Kupiti majicu s natpisom: «Ja volim Ibricu». Autostopom do Dubrovnika. Posjetiti koncert Ibrice Jusić. Možda te prisvoje<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9813.html Potpuno ga podržavam. Bernd Wurm izumio je mašinu za detekciju glupih tekstova. Čovjeku dojadilo. Pokrenuo stranicu „BlaBlaMetar“. Dosta brbljanja. Na svim kanalima. Po internetu. U novinama. Ako neko još čita novine. U prozorčić uneseš sumnjiv odlomak (do 15000 znakova), klikneš na „Text testen“. Dole izađe rezultat. BlaBlaMetar strogo ocjenjuje štiva pisana u nominalnom stilu. Manjak glagola ukazuje na višak lupetanja. „Faktor bullshit“ time automatski raste. Detektor šuplju priču, pored toga, prepoznaje po čestoj upotrebi balona kao što su „optimalno“ ili „efikasno“. Izvolite novinari, profesori i političari. Bujrum stručnjaci, advokati, savjetnici. Komunikolog Bernd Wurm testirao je Bibliju i program njemačkih liberala FDP. Rezultat: ubjedljiv poraz liberala. Autor ovih redova nije mogao odoliti da u mašinu ne učita Dejtonski mirovni sporazum. Rezultat: „Vaš tekst sadrži indikacije bullshita, ali je još uvijek prihvatljiv“.<br /> <br /> Kosmos i glupost mjere beskonačno, kaže Albert Einstein. Markus Metz i Georg Seeßeln pokušavaju provaliti sistem. Kosmičke gluposti. Autori knjige „Mašine gluposti - Fabrikacija stupidnosti“ (Blödmaschinen - Fabrikation der Stupidität) na 800 stranica skiciraju modele tupavosti. U ozračju financijske krize iz 2008. godine, kao i u kontekstu aktualnog dužničkog kolapsa, svjedoci smo fenomena koga dvojica autora zovu „ecotainment“. Kapitalistička mješavina ekonomije i zabave. Primjer: u jednodimenzionalnom modusu ecotainment-a, prije njemačkog dnevnika u 20:00 sati („Tagesschau“) svakodnevno pratimo krimić sa berze u Frankfurtu. Izvještaj uzbuđenog reportera s mikrofonom u ruci. Iza njega ko, na dlanu, velika tabla Dax-a. Na njoj linija života. Tu se kao vidi kako nam je danas. Krene li crta na gore, dobro smo. Padne li ćiza na dole, nikako na valja. Metaforama naoružani reporter sudbinu objašnjava rečenicama tipa: „Tržište reagira nervozno.“ <br /> <br /> Slučaj za BlaBlaMetar. Kako tržište može biti nervozno? Nije od krvi i mesa. Mogu li financije grickati nokte? Tresti se, isprepadano, nesigurno? Joseph Vogl nudi odgovor. U knjizi „Utvara kapitala“ (Das Gespenst des Kapitals) berlinski profesor germanistike istražuje korijene kreditnih sistema. Vogl, u 18. stoljeću, u Engleskoj, otkriva alegoriju javnog kredita, u obliku nervozne žene, histerične djevice, koja varljivo reagira na vijesti iz svijeta. Danas cvjeta. Sutra pada u nesvijest. Joseph Vogl dolazi do zanimljivog rezultata, sugerirajući da je „faktor bullshitt“ u teoriji financija oduvijek bio velik kao kuća, na kredit. Alegorija nervozne djeve slika je našeg neznanja, tvrdi Joseph Vogl, izvorna scena klanjanja „nevinom“ tržištu. Na političarima je da smire koku. Da ju nakljukaju plasebo tabletama za živce. Obećaju budućnost. Ženici je danas dobro samo kad misli da će joj sutra biti dobro. <br /> <br /> Pseudonaučna logika financija. Dušu dala za BlaBlaMetar. Praktičnu primjenu šuplje priče posmatramo svaki dan. Jezički fantomi financijske krize gdje god da pogledamo. Niko ništa ne konta. Dočekali smo da nam čak i žuta štampa objašnjava pad akcija na berzi, i to na prvoj strani, odmah pokraj gole žene, te vječno sisate alegorije medijske gluposti. Da. Preko noći postadosmo stručnjaci za berzu. Fatima, majke ti, kako nam danas stoje kukuruz, adidas i Apple? Bla. Bla. Bla. Taoci smo ecotainment-a. Jer financijska kriza je seksi. Kao što je strah seksi. Međutim. Iza brbljanja još uvijek divlja ono što se zove biznis. Kad oluja utihne, opet će, kao nakon chrash-a 2008. godine, na svijetu biti više milionera. I više siromašnih. Šta smo naučili? Ništa. Što bi rekli u Frankfurtu: Ujeo vuk magarca. http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9804.html U gradiću Rüthen, u njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, učenici odjeljenja 8a rehabilitirali su vještice. Pošto su na času istorije saznali da je tokom 16. i 17. stoljeća ukupno 169 sugrađana završilo na lomači - školarci su krenuli u akciju. Djeca su od gradskih vlasti zatražila da pogubljene žene konačno, makar simbolično, post mortem, oslobode od krivice, budući da onomad izrečene presude oficijelno, pravno gledano, još uvijek važe: «Rehabilitirajte nevine žrtve, zovite zločin zločinom.» Gradsko vijeće poslušalo je učenike. Bila je sjednica. Držala se minuta šutnje. «Mladi ljudi su, diskutirajući na nastavi, razvili osjećaj za nepravdu, prepoznavši usput kako je kleveta isto tako dio njihove svakodnevice», objašnjava Marion Wollschläger, odgovorna nastavnica istorije u školi Friedrich Spee.<br /> <br /> Sudski protokoli procesa protiv vještica nalaze su u lokalnom arhivu. Učenicima nije bilo teško doći do informacija. Na početku hajke stoji kleveta. Gradsko vijeće zatim izdaje nalog za hapšenje. Potom sudac naređuje mučenje. Ono traje sve dok optužena osoba ne potvrdi pakt s đavolom. Obnažena, ošišana, bačena na lomaču. Dokumentiran je slučaj bogate udovice optužene za smrt komšijine krave - koju je navodno začarala i otrovala isto onako kao što je prethodno bila muža začarala i otrovala. Za jedna drugu udovicu, također zapaljenu na vatri klevete, kažu da je tamanila konje. Noću. U obliku vukodlaka. Nakon torture u gradskoj tamnici konjoubici nije preostalo ništa drugo nego da prizna krivicu. Zbog toga je, ovaj put, uslijedilo pomilovanje. Optuženica je dobila dozvolu da joj se odbije glava. Prije nego što je strpaju na lomaču. <br /> <br /> Njemački lov na vještice, generalno, dakle površno, predstavlja produžetak katoličke inkvizicije. Međutim, novija istraživanja ukazuju na okolnost da iza smrtnih presuda vrlo često, kao što je to slučaj u Rüthenu, stoje gradske, svjetovne vlasti. Vrijeme masovnih egzekucija (1570. - 1630.) pripada klimatskom razdoblju «malog ledenog doba», mukotrpnom periodu kada su na prostoru Njemačke vladale teške zime, vlažna ljeta, lože žetve, skupo brašno, zarazne bolesti, velike epidemije. Istoričar Ralf-Peter Fuchs u hajci na vještice tako prepoznaje pagansku potragu za krivcem, pridonošenje žrtve, proklinjanje drugih iz straha od proteklih klimatskih promjena. U Evropi na taj način ubijeno je oko 50 000 osoba. Osamdeset posto pogubljenih bile su žene, ostatak, sumnjivi muškarci i posebna djeca. <br /> <br /> Posebna djeca iz odjeljenja 8a u Rüthenu pokrenula su mali val rehabilitacija u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. Uskoro, vjerovatno, slijede gradovi Düsseldorf i Aachen. Školarcima, pri obračunu s prošlošću, u oči upada demoniziranje drugih i drugačijih u sadašnjosti. Svakako da vrijedi razmisliti ko su danas vještice? Kako se danas postaje vještica? Potrefilo se i da su klimatski uslovi slični kao onda. Izgleda. Nema se. Brašno opet globalno poskupljuje. Dižu se ustanci. Vode se ratovi. Padaju države. Krepavaju konji. I obratno. Veliki američki predsjednik, poput kakvog vudu poglavice, šiframa i ciframa, pokušava smiriti duhove tržišta. I Evropa bi da ukroti tu čudnu pojavu još uvijek zvanu kapitalizam, koju birači prihvataju kao svemoćnu vremensku nepogodu. Dok mediji digitalno klevetaju. Ljudi počinju da mrze. Biće gusto. Kada je nešto uopće bilo rijetko? Odgovor je 8a.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9793.html Andreas Behring Breivik postigao je što je želio. Pišemo o njemu. Izašla mu je slika. Znamo kako izgleda. Čuli smo za manifest od 1500 strana. Pročitali ga novinari. Prepričavaju po novinama. Ružan mit širi krake. Eno monstruma na youtub-u. Postavio film, dvanaest minuta desnog ekstremizma. Bavio se ekološkom poljuprivredom. Svađao s ocem. Slušao hip-hop i elektronsku muziku. Igrao fudbal i odbojku na plaži. Čitao Hobbesa, Lockea, Kanta i Kafku. Koristi parfem Chanel Platinum. Mrzi muslimane i multikulturaliste. Poštuje Bismarkca i Churchilla. Obožava Putina. Drži do principa. Misli da je krstaški ratnik. Branitelj Evrope. Zašto mu se knjiga zove «2083. Evropska deklaracija nezavisnosti»? Zato što je izračunao da će do tad stari kontinent biti slobodan. Muslimani i marksisti deportovani. Andreas Behring Breivik, kaže, učinio je prvi korak. Borba je počela.<br /> <br /> Medijski pristup zločinu u Norveškoj slijep je na jedno oko. Televizije, novine i internet-portali ponavljaju grešku iz prošlosti. Andreas Behring Breivik postupio je po detaljno razrađenom planu, prema kojem masovni mediji služe kao bina za širenje poruke - bez koje poduhvat ne bi imao smisla. Naravno, mediji nisu uzrok zločina. Ali bez njih on ne bi bio počinjen. Poput ubica sličnog profila, Norvežanin za sobom ostavlja multimedijalne dokumente, jer želi biti zapažen. Kao dvojica momaka iz američkog gradića Littleton, koji su se 1999. godine ispred kamere pitali da li će Quentin Tarantino ili Steven Spielberg snimiti film o njima, prije nego što su upucali trinaest školaraca, plavokosi Behring sada se vjerovatno pita – kako, kome i čemu će njegov čin u budućnosti biti podloga. Nažalost, u većini izvještaja novinari ne prepoznaju da su dio ubilačke fantazije.<br /> <br /> Detaljima iz života «monstruma» ne bi se trebali toliko baviti koliko profilom društva u kojem je ubica pritisnuo okidač. Atentatora tako pronalazimo u magnetnom polju anti-islamske desno konzervativne političke scene, čiji uspon, između ostalog, posmatramo u Norveškoj, Nizozemskoj, Finskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Šifra straha svugdje je ista: «Mi moramo konačno nešto učiniti protiv njih.» Andreas Behring Breivik je uradio svoje. Zanimljivo kako reagiruju sličnomišljenici. Elektronskih 1500 stranica pamfleta uoči napada dobile su desno-populističke organizacije u Njemačkoj. Među njima navodno i Pro-Köln, anti-islamski pokret protiv izgradnje džamije u gradu, inicijativa koju Behring u svom manifestu poimenice podržava. Predstavnica kelnske desnice, advokatica Judith Wolters, ograđuje se od terora argumentima policije i mainstream medija: Andreas Behring Breivik je poremećeni pojedinac, ekstremista, atentator niotkuda. <br /> <br /> Ko kaže niotkuda, ne mora razmišljati otkuda. Uvijek najlakše objašnjenje. Ima još jedno: Glasnogovornik savezne frakcije CDU/CSU Hans-Peter Uhl za radio Deutschlandfunk najozbiljnije izjavljuje da je teroristički čin u Norveškoj «rođen na internetu». Oštra analiza. Genijalni konzervativac elegantno nadovezuje da bi zbog toga u budućnosti trebali bolje kontrolirati mrežu. Tako se rješavaju problemi. Izjava Hans-Peter Uhla izazvala je na twitteru lavinu komentara i ideja - šta je sve internetu još rođeno: «vremenska prognoza, stid, tvoja mama, istina i Chuck Norris». <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9786.html Prije nego što pažnju posvetimo važnim temama (McDonald's) cvjetofilima gratis serviramo nekoliko praktičnih savjeta za navodnjavanje saksija u opravdanom odsustvu, tokom godišnjeg odmora: Svakako, još uvijek najelegantnije rješenje jeste zadužiti komšiju. U slučaju da niste u dobrim odnosima, preporučujemo da pokušate angažirati komšijinu djecu. Fer nadnica za mališane u skladu s globalno važećim «Bic-Mac-Indexom» iznosi dva komada. Jedan unaprijed, drugi nakon provratka s odmora i kontrole urađenog. S druge strane, ako ste zaista otvoreni za investicije, naravno da postoji mogućnost nabavke specijalnih uređaja za zalijevanje balkonskog cvijeća. Na tržištu su aparati s rezervoarom, pumpicom, crijevom, i, naravno, tajmerom koji diktira trajanje automatiziranog prskanja. Uspjeh zagarantiran. <br /> <br /> Štedišama, koji vode računa o novcu i koji se ujedno nalaze u svađi s komšijom, na raspolaganju stoji lepeza balkonskih trikova: Unesite cvijeće u kupatilo, napunite kadu, bućnite ga unutra. Ispostavi li se da je kada premala, položite dječiji gumeni bazen u dnevni boravak, on Vam na odmoru, nadamo se, ionako neće trebati. Ukoliko Vas je strah od eventualnog prokišnjavanja kroz plafon komšijama, biljke možete zbrinuti na drugačiji način. Ostavite saksije na balkonu, napunite više plastičnih flaša vodom, probušite iglom rupice u čep, okrenite boce naglavačke, zabijte ih u zemlju. Ili pak: cvijeće spustiti na pod, poviše njega, na gelender, učvrstiti lavor, u isti potopiti špagu čiji drugi kraj zaranja u saksiju. Čas posla. Osobama nenadarenim za ručni rad predlažemo da se pomire s komšijama. <br /> <br /> U nastavku ozbiljno: Šeprtljavim balkoncima, šparmajstorima, koji se ne kane pomiriti s komšijama, predlažemo da ne idu na put, već da ostanu tamo gdje su. U ljetnom carstvu zvanom Balkonija. Uz šareno cvijeće. Šta nam fali? Na stolici na rasklapanje. Odmor kod kuće ima svoju draž. Indivudalan turistički aranžman. Udoban smještaj. Čarobni zalasci sunca. Divan pogled na McDonald's, na Trgu Rudolfa u centru Kelna. Iz američke fast food filijale izlaze sretni ljudi žvačući hamburgere. Dok iznad njih blješti zlatno slovo M, logo, inicijal mita o braći Maurice i Richard McDonald koji su 1948. godine u San Bernardinu otvorili prvi „Drive in Hamburger-Bar“, čiji je potencijal prepoznao Ray Kroc, trgovac miksera za milkshake, koji je potom kupio licencu, inagurirao prvi „McDonald’s Restaurant“ i izgradio imperij, Tokio, Sidnej, Amsterdam...<br /> <br /> Prva filijala McDonald’s-a u Njemačkoj počinje raditi prije 40 godina, u Minhenu, u Ulici Martina Luthera. Jubilej se slavi ove godine u decembru. Bilo bi lijepo kad bi fešti prisustvovala kancelarka Angela Merkel, u društvu presjednika Christiana Wulffa, skupa s predstavnicima opozicije. Gdje je McDonalds tu je prosperitet. Kina, Panama, Rusija, Izrael, Kolumbija, Indonezija, Maroko, Južna Afrika, Djevičanski otoci, ovih dana, konačno i Bosna i Hercegovina, uskoro i Zimbabve. Tamo neki skeptici iz Greenpeace govore kako Mcdonald's, ogromna potrošnja mesa, masovni uzgoj životinja, šteti planeti, uništava šume, povećava količinu ugljičnog dioksida u atmosferi. Tamo neki skeptici iz njemačkog Foodwatch-a kažu da McDonald's svoju stoku tovi genetski manipuliranom hranom. Ko god je oprobao Bic Mac zna da to nije istina. McDonald's je kult bez konkurencije. Osim jedne. Tržišna opasnost prijeti samo od jednog samoposlužnog restorana. Ime mu je McBalkon’s.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9782.html U Rimskom Carstvu su papagaji koštali su više od robova. Inteligentne ptice i danas su na visokoj cijeni. Istraživači tržišta papagajima u Njemačkoj predviđaju ružičastu budućnost. Potražnja raste, proporcionalno demografskim promjenama, seniori u njima vide lako pripitomljivo društvo. Potencijal nije isrpljen. U kriznim vremenima kupovina papagaja predstavlja sigurnu investiciju. Čovječanstvo bi, vjerovatno, još više profitiralo kada bi papige uzeli za ravnopravne partnere. Od pametnih ptica dalo bi se mnogo toga naučiti. To je dokazala ženka Dalgi u Južnoj Koreji, kada je, spekulirajući na berzi, imala bolji kljun za vrednosne papire od desetorice konkurenata, brokera, pravih profesionalaca. To potcrtava, također, stalni posjetilac Zapadnog Balkona, divlji papagaj, mudro biće, zelena mu glava - Papagaj de Cologne!<br /> <br /> - Ave papagaj.<br /> <br /> - Ave imperator.<br /> <br /> - Govoriš latinski?<br /> <br /> - Habemus Papam.<br /> <br /> - Papin dolazak u Njemačku košta 25 miliona eura - skupa investicija?<br /> <br /> - Jeftinija od Evrovizije.<br /> <br /> - Bogati investitori, zapadne države, i hedž fondovi navalili na plodnu zemlju. Prošle godine od takozvanih siromašnih država kupljeno 65 miliona hektara diljem planete. Moralna investicija?<br /> <br /> - Agroimperijalizam.<br /> <br /> - Humanitarne organizacije, Mireor, FIAN, FPRI i brojne druge, aktualni trend zovu «land grabbing». Otimanje zemljišta. Pohlepa ili potreba?<br /> <br /> - Sigurna investicija. Logika moći. Hrane sve manje. Krajem stoljeća 10 miliardi ljudi. <br /> <br /> - Kuku nama.<br /> <br /> - Ave imperator.<br /> <br /> - Papagaju, molim te. Nisam imperator. Zovi me Balkonac.<br /> <br /> - Sigurna investicija.<br /> <br /> - Hvala.<br /> <br /> - Jeftinija od Evrovizije.<br /> <br /> - Pitanjce za kraj: Jesi li čuo da su Adolfu Hitleru u rodnom gradu Braunau oduzeli status počasnog građanina - požuriše Austrijanci?<br /> <br /> - Morituri te salutant.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9773.html Iznad promenade, na otoku Borkum, na Sjevernom moru, galebovi ne mašu krilima, već jedre, na vjetru, koji neumorno puše s mora ka kopnu, čudesno lebdeći u mjestu, kljunovima okrenutim u suprotnom pravcu, kao artisti u kakvom cirkusu, umjetnici na visokoj žici, malo im se zagegalo, pa ni vamo ni tamo, desetak metara iznad glave slučajnih prolaznika, ponosnih predstavnika ljudske vrste, koji su popili svu pamet, pa sad ližu sladolede, jedu sendviče, u kupaćim gaćama, ne sluteći da priroda povrh njih izvodi savršenu tačku, na kraju koje se, navigirajući neprimjetnim trzajima tijela, ptica jedrilica obrušava ka moru, zatim opet diže u vis, vraća na isto mjesto, u zrak, na istu žicu, isti bič sjevernog vjetra, odakle je krenula, još uvijek zagonetno ne mašući krilima, kao da joj ona ni ne trebaju, dok vreba objed, dakle žrtvu, zato što smišlja nešto što prolaznik, dole, ne sluti. <br /> <br /> Otok Borkum nalazi se daleko u moru, na krajnjem sjeverozapadu Njemačke, velika kula od pijeska, koja živi od turizma, tačnije rečeno, od čistog zraka, koji, navodno, ljekovito djeluje na bolesna pluća, zbog čega su iznad promenade nikle brojne klinike i bolnice, jedna za drugom, posjećene od, uglavnom, starijih osoba, bakica i dekica, koji se nadaju godini više, terapirajući se kisikom, šetnjama i suncem, zavaljeni u prugaste ležaljke, crvene, plave, žute, duž široke pješčana plaže, kojom trčkaruju djeca, zamazana kremama za sunčanje, bijela kao mladi sir, stotine mališana i roditelja, koji porodični odmor provode na Sjevernom moru, radi dobrog zraka, ne zbog kupanja, jer ovdje u vodi duže od pet minuta ostaju samo surferi u neoprenskoj opremi i snježno bijeli tuljani, s druge strane uvale, oni naravno na sebi ne nose ništa, no meditiraju goli, u plićaku, poput pospanih nudista, odmah, iza sljedeće dine. <br /> <br /> Borkumljani ranije, u 18. stoljeću, nisu živjeli od turizma, have i golotinje, već od lova na kitove, pod holandskom zastavom, u Arktičkom moru, između Grenlanda i Kanade, kada ih mjesecima ne bi bilo doma, nakon čega bi se, vjerovatno, s lulom u ustima vraćali kući, sa džepovima punim novca, dokaz da znaju svoj posao, za mornare s ovog otoka važio je, kažu, poseban deal, ako ubijete kita, sljeduje vam masna provizija, ako ne, nikom ništa, e pa, šipak, nikom ništa, „bezahlen Sie, bitte“, vidi se iz priloženog, kako inače objasniti napuklu ali luksuznu tarabu oko avlije, sagrađenu od kitove kosti, iz izbijene kitove vilice, otočka bogastva nasljeđena iz pustolovne prošlosti, visoke svjetionike, stari grad kao lutkica, skockane ulice, velike kuće, vile i duboka groblja, zasuta šljunkom, školjkama i pločama, s mrtvačkim glavama, ispod kojih ne leže kršćani, već mornari.<br /> <br /> Malo je, svugdje pa i ovdje, na Borkumu, likova, koji pamte vakat prije nudizma, ljudi, koji se sjećaju vremena kada su otočani bacali harpune i mreže, lovili ribu, danas se više ne ide na brod, već na bicikl, u supermarket, do frižidera, osim nekoliko njih koji profesionalno hvataju račiće, tone i tone račića, koji se kamionima šalju u Maroko na jeftino čeprkanje, da bi ih opet vratili natrag, na sjever Njemačke, na pakovanje, u frižidere, maksuz za komšiju, danas se živi od turizma i čudesnog napitka pod nazivom Biomaris, sjetio se biznismen da narodu prodaje morsku vodu, slanu, punu minerala, jedan deci – jedan euro, navalite vjernici, svugdje ima šarlatana i torabija, ali nije to ništa za njega, galeba jedriličara, iznad promenade, on ne maše krilima, već lebdi i dugo vreba, prije nego što pikira na prolaznika sa sendvičom, hičkokovski, uz računicu da će levat, prestrašen, ispustiti sendvič s račićima (Krabbenbrötchen) iz ruke, a sve što padne na zemlju, zna se, to je njegovo.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9769.html Njemački astrobiolog Dirk Schulze-Makuch i britanski fizičar Paul Davies izdali su knjigu nimalo ironična naslova: «Misija u jednom pravcu: Koloniziranje Crvene planete» («One Way Mission to Mars: Colonizing the Red Planet»). Stručnjaci tvrde da je osvajanje Marsa realna opcija. Zbog toga se traže penzioneri željni pustolovine. Najveću opasnost, najveće troškove predstavlja let. Po astronaute je bolje da se ne vraćaju, argumentira Nijemac Schulze-Makuch. Prehrana nije problem. Za razliku od («mrtve stijene») Mjeseca, Mars penzionerima nudi tlo bogato mineralima. Otvara se mogućnost poljoprivrede (marsoradnja). Naravno, kosmičko zračenje na Crvenoj planeti šteti zdravlju. No, s obzirom na odmakli vijek, umirovljenici bolest ne bi baš primijetili, možda niti dočekali.<br /> <br /> Hrabrim penzionerima naučnici predlažu da žive u kraterima i pećinama Marsa. Kisik bi crpili iz ogromnih santi leda, nekoliko metara ispod polarne površine. Posljednja avantura. Istraživanje crvene pustinje. Izleti na vulkane. Potraga za mikrobama i novim oblicima života. Na adresu dvojca Dirk Schulze-Makuch i Paul Davies pristižu brojne aplikacije. Prijavljuju se penzioneri između 13 i 80 godina. NASA reagira skeptično. Iako predsjednik Barack Obama let na Mars deklarira kao lični cilj (do 2030. godine), misija u jednom pravcu nije rješenje. Vizionari Schulze-Makuch i Davis smatraju da NASA ignorira činjenice. Jer ispaljivanje penzionera na Mars smanjuje troškove projekta za 80 posto - budući da se najviše goriva troši pri povratku. Izostane li podrška, razočarani stručnjaci najavljuju saradnju s bjelosvetskim milijarderima.<br /> <br /> Jasno. Nauka ne smije gubiti vrijeme. Konkurencija je velika. Ali već je kasno. Gledajući s astronomske promatračnice Zapadni Balkon, usuđujem se procijeniti da su bosanskohercegovački penzioneri već sad na Marsu. «Mission Accomplished.» U crvenoj pustinji iluzija. Većina njih odavno je otputovala u jednom pravcu. Ostavivši za sobom jedan cijeli takozvani život, posao, ideologiju i rat. Sjedoše u nekakvu raketu. Krenuše u avanturu. Bosanski penzioneri na Marsu vrijeme uglavnom provode u kraterima i pećinama skromnosti. Zrak za disanje pronalaze u familiji, djeci, traču i sjećanjima. Hrane se salatama od novina i ružnim vijestima. Šah na parkingu. Izlet u park. Analiziranje planete. U potrazi za novim oblicima života muški marsonauti upražnjavaju ribolov. Ženske marsonautkinje ostaju kod kuće. Gule jabuke. Čekaju da im neko dođe.<br /> <br /> Kako znamo da su bosanskohercegovački penzioneri osvojili Mars? Pouzdano. Jedinstveno mi je zadovoljstvo, kao prvi i najbrži, objaviti senzacionalnu novost da je uspostavljen kontakt s jednim starijim bračnim parom - koji se upravo nalazi tamo. Preko skajpa. Mama sjedi naprijed. Otac nazad. Samo tako oboje stanu u kadar. Zbog velike udaljenosti veza nije najbolja. Kosmički vjetrovi često zamute ekran. Snježne oluje zamrznu sliku. Ponekad se otac mora «diskonektovati pa opet konektovati». Ponekad se mama «sama konektuje.» Otac nosi naočale. Uredno obrijan. Mama počešljala kosu. Obukla novu bluzu. Godine stežu. Nije lako. Otišli su na Mars. Ali su sačuvali dostojanstvo. «Čujete li me, penzioneri, vidite li me, šta ima novo, kako ste?» <br /> <br /> «Ah, kako će nam biti.» <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9761.html Ispod Zapadnog Balkona prolazi vozilo na alkoholni pogon. Pivocikl. «Bierbike.» Ovalni šank na točkovima. Šesnaest pivopija na kožnim sicevima. Okreću pedale. Slave nečiji rođendan. Valjda. Momačko veče. Možda maturu. S čašama u rukama. Pjevaju pjesme. Urlaju. (Šalalala!!!) Između njih, ispod drvenog krova koji štiti od kiše i sunca, stoje dvojica sasvim trijeznih kelnera. Jedan koči. Drugi toči. Ovaj upravlja. Onaj pušta muziku. Inovativno ugostiteljsko preduzeće nosi naziv «Bierbike». Osnovano prije četiri godine u Kelnu. Uspješno diljem Berlinske republike. Dobar produkt. Prodoran marketing. (Šalalala!!!) Savršeni konzumenti. Epohalno dostignuće ljudskog duha. Pivocikl realizira snove stare hiljadama godina. Kako biti pošteno pijan i mobilan? Vrlo lako. Gore ločeš. Dole okrećeš. Dvadesetak eura u džepu. Vozi Miško!<br /> <br /> Pivocikl se kotrlja brzinom od deset kilometara na sat. Otprilike. Loko vožnja. Brzina, logično, zavisi od fizičke spremnosti pivopija. Kodeks ponašanja: Učesnici moraju biti trijezni pri startu. Kome je do mokrenja – ništa bez strpljenja. Konobar uslužuje ukupno deset litara piva po satu vožnje. Gosti su dužni ostati na sjedištima. Vrijeđanje prolaznika strogo zabranjeno. Nude se kulturni sadržaji različiti po prirodi i opsegu. Turistički obilazak grada, turneja za ljubitelje tradicionalne kuhinje, zatim «klasično putovanje kroz 2000 godina Kelna, od spomenika do spomenika, počevši od Rimljana, preko srednjeg vijeka, dolaska Francuza – pa sve do danas.» Zgodno zvuči. Ali šesnaest veseljaka ispod mog balkona ipak su prilično pijani. Kulturno osviješteni. Prosto pod gasom. Urlaju li urlaju. Koliko mi se čini, ne baš na latinskom ili francuskom jeziku.<br /> <br /> Bierbike ima neprijatelje. Komunalne vlasti u Düsseldorfu pritišću kočnicu. Pivocikl u tamošnjem gradskom saobraćaju dozvoljen je samo uz specijalnu licencu. Dakle, vrlo rijetko. Predstavnici Bierbikea pozivaju se na pravo građana da koristi vozila na točkovima. Od tačke A do tačke B. Sud, međutim, smatra kako ovdje svrha nije pokret - već grupna zabava i opijanje. Od tačke A do tačke B. Suha kao barut, presuda iz Düsseldorf-a (Az: 16 K 6710/09) mogla bi imati konsekvencije za prostor cijele Njemačke. U Berlinu se građani jednako bune. Protiv alkohola i buke. Ukidanje pivocikla ugrožava preko stotinu radnih mjesta u oko četrdeset njemačkih gradova – žale se zaposleni iz krugova Bierbike-a. Viši sud u Münsteru pokazuje razumijevanje. Proširenje zabrane za sad je stopirano. Kako dalje, ostaje da se vidi.<br /> <br /> Jedna stvar je jasna. Ništa nije opasnije od ideje. Firma Bierbike otvorila je filijale u inostranstvu. U Srbiji i Mađarskoj. Moto njemačkog pivocikla u Beogradu glasi: «Pokret, rekreacija, provod». Na kulturnoj ponudi još se brusi. Itekako. Potencijal tržišta u regiji jugoistočne Evrope dakako je velik. Pogotovo kad je alkohol u pitanju. Građani Bosne i Hercegovine vjerovatno bi bili sjajne mušterije. Pivo. Sport. Sightseeing. Zašto ne? Iako bi u Sarajevu možda bolje funkcionirao «rakicikl». Zbog brda. I boljeg sagorijevanja. Moto rakicikla: «Pokret, rekreacija, niz brdo». Uspjeh zagarantovan. Ulazak u EU pitanje dana. U skoroj članici Evropske unije, Republici Hrvatskoj, duž jadranske obale, prosto se nameće mogućnost «gemištcikla». Mobilna konoba na vodi. Lagana vožnja od plaže A do plaže B. U kombinaciji s ribarenjem i kupanjem. Moto gemištcikla: «Mokrenje, brale, kod nas nije problem.» <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9751.html Američki psihijatar Dr. Samuel Dunkell objašnjava kako pozicija spavača odaje karakter. Osobe koje spavaju u (planetarno najčešće prakticiranom) embrionalnom položaju, dakle na boku, skvrčenih koljena, Dunkell opisuje kao razumne ljude, emocionalno uravnotožene subjekte, kreativne, emocionalno inteligentne, praktično nadarene individue. Prema istoj teoriji, leđni stil ukazuje na „kraljevski opuštene“ spavače, koji višak samopuzdanja često izražavaju kroz hrkanje, u kombinaciju s rojalno raširenima rukama i nogama, u svim pravcima horizontalnog imperija. Kategorija trbušnih spavača, s one strane jastuka, navodno, teži ka senzibilnom perfekcionizmu - iz čega često rezultira osebujna tvrdoglavost. Napokon, četvrta, bazična pozicija, spavanje na boku, ko klada, ispruženih nogu, Samuel Dunkell etiketira kao signum tipičnog šaljivdžije, znak zafrkatora sklonog šali.<br /> <br /> Teorija postaje problematična, kada uzmemo u obzir da čovjek tokom noći prosječno 40 puta promijeni poziciju - kritiziraju njemačke kolege Dr. Christine Hamm i Dr. Jürgena Beiera iz Škole za spavanje (Schlafschule) pri Plućnoj klinici (Lungenklinik) u Kelnu. Budući da je spavač prevrtljivo biće, nemoguće je iz jedne pozicije izvlačiti generalne zaključke, negoduju ovdašnji istraživači. Njemačka medicina građanima tek savjetuje da što više vremena provode u embrionalnoj odnosno bočnoj poziciji, kako bi rasteretili kičmu. Prioritet se dodjeljuje ležanju na lijevom boku – jer samo tako stomačna kiselina nesmetano cirkulira. No, oprez. Bočno gnječenje ubrzava stvaranje bora na licu. Zbog čega bi se trebali okrenuti na leđa. Što ionako godi kostima. Ko hrče - bolje da se ipak prebaci na trbuh. Ali ne baš na dugo. Odoše zubi.<br /> <br /> U ćorsokaku na madracu. Buncanje o pravilnoj poziciji spavača, horoskopsko gatanje glede ljudskog karaktera, nalikuju nemirnom snu. Prevrni, obrni, kako god okreneš, svako spava, puše i hrče onako kako je naviknuo i naučio. Na pogrešnom smo tragu. Potpuno. Možda nije toliko bitno kako spavamo već kako se budimo. Da li nas neko budi. Ili nešto. Ili sami dolazimo sebi. U nedovršenem projektu „Pasaži“ (Das Passagen-Werk) njemački pisac Walther Benjamin govori o društveno vrijednoj „tehnici buđenja“. Ona nam omogućuje da otvorenih očiju raskrinkamo sadašnjost kao produžetak prošlosti, ergo sna. Pitanje glasi, dakle, kakav san sanja nauka kada se bavi položajima tijela u snu? Kakav je karakter američkog spavača koji karakterizira čovječanstvo prema načinu kako je sinoć zaleglo u brlog?<br /> <br /> Bolje nego da nas klasificira prema rasi, naciji i novčaniku, po tome da li smo ušli u Evropsku uniju ili ne, kazao bi optimistični cinik u tranziciji. Međutim. Riječ je o istom kolektivnom snu? Embrionalni, bočni, leđni i trbušni spavači jednako sanjaju razlike. Sasvim drugačije. A opet iste. Vidjećemo. Šanse za buđenje iz prošlosti ne stoje loše. Jutro će, možda, promijeniti sve. I ništa. Opcija otpora i slobode uvijek postoji. Jer jednu poziciju smo zaboravili. Balkonski spavač spava stojećke. Na nogama. Spreman na sve. U stavu mirno. S pogledom uprtim naprijed. Rukama spuštenim niza se. Čvrst ko klada. Navijen kao sat. Budan kao drveni konj u Troji sna. Rekao bi Jevrej Walther Benjamin. Da se nije ubio. Godine 1940. Negdje na granici između Španije i Francuske. U bijegu od hipnotiziranih beštija. <br /> <br /> Kakva noćna mora. <br /> Kakav san.<br /> Takvo buđenje.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9747.html Hronika kijameta: Papa Silvester II kraj priče prognozira za 31.12.999. godine. Srednjovjekovni astronomi apokalipsu predskazuju za 1169. godinu - kada sve planete stoje u horoskopskom znaku vage. Martin Luther, njemački vjerski reformator, u više navrata priziva apokalipsu: prvi termin 1532., drugi 1538., treći 1541. Shabbetai Tzevi, samozvani jevrejski mesija, kasnije musliman, tipuje na 1665. Numerolozi pak preferiraju 1666. Mormoni 1891. Među američkim ekspertima vlada konsenzus, u narodu užas, 1910. godine kada Halleyev komet prolijeće pokraj Zemlje. Vidovita Sibila iz Praga: 1973. Jehovini svjedoci: 1975. Nostradamus: 1999. Poglavica Black Eagle: 2003. Radijski propovjednik Harold Camping: 21.5.2011. (pomjereno za oktobar). Kalendar Maja: 21.12.2012. godine.<br /> <br /> Brojevi govore jasnim jezikom. Razmaci između kijameta sve su kraći. Zakuhava se. Smrtonosne bakterije na njemačkom povrću. Vatreni vulkani na Islandu. Trostruka nuklearna katastrofa u Japanu. Pile s tri noge u Petrov Gaju. Kornjače trče preko Anda. Riječni monstrum napada muške genitalije u Papua Novoj Gvineji. Otimačina, zulum, anarhija u internetu. Poskupio somun. Eto revolucije. Proljeće u sjevernoj Africi. Ljeto u južnoj Evropi. Jesen na niskoj grani. Rat u Afganistanu. Helikopter u Pakistanu. Čovjekoljupci na jednu, zločinci na drugu stranu. Osama, Karadžić, Mladić. Malo pravde, malo kiča, čiča miča gotova je priča. Bliži se sudnji dan. Kad shvatiš već je kraj. Nekoliko korisnih savjeta za uspješan doček sljedećeg kijameta: <br /> <br /> <br /> 1. Zaliti cvijeće na balkonu.<br /> <br /> 2. Kućne ljubimce pokloniti ateistima<br /> <br /> 3. Udare li meteoriti – baciti roštilj<br /> <br /> 4. Zombije gađati saksijama<br /> <br /> 5. Fašiste istim oružjem: Hasta la balconia siempre!<br /> <br /> 6. Otvori li se zemlja – zatvoriti oči.<br /> <br /> 7. Ako iz vedra neba navali familija - uzvratiti tvrdim kaučom na razvlačenje. Svakog gosta dva dana dosta!<br /> <br /> 8. Protiv prošlosti pomaže nježnost.<br /> <br /> 9. Otvore li opet logore - poljubiti ženu.<br /> <br /> 10. Pratiti zadnje vijesti <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9742.html Balkonska nesreća u Australiji. Sedmi sprat. Mladić pao sa gelendera. Na mjestu mrtav. Žrtva globalnog trenda. "Planking" uzima danak. Momak je mislio postaviti fotografiju na facebook. Nije uspio. "Planking" je modi. Izabereš zanimljivu lokaciju. Spustiš ruke niza se. Zalegneš glavom prema dole. Ukočiš se kao daska (plank). Kao mumija. Kao superman u letu. Zamoliš nekoga da te uslika. U kadi, na biciklu, na dimnjaku, na banderi. Na hidrantu. Na željezničkoj pruzi. "Plank on, plankers!" Pod vodom. Na konju. Na džambo plakatu. U pustinji između dvije grbadeve. Na gradilištu u kašici kašikara. Na golf travnjaku sa zastavicom u stražnjici. Svakih nekoliko minuta nova fotografija. Na stranici facebook grupe "Planking Australia" preko 100 hiljada fanova. Kreativna masa. Neko zakačio crnobijelu sliku koncentracionog logora. Leš do leša. Dadao odvratan komentar: "6 miliona Jevreja ne griješe."<br /> <br /> Bezvezni vic. Sloboda interneta. Plankeri vjerovatno vuku korijene iz Velike Britanije (The Lying Down Game), odakle su preko Japana zarazili Australiju. Geografija nije toliko važna. Zagonetku uspjeha treba tražiti u specifičnosti virtualnog prostora. Kako je moguće da blesavost poput plankinga u mreži zadobije toliko pažnje? Zašto upravo ova blesavost a ne neka druga? Konkurencija je velika. Originalna ideja? Duh vremena? Hiljade plankera, koji svakog dana dobrovoljno objavljuju autoportrete gluposti, vjerovatno se osjećaju dijelom jedinstvenog globalnog pokreta. Plankers just want to have fun. Internet stručnjaci fenomen objašnjavaju pojmom mrežni "mem". Dociraju kako se vecevi, slike i misli na internetu razmnožavaju poput bioloških gena - u skladu s tezama Richarda Dawkinsa i njegovim modulacijama teorije evolucije. Mem kao vantjelesni gen. Egoistična informacija, ideja, melodija ili fotografija izložena procesima replikacije, varijacije i selekcije. <br /> <br /> Zgodna teorija. Ali po čemu je mem plankinga jači od drugih? Šta bi bila njegova evolucijska prednost? Količina besmislenosti? Zalegla žena na odskočnu dasku iznad mutnog bazena. Muž je uslikao. Objavili fotografiju na facebooku. To baš nekako i ne ide pod ruku s pametnim tezama Dawkinsa i ekipe. Slabu tačku teorije "mrežnih mema" valjda pronalazimo u sociopsihološkoj složenosti ljudske komunikacije u kombinaciji sa selektivnom nepredvidivošću interneta. Evolucija u cyber prostoru drugačije fercera. Ovdje često ne opstaje inteligencija jata - već upravo njena suprotnost. Roj korisnika ponaša se konstantno proizvoljno. Ali uvijek predvidivo blesavo. Svakako, ono što nije slučajno jeste ideološko-medijski okvir, platforma poput facebooka, koja putem formata ujedno proizvodi sadržaj. Međutim, nažalost, iako bi zaključak bio vrlo elegantan - ne možemo reći da su facebook i co. krivi, kada daske koje ljudima fale u glavi otkrivamo na internetu.<br /> <br /> Ćelavi čikica, kao crni leptir, ukočeno balansira na rubu akustične gitare na vrh kombija. Mišićavi golać na krovu. Ohoho. Tetovirani internet junak leži na haubi policijskog vozila. Ljepuškasta djevojka spala s konja na magarca. Plavokosi planker spektakularno pozira na četiri boce piva. Ne vidi se dobro. Možda je čak votka. Bila. Flaše su prazne. Zna se ko ih je popio. Mladić koji je na početku ovog testka pao sa sedmog sprata u Australiji također je pronađen u alkoholiziranom stanju. Jedan razlog za uspjeh mrežnih mema leži na dnu boce. Sedam spratova niže. Bolničari hitne pomoći ga nisu mogli spasiti. Eno ga nesretnik sad plankira šest stopa ispod zemlje. Onako kako bog zapovijeda. S glavom naprema gore. A tako je malo falilo da i njegova slika bude na internetu<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9735.html Njemačka je zemlja šparoga. Uglavnom pitomih. Prvenstveno onih bijelih, koje se uzgajaju ispod tamnih plastičnih folija. Da ne bi pozelenile. Uz mašinski fudbal, preciznu tehniku i spekulativnu filozofiju, kultura šparoge zaslužuje postati internacionalno priznato opće mjesto - kada govorimo o Berlinskoj republici. Kraljevsko povrće (Königsgemüse), štange proljetnog povjetarca (Frühlingsluft in Stangen) ili jestiva slonovača (essbares Elfenbein) Germane zapravo stoljećima inspirira. Šparoga prispijeva od kraja aprila do kraja juna, ovisno od lokalnih vremenskih prilika. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, zona šparoga pokriva veličanstvenih 16 700 njemačkih hektara. Godišnje berba: 55 000 tona. Pretočeno u novac: 175 miliona eura. Povrće broj 1 u državi. <br /> <br /> Šta objašnjava uspon šparoge? Okus nikako. Jer je bljutava. Ponekad vrlo žilava. Opora. U blizini planetarnih velesila kao što su meso jaje i krompir šparoga dobija na značenju. Platno projekcije. Blijedi kontrapunkt koji kao takav postiže željeni efekat. Da li je to tajna njena uspjeha? Nije. Kinezi su je, kažu, 3000 godina prije nove ere, slavili kao lijek protiv suhog kašlja, čireva i oteklina. Grci su, vele, prije 2500 godina uzgajali šparogu (asparagos), koristeći je također u ljekovite svrhe, ali za drugačije simptome - između ostalog protiv zubobolje. Rimljani je počeše prvi uzgajati u velikom stilu (Dioklecijan). Francuzi su bili ti koji su je tokom 15 stoljeća koristili za podizanje potencije. Afrodizijak za mase.<br /> <br /> Mitologija šparoge naglašeno je sumnjiva. Iako Francuze možemo razumjeti. Budući da nas šparoga oblikom i karakterom podsjeća na tanano muško spolovilo. Pogotovo one s ružičastim vrhovima. Međutim, najkasnije nakon vijesti o njemačkom „Ratarskom institutu Leibniz“ u Potsdamu čitaocu postaje jasno da ovdje nešto ne štima. U institutu nazvanom po njemačkom univerzalnom duhu Gottfried Wilhelm Leibnizu ovdašnja poljoprivreda ispituje kvalitet domaće šparoge. Pomoću vrhunskih sprava ratari vrše analizu rezonance. Istražuju da li je povrće šuplje ili ne. U tu svrhu sićušni elektronski čekići lupetaju po bijelim štangicama. Telegrafiraju Bogu da čuva šparogu. U laboratoriju na istoku Njemačke. Rezultati služe kao podloga za odabir, sortiranje i izdvajanje nepravilno izraslog povrća. <br /> <br /> Iza šparoge stoji industrija mnogo veća od one koja organizira Eurovision Song Contest u Düsseldorfu. Bajke, basne i narodne priče o ljekovitom, kraljevskom produktu, koje navodno, između ostalog, pomaže pri razbijanju bubrežnih kamenaca, koristi se kao motor masovnog konzuma. Naravno, ništa protiv šparoge kao takve. Može to i u rižoto. No, bilo bi dobro ne zaboraviti potplaćene čete proletera koje svakog proljeća, za sitan novac, diljem Njemačke, zgrbljeni presađuju, čupaju, zabadaju i beru šparoge. Često, sezonski radnici iz istočne Evrope. Da nema radnika iz „banana republika“ kako bi bilo „Zemlji šparoga“? Bez ljudskih robota raspoređenih na 16 700 hektara. Sluge šupljeg konzumizma. Globalni princip. Za koga god ove godine budemo glasali na Evroviziji – glasaćemo za šparogu! http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9732.html Različite kulture - ista poslovica. U Turskoj kažu: «Bolje danas kajgana – nego sutra kokoška.» U Rusiji: «Bolje sjenica u ruci - nego roda na grani.» U Danskoj: «Bolje srdela na mom tanjiru – nego tuna na tvom stolu.» Srodnost izreka ukazuje na univerzalni prostor ljudske spoznaje. Istovremeno, metaforičke varijante upućuju na svjetonazorne pregrade u sehari globalnog iskustva. Filozofija, nauka i novinarstvo nalažu da prebrodimo kulturološke prepreke. Neka nam Papagaj de Cologne bude od pomoći. Iz kaveza izbjegla ptica sveznalica, redovni posjetilac Zapadnog Balkona, u narednih nekoliko redova vješto navigira interkulturalnim bespućima sve komplesnijeg svijeta.<br /> <br /> <br /> - Dobar dan, papagaju univerzalni!<br /> <br /> - Ne hvali dana prije večere.<br /> <br /> - Obama uganjao Osamu. Kako su ga pronašli?<br /> <br /> - iPhone 4<br /> <br /> - Oprah Winfrey se pita: Da li je rat protiv terorizma završen?<br /> <br /> - Konji nade brzo galopiraju. Magarac iskustva u mjestu njače.<br /> <br /> - Aferim, ptico šarena. <br /> <br /> - Ne hvali dana prije večere.<br /> <br /> - Politički arheolog Ian Morris, stručnjak za razdoblje od ledenog doba do danas (autor knjige «Zašto Zapad vlada svijetom») predviđa najveće civilizacijske promjene u istoriji čovječanstva - tokom predstojećih 100 godina. Planeti prijeti kolaps. Razlog za paniku?<br /> <br /> - Dobro vino i lijepa žena – dva su najljepša otrova.<br /> <br /> - Sviđa mi se tvoj smisao za humor.<br /> <br /> - Ne hvali dana prije večere.<br /> <br /> - Dugo je čekala. Da li će William ostati vjeran do kraja? <br /> <br /> - Ni djevojke prije jutra.<br /> <br /> - Šta je zapravo tajna vječne ljubavi?<br /> <br /> - Voli me da te mogu voljeti.<br /> <br /> - Je li to kod mene ili kod tebe zazvonilo?<br /> <br /> - iPhone 4<br /> <br /> - Papagaju, zašto već ideš? Od tebe se mnogo očekuje.<br /> <br /> - Mudrac sve svoje sa sobom nosi.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9722.html Digitalne zmije izbijaju iz zemlje. Hakeri napali Sony. Ukradeni podaci 77 miliona mušterija. Imena, prezimena, datumi rođenja, mejlovi, lozinke, možda čak i detalji kreditnih kartica. Ko je kriv - onaj ko je dao, ko je krao ili onaj ko nije pazio? Vjerujmo policiji. Ona zna šta radi?<br /> <br /> Američki saobraćajci u Mičigenu testiraju uređaje za kontrolu podataka na mobitelima. Zaustavljeni vozač na uvid daje papire i telefon. «Vozačka, saobraćajna, mobitel, molim!» Džepni aparat «Ufed Physical Pro» sa čipa isisava kratke poruke, slike, filmove i GPS informacije. Mičigenski čuvari reda i firma «Cellebrite», fabrikant digitalnog datojeda, u preuzimanju privatnih podataka ne vide ništa sporno. Američka unija za prava građana (ACLU) izlazi na barikadu. Nevladina organizacija smatra da je paušalno skidanje podataka s mobilnih telefona ilegalno. Poziva se na 4. Amandman (Amendment IV), zakon o zaštiti od nesrazmjerne pretrage građana. Sudska parnica predstoji. Ali policajci su već na cesti. Michigan State Police (MSP) trenira strogoću. Jedan dva. Opsasa. Da ne bude sve kako ja hoću.<br /> <br /> Neka bude sve kako Apple hoće. Steve Jobs daje časnu riječ da kompanija ne narušava privatnu sferu korisnika. U ozračju afere «Locationgate» valja tetošiti javnost. Internet stručnjaci Pete Warden i Alasdair Allan otkrili su maskirane fajlove - u koje iPhone i iPad (3g) ispod stola pohranjuju informacije o kretanju vlasnika. Pri sinhronizaciji, odnosno tokom backup-a, informacije automatski prelaze na matični kompjuter. Iz geografskih koordinata nastaje nešto kao lični profil svakodnevnog kretanja. Skandal? Naprotiv. Čak zabavno, komentiraju fanovi pametnih telefona, braneći nagriženi imidž «Jabuke» Pored toga, poznato je da i Google putem Androida bilježi kretanje korisnika. Pa šta. «Commen practice». Uobičajna procedura.<br /> <br /> Jeste. Malo sutra. Lični podaci, koje policiji i kompanijama prepuštamo na milost i nemilost, mnogima danas ne predstavljaju konkretnu opasnost. Međutim, zrnom mašte, nije teško zamisliti tamo neku godinu 2084. Iskaznice, platne kartice, zdravstvene knjižice, telefonski i komjuterski čipovi tada će, vjerovatno, biti okupljene na jednom centralnom nosaču informacija. Recimo na ramenu. U obliku sitne tetovaže. Bijele vrpce. Ili žute zvijezde. Historijski gledano, vrlo je izvjesno da je politička situacija tek načetog stoljeća sasvim neizvjesna. Moguće da će neke od skorih generacija živjeti u novim totalitarnim sistemima. Opunomoćena vanrednim stanjem policija će analizirati digitalne profile građana, kako bi utvrdila njihovu političku orijentaciju. Digitalni forenzičari sigurno će biti u stanju iz geografskih i ostalih podataka zaključiti da li je neko strani element ili ne. Na osnovu toga moći će se odlučiti ko je za logor, a ko ne. <br /> <br /> Isuviše mračna prognoza? Može biti. Ako su Apple, Google, Sony i Facebook garanti napretka, onda ne treba strijepiti ni od digitalne policije. Dobroćudna i nauružana. Njihov poziv ima mana. Kao nedavno u Frankfurtu, kada je šest policajaca pretražilo kancelarije nevladine organizacije «Attac». Aktivisti su na sebe skrenuli pažnu tako što su na internetu objavili brizantne dokumente o financijskom sunovratu Bavarske pokrajinske banke (Bayerische Landesbank). U namjeri da konfiscira vruće dokumente, policija tokom pretresa shvaća da su papiri zapravo digitalne prirode. Zbog toga u pomoć stižu dvojica kompjuterskih stručnjaka u plavim uniformama - kojima također ništa ne polazi od ruke. Jer ne znaju baratati Linuxom. Konačno, policajci skidaju željeni dokument - i to direktno sa internet stranice njima sumnjive organizacije. Rade, dakle, isto ono što su mogli učiniti sa Sjevernog pola. Da nije datoždera iz Mičigena - grohotom bi se smijali. http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9720.html U Njemačkoj izbrojano 4 miliona poljskih zečeva. Popis vršili lovci. Dobrovoljci akciju izveli noću. Tada su zečevi aktivni. Rotirajući reflektori do zore su osvjetljavali polja i livade. Jedan lovac upravlja volanom. Drugi kroz prozor uperio reflektor. Umjetnim svjetlom obasjane oči zečeva specifično cakle. Na volonterima je da zabilježe njihov broj. Naučnici ih dijele kroz dva, uzimaju u obzir pretraženu površinu. Tako statistika dolazi do prosjeka. U istočnoj Njemačkoj, na prostoru Brandenburga 7 komada po kvadratnom metru. U pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija u mraku svjetlucaju 64 okca, ukupno 32 zeca. Zabrinjavajući rezultat. Populacija već decenijama u padu. Intenzivna poljuprivreda Dušku Dugoušku uništava životni prostor. Sve je manje djeteline, mrkve i maka. Sve više hibridnog kukuruza.<br /> <br /> Popisivači zečeva došli bi do boljeg rezultata da su brojali čokoladne primjerke. Kelnska fabrika «Rasch» proizvodi 30 komada u minuti. Uskrsna dekoracija štanca se u specijalnoj mašini «Fi», fantastičnom uređaju za pakovanje «šupljih predmeta zahtjevne geometrije», kako navodi Tina Gerfer, unuka izumioca, generalna direktorica preduzeća «Rasch», vodećeg po ovom pitanju na njemačkom tržištu, na kojem preko tezge godišnje pretrči 130 miliona čokoladnih zečeva. Plavih, žutih, zelenih, crvenih. Zeko fudbalskom dresu. Zeko sa štapom u ruci. Zeko u igri s djecom. Najljepši egzemplari mogu se posjetiti u Čokoladnom muzeju u Kelnu. Njemačka industrija slatkiša uspješno je domesticirala uskrsni simbol plodnosti i sreće. Isusa koji iz smrti iznosi život.<br /> <br /> Haleluja. Zečevi od krvi i mesa, također, imaju sladak imidž. Vole ih u SAD-u. Slave u Kini. Međutim. Traumatizirani hrišćani na Novom Zelandu njeguju drugačije bilateralne odnose. Svake godine na proljeće Novozelanđani hrle u Veliki lov na uskrsne zečeve («Great Easter Bunny Hunt»). Naoražana masa na otoku Otagu prošle godine upucala ukupno 24 216 zečeva. «Ove godine obaramo rekord», radosno nagovještava Dave Rumsey, ogranizator hajke. Zec ovdje važi za štetočinu prvog stepena. «Jer deset zečeva pase kao jedna ovca», tvrde farmeri. Nikako im stati u kraj. Tamanili ih arsenom. Trovali jabukama i mrkvama. Gušili plinom. Novozelandske organizacija za zaštitu životinja SAFE tek tiho protestuje: «Molimo Vas da zečeve ubijate ljudski!»<br /> <br /> Popisu zečeva ni smije nedostajati morski zec. Stvorenje, koje biološki ne pripada istoj vrsti, u simboličkom smislu, pak, predstavlja zeca svih zečeva. «Aplysia californica» zapravo je morski puž. Njegova anatomija podsjeća na zeca. Ovaj jednostavan organizam naučnicima je poslužio kao pokusni kunić za epohalno otkriće. Prof. Dr. Eric R. Kandel, («Einstein neurobiologije») u nervnim ćelijima morskog zeca otkrio je sjedište dugotrajnog pamćenja. Nobelovac Kandel iste proteine kasnije je dokazao u ljudskom mozgu. Nužno je reći da je Eric R. Kandel austrijski Jevrej. Protjeran 1939. godine u Ameriku. Nekoć mladić. Danas 80-godišnjak. Autor knjige «U potrazi za pamćenjem» u intervjuima naglašava kako još uvijek «sanja Beč». Podsjeća da se ipak svega sjećamo. Očiju što svjetlucaju u mraku. Gledaju nas. Zečevi prošlosti. Valja i to prebrojati.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9712.html Bloger Andreas Gebhard, jedan od organizatora berlinske konferencije re:publica, kao razlog ovogodišnjeg okupljanja navodi «mogućnost da se fizički sretnemo, popričamo, popijemo kafu ili pivo.» Ležeran pristup. Tipičan za scenu. Petu po redu Konferenciju o blogovima, socijalnim medijima i digitalnom društvu, međutim, upućeni krugovi smatraju centralnim organom evropskih blogera. Ogledalo, forum, kristalnu kuglu digitalnih domorodaca. Sveto brdo na kojem o politici i društvu debatira generacija Smartphone. Novinari, naučnici, nastavnici, kulturnjaci, studenti i menadžeri. Digitalna avangarda. Blogeri čija se pojava suproti klišeu narcistički nastrojenog osobenjaka, koji svakog dana angažirano objavljuje šta je pojeo i kako je sve to svario.<br /> <br /> Među sudionicima manifestacije re:publica nalaze se blogeri poput Dr. Paul Klimpela, stručnjaka za autorska prava. Tu je Noha Atef egipatska internet aktivistkinja. Zatim Daniel Domscheit-Berg, bivši glasnogovornik platforme Wikileaks. Ili Dr. Christian Humorg iz antikorupcijske nevladine organizacije Transparency international. O digitalnom feminizimu i muško dominiranoj blogosferi docira (šamijom pokrivena) turska kolumnistkinja Kübra Gümüsay. Jedna od učesnica je Julia Probst, gluhonijema blogerica, koja profesionalno čita sa usana. Političarima i fudbalerima. Zapažena po analizama ministra vanjskih poslova Guido Westerwellea. Proslavljena po tome što je za vrijeme svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africa njemačkim reprezentativcima tabirila sa usana. Transkripcije Julia Probst publicira putem twittera.<br /> <br /> O čemu blogerska krema zapravo diskutira na konferenciji re:publica u Berlinu? O umjetnosti, kulturi, medijima, tehnici i politici. O svemu i svačemu. Tačnije rečeno, o društvu. Predmeti u Berlinu nisu novi. Razlika je u terminologiji, brzini i konstelaciji. U načinu komunikacije koja se odvija u digitalnim okvirima. Markus Beckedahl, autor nagrađivanog bloga «netzpolitik», pokretač platforme «Digitale Geselschaft» (Digitalno društvo) predstavlja novu generaciju. Beckedahl se bavi politikom mreže. Postavlja jednostavna pitanja: Kako to da pojedine youtube klipove možemo gledati samo u određenim zemljama? Zbog čega ne smijemo preprodavati elektronske knjige? Ko odlučuje o tome? Zašto političari u Njemačkoj žele znati čiji broj biram, odakle zovem, kada i koliko dugo telefoniram? <br /> <br /> Analogna mainstream politika, ustvari, ne zna šta želi znati, ocjenjuje Markus Beckedahl. Za razliku od gladnog tržišta koje je u mreži odavno prepoznalo potencijal. Berlinska re:publica okuplja internet aktiviste koji drže da su digitalni nasljednici organizacija kao što su Greenpeace ili Amnesty international. Kažu da njihovo vrijeme dolazi. Na bini je generacija blogera kaja poznaje internet kao svoj džep. Tamo joj je smartphone. Tehnički na visini zadatka. A politički motivirani. Nekome nezgodna kombinacija. Razuzdanim koncernima, bivšim telekomunikacijskim monopolistima, koji se na internetu ponašaju poput rančera na Divljem zapadu, ovakvi blogeri malkice otežavaju posao. Zato što velikim slovima ispisuju riječi kao što su: Open Data, Open Government, Open Statecraft. Subverzivno je to što su se u Berlinu našli samo kako bi popili kafu. Ili pivo. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9709.html Prije pola stoljeća (12.4.1961.) u jutarnjim satima (9:07) iz sovjetske rakete Vostok, lansirane u orbitu, dvadesetsedmogodišnji vojni pilot Jurij Gagarin, pun mladalačkog optimizma, nervoznim tovarišima na kosmodromu u Baikonuru poručuje: „Doviđenja, drugovi, vidimo se uskoro.“ Sve ide po planu. Vostok 1 vinuo se u vis. Gagarin u bestežinskom stanju: „Vidim Zemlju. Vidim oblake. Divno.“ Otprilike 300 kilometara niže, u prostorijama svemirske luke „Baikonur“, ispod bijelog sunca Kazahstana, stručni tim okupljen oko inžinjerskih korifeja Sergeja Koroljova i Kerima Kerimova oduševljeno plješće. Astronaut Jurij Gagarin oblijeće Zemlju. Istovremeno, u gradiću Zvezdni Gorodik, nadomak Moskve, loše obavještenoj supruzi komšije prenose vijest o mužu u svemiru. Gospođa Gagarin, pretpostavljamo, bila je iznenađena koliko i John F. Kennedy u dalekom Washingtonu. <br /> <br /> Pa ipak. Reći da je astronaut Jurij Gagarin bio prvi čovjek u svemiru potpuno je pogrešno. On je i prije toga bio u svemiru. Poput ostalih ljudi na planeti. Sovjetski heroj bio je propagandni pionir hladnog rata. Marioneta raketno tehnološke utrke između supersila USA i SSSR. Strpan u vatrenu kapsulu za koju se nije znalo kako će se vratiti natrag na Zemlju. Padobranski sistem nije funkcionirao kako treba. Valjalo je biti brži Amerikanaca. Nakon 1 sata i 48 minuta Gagarin povlači ručnu. Pri ulasku u atmosferu nastaju komplikacije. Zbog neuspjelog odvajanja kapsule od servisnog modula, koji je trebao ostati u orbiti, dolazi do paklenih turbulencija. U zadnjem trenu, 7 kilometara iznad tla, svemirski Ikar pomoću mini padobrana napušta užarenu letjelicu. Ostaje za dlaku živ. Oficijelna propaganda lažno sugerira kako je astronaut aterirao bez poteškoća. <br /> <br /> Njet. Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Jurij Gagarin je i prije toga bio u svemiru. Čak je i američki predsjednik već tada bio u svemiru. Džaba. Šokiran komunističkim uspjehom, pokolebanim građanima Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy sasvim nepotrebno obećava kako će pobjediti Sovjete: „Smatram da ova nacija treba da upotrijebi sve svoje potencijale i do kraja ove decenije spusti čovjeka na Mjesec." Odvažno kazuje Kenedi, uzdajući se u Nijemca Wernhera von Brauna (1912-1977), bivšeg SS-ovca, proslavljenog raketnog inžinjera. Nekadašnji nacista 8 godina kasnije, Neila Armstronga i ekipu spušta na Mjesec. Evo vam ga na, Baćuške! Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Bruka i sramota. Uzaludno potrošena energija i novci. Šta imamo od toga što je čovjek bio Mjesecu? Ništa posebno. Osim toga da je neko bio na Mjesecu.<br /> <br /> Vrijedi uporno ponavljati. Da, čestitamo. Ali Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Njegova žena je također, prije tačno 50 godina, bila u svemiru. Amerikanci su bili u svemiru. Onomad su čak i Bosanci bili u svemiru. I Hercegovci. Srbi, Hrvati. Slovenci, Makedonci. Čak i Crnogorci. Gdje su mogli biti drugo? Zar je potrebno napustiti Zemlju kako bi letjeli kosmosom? Nije. Do ovog zaključka dolazi „Klub autonomnih astronauta“ - grupa pozorišnih umjetnika iz Hamburga, koja, zajedno sa zainteresiranim školarcima, koristi zemaljsku kugla kao svemirski brod. Odlična inicijativa. Kosmičke poruke odašilju se tako što se vješaju na grane drveća. Velika prednost: Članovi „Kluba autonomnih astronauta“ ne moraju biti obučeni vojnici, završiti studije tehnike, pripadati određenoj naciji. Ili imati 10 miliona dolara kako bi kao turisti jezdili kosmosom. Oni to već sad uveliko čine. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9705.html Na regionalnoj konferenciji Budućnost mobilnih aplikacija (BMA) u Opatiji grupa stručnjaka temeljno je diskutirala razvitak digitalnog tržišta. Mobilne aplikacije brzo prodiru u srce korisnika, glasi jedan od zaključaka. Gledajući naprijed eksperti vide veliki potencijal u regionalno orijentiranim appovima, te na osnovu toga široj javnosti na ugled stavljaju pet inovativnih prototipa. Uz dozvolu opatijske inicijative (Give me five!) u nastavku predstavljamo najbolje, ali zaista najbolje, mobilne aplikacije za balkansko tržište u mjesecu aprilu.<br /> <br /> <br /> 1. Ćevapp<br /> <br /> Minimalistički realizirana aplikacija putem koje korisnici naručuju ćevape. Funkcionira uglavnom kao taxi-app. Program prepoznaje ponude u okolini („ćevap-radar“). Nauručilac se odlučuje za mobilnog dostavljača u prolazu - ili za ćevabdžinicu u kojoj ionako često ručava. Opcija „configuration“ odlučuje o porciji (pet, deset, luk, jugurt etc). Button: „price“ nudi opciju pretplate odnosno elektronske naplate. Dobar app-etit!<br /> <br /> 2. Zdravo app<br /> <br /> Praktična aplikacija za slanje čestitki i zvučnih pozdrava. U digitalnom katalogu na raspolaganju stoji oko 10 000 raznovrsnih jezičkih fraza. Kreativni kick ove aplikacije pronalazimo u svojevrsno spontanom „real-time“ modusu. Kada osoba A osobi B pomoću zdravo app-a uputi digitalni selam, u džepu osobe B u istom momentu odzvanja tonska poruka. Efekat iznenađenja! Posebice zgodan tokom vjerskih praznika. Pošiljatelju bliske osobe biće više no oduševljene. <br /> <br /> 3. My genius<br /> <br /> Iza ove aplikacije stoje njemački naučnici (Max Plank Institut), koji istražuju vezu između individualnih gena i društvene inteligencije. Znatiželjni korisnik obligatorni obrazac ispunjava podacima o porodici, porijeklu i naciji. Nakon što se osoba uvrsti u određeni genski pool, slijedi individualno dizajniriani intervju, koji se vrši putem kratkih poruka. Na koncu, na dnu tebele izlazi rezultat u obliku kvocijenta inteligencije (IQ). Privlačnost aplikacije leži detektivskom elementu. <br /> <br /> <br /> 4. My culture <br /> <br /> Funkcionira kao My genius. Znatno prijaznija radna površina. <br /> <br /> 5. Balkon zapp<br /> <br /> Balkon zapp čini sretnim. Putem mini kamere mobilni korisnik u stanju je 24 sata dnevno (live stream) posmatrati svoj balkon. Jednostavna ali jedinstvena ideja. Melem za oči. Joga za dušu. Bacite pogled kako raste cvijeće. Brojite vrapce na gelenderu. Zoomirajte insekte. Kakvi mravi, kakav safari! Balkon zapp djeluje protiv stresa. Budite glavni glumac u svom filmu. Izađite na balkon, stavite slamnati šešir na glavu, posmatrajte se kako ništa ne radite. I pitajte se zašto to ne činimo kada nešto radimo. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9702.html Atomski samuraji u Japanu. Nuklearka pod kontrolom? Diktatorske domino kockice na sjeveru Afrike. Kako zapadni saveznici podržavaju Libiju? Vrteška vijesti. Bombardovanje novostima. Previranja zbunjuju ljudskog posmatrača. Zbog toga mi je čast ugostiti jednog zaista vrsnog političkog komentatora. On će nam pomoći da stvari postavimo na svoje mjesto. Kelnski papagaj, naša zvijezda, naš superstar. Sjajan analitičar. Dobitnik prestižnih priznanja za istraživačko novinarstvo. Unikatna pojava. Kandidat za Nobelovu nagradu. Ptica koju bliski saradnici opisuju kao „skromnu i sasvim normalnu osobu“ iza sebe ima burnu prošlost. Dugogodišnje ropstvo, bijeg iz kaveza, snalaženje u gradskoj divljini. Papagaj de Cologne stalni je posjetilac Zapadnog Balkona.<br /> <br /> - Bujrum, ptico, ovdje nema zabrane letenja.<br /> - I feel the need, the need for speed.<br /> - Papagaju, kako gledaš na bombardovanje Libije?<br /> - I feel the need, the need for speed.<br /> - Ne kontam<br /> - Top Gun.<br /> - Sad kontam.<br /> - Yes, sir.<br /> - Zanima me tvoja prognoza: Koliko je ozbiljna nuklearna havarija u Japanu?<br /> - Vjetar nosi vijest.<br /> - Odakle?<br /> - S okeana ka kopnu.<br /> - Kada?<br /> - April, maj, juni...<br /> - ?<br /> - Kišni monsun iznad Kine.<br /> - Belajsuz.<br /> - Yes, sir.<br /> - Nadam se da griješiš. <br /> - Sudbina miješa karte. Ljudi pucaju poker.<br /> - Pesimist si veći od kosmosa, Papagaju de Cologne.<br /> - Kosmos štosmos.<br /> - Vječna zagonetka.<br /> - Yes sir.<br /> - Promijenimo temu. <br /> - Yes sir. <br /> - Proljeće. Priroda. Buđenje. Prava divota. Kod tebe na drvetu?<br /> - Razgovor o drveću gotovo je zločin, jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima.<br /> - U pravu si, ptico šarena. <br /> - Yes sir.<br /> - Čekaj, stani, prijatelju, kuda si krenuo? Lakše nam je svima je kad si tu!<br /> - I feel the need, the need for speed.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9693.html Francusko japanski film „Hiroshima, mon amour“, zamišljen kao dokumentarac, na kino platna 1959. godine stiže u obliku nuklearne psiho drame. Ljubavna priča. Interkulturalna poezija. U ozračju atomske bombe. Japanac i Francuskinja. Dva znojna tijela vode ljubav u pepelu katastrofe. Dvije zaljubljene duše jecaju u grču besmislene smrti. Dva glasa - mračni stihovi scenaristkinje Marguerite Duras: <br /> <br /> Ništa nisi vidjela u Hirošimi. <br /> Sve sam vidjela u Hirošimi. <br /> <br /> „Hiroshima, mon amour“ totemizira ljudsko samouništenje. Dešifirira anagram tehnološke iluzije. Palimspest filma, naravno, pronalazimo u pečurci atomske bombe, bačene 6. avgusta 1945. godine u 8:15 iz američkog boeinga B-29 „Enola Gay“, iznad strateški nebitne japanske luke Hirošima. Nuklarna energija tada upotrebljena u Japanu markira početak eskperimenta koji je još uvijek u toku. <br /> <br /> Članovi posade bombardera „Enola Gay“ u Sjedinjenim Američkim Državama bijahu slavljeni poput heroja. Zabilježene su fotografije (kasnije redom psihički poremećenih) veselih momaka u kratkim hlačama kako poziraju ispred čuvenog propelera. Patološki zagonetno djeluje fotografija pilota i kopilota kako, nakon uspješno obavljenog posla, obožavateljima dijele autograme. Potpisuju ilustracije crnobijelih atomskih pečurkica. <br /> <br /> Posada ratnog boeinga „Enola Gay“ nije znala šta je očekuje. Ishod operacije bio je neizvjesan. Tok nuklearnog eksperimenta nesaglediv. Na Hirošimu je izbor pao iz tehničkih razloga. Pokusni kunić na jugozapadu Japana sa visine od 10 000 metara jednostavno predstavlja lako uočljivu metu. Dvije rijeke, široka delta, ušće u more. Bombaši u cockpitu nisu znali da li će preživjeti let. Preko 200 000 donjih žrtava im nisu bili na pameti.<br /> <br /> Nuklearnu katastrofu definira stepen nepredvidivosti. Novi prostor neviđene havarije. Globalni laboratorij paranoje. Protiv nevidljivog neprijatelja u Černobilu borilo se više Rusa nego protiv Napoleona. Oko 500 000 vojnika, rudara i drugih tzv. likvidatora (tačni podaci još uvijek nisu dostupni) založili su zdravlje, platili životima, kako bi smanjili radioaktivnost, spriječili da jezgro, magma iz reaktora prodre u zemlju, zarazi Dnjepr, zatim Crno more. <br /> <br /> Ko može predskazati posljedice Fukušime? Na Tokijski energetski koncern TEPCO možemo se osloniti koliko i na „risk management“ u Černobilu 1986. godine, kada su, nakon nesreće, sovjetski političari pozvali mase da izađu na ulice kontaminiranog Kijeva i proslave 1. Maj. Valja gledati na koju stranu će okrenuti vjetar. Ne treba brinuti, zato što smo daleko. Valja bankama koje ulažu u nuklearnu energiju i dalje davati autograme povjerenja, smješkajući se kao američki piloti koji su izvršili samoubistvo i bili sretni. Jer su preživjeli. <br /> <br /> Ne.<br /> <br /> Ništa nismo vidjeli u Fukošimi.<br /> Sve smo vidjeli u Fukošimi. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9684.html Kelnski karneval odlikuje visok stepen šašave entropije. Negdje drugdje maškare se možda svode na mimohode, balove i oficijelne svečanosti. Karnevalisti na Rajni, međutim, ludilom raspolažu znatno velikodušnije. Unose ga u svakodnevicu. Kostimiraju se na poslu. Meću masku kad krenu na kafu. Slave potisnuto. Sklapaju pakt s podsviješću. Pogled s balkona. Inventura 2011. <br /> <br /> - 1 ćelavi karatista šućmurasti pojas<br /> - 5 pripitih indijanki<br /> - 1 zebra<br /> - 2 krokodila<br /> - 1 sočna naranča<br /> - 5 kremica protiv herpesa<br /> - 1 kondom rumenih obraza<br /> - 2 policajke u minjacima<br /> - 1 muška tuš kabina<br /> - 3 popa sa šejtanskim rogovima<br /> - 1 hirurg u zelenoj kecelji glasno viče „1. FC Kööööln“<br /> - 1 bradati maharadža u florescentnoj uniformi komunalnog radnika<br /> <br /> Stop. Nije kostim. Već pravi čistač ulice. Indijac u borbi protiv karnevalskog otpada. Na izgubljenom položaju. Staklo, plastika, konfeti, cvijeće, bljuvotina, ostaci od hrane... <br /> <br /> - 3 bubamare<br /> - 2 pčelice<br /> - 1 dobra vila<br /> - 2 mačke<br /> - 2 higijenska uloška<br /> - 7 patuljaka traže Snjeguljicu<br /> - 4 mlijeka u tetrapaku zavijaju: „Vivaa Colooonia!“<br /> - 1 plastično pokovanje kečapa na dvije noge<br /> - 2 majoneze<br /> - 1 krava <br /> - 1 žirafa<br /> - 1 baba s viklerima u kosi, kompletno zavijena u frizersku plahtu<br /> <br /> Stop. Nije kostim. Gospođa daje trajnu. Istekao parking. Izašla na ulicu. Požurila produžiti. Juriša ka automatu. U rukama gvozdeni eurići. Zna da čuvari zakona ne spavaju.<br /> <br /> - 1 Batman s pivom u ruci<br /> - 2 Supermena u homoerotskom zagrljaju<br /> - 1 Pipi Duga Čarapa<br /> - 3 musketira <br /> - 1 južnjački vojnik, <br /> - 4 skijaška skakača u punoj opremi<br /> - 1 kermit & miss piggy<br /> - 1 pilot & padobranac<br /> - 1 John Travolta & disko kugla<br /> - 1 podzemni rudar kuca kratku poruku<br /> - 1 vještica gura dječija kolica puna alkohola<br /> - 1 strašilo razapeto na banderi iznad kafane<br /> <br /> Stop. Nije čovjek. Već „Nubbel". Slamnasta lutka koja preuzima grijehe. U pepelnu srijedu. Presudiće će joj rulja. Jer je kriva za haos. Karnevalisti nisu. Nubbel je lumpovao. Mi nismo. Psovaće mu sve po spisku: "Hu hu Drecksack!" (Vrećo smeća!) Kada ludilu dođe kraj, lutka na lomači obećava uskrsnuće.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9676.html Ljubavna afera? Stres na radnom mjestu? Odmor od svega? Agentura "Alibi-Profi" iz Bremena na sjeveru Njemačke pomaže ljudima u nevolji. Nudi adekvatna rješenja. Osnivač i vlasnik preduzeća, Stefan Eiben, zadovoljan je razvojem tržišta. Nedostupnost je luksuz. Prodavači alibija profitiraju od tehnoloških dostignuća komunikacije – tako što Vas štite od istih. Ne stižete odgovoriti na poslovne mejlove, izbjegavate javiti se na mobitel, ležite u krevetu s ljubavnicom ili ljubavnikom, jednostavno ste preopterećeni terminima i obavezama? Budite bez brige, neko od telefonista, profesionalno obučenih glumaca, podiće slušalicu u Vaše ime, uvjerljivo izmišljajući razlog vašeg nejavljanja. Cijena, 39.00 eura. <br /> <br /> Ljubazan glas potvrđuje kako se nalazite u Španiji (VIP-seminar), taman ste stigli na aerodrom (Aeropuerto de Madrid Barajas), upravo ulazite u mašinu, gdje ste morali, naravno, ugasiti mobitel, pa zbog toga niste dostupni. Prodavač alibija će se predstaviti kao domaćin projekta, zaista je impresioniran inovativnim idejama poslovnog čovjeka, koga je, evo, prijateljski ispratio na avion. U pozadini bruji atmosfera madridskog terminala T4. Žamor na španskom jeziku. Zašto bi neko onda slutio da je muž, ustvari, u zagrljaju mlađahnog ženskog subjekta u hotelu "Kleine Villa", u vulkanskim brdima zapadnonjemačkog Eifel-a. Nekoliko dana kasnije supruga dobija čak i razglednicu, iz sunčane Španije, dakako, s originalnim poštanskim markicama. Ekstra usluga. Cijena, 8.00 eura.<br /> <br /> Agentura "Alibi-Profi" posluje legalno. Kriminalcima su vrata zatvorena. Ko namjerava pljačkati banke, neko će mu drugi čuvati leđa. No, ako imate jaku potrebu za slobodnim paralelnim životom, na pravoj ste adresi. Zanimljivu ponudu predstavlja "Alibi Flatrate". Permanentno pokriće. Paket namijenjen kupcima koji, uslijed manjka priznanja, od okoline kriju svoje pravo zanimanje (escort-service, novinari, vojska, političari). Ovaj alibi uključuje stalno zaposlenje u imaginarnom preduzeću po Vašem izboru. Izradu prospekata, vizitnih kartica i odgovarajućih internet stranica. Telefonski dostupni radnim danom od 09:00–17:00. U slučaju da niste tu (training, meeting) vaši asistenti ažurno notiraju poruku. Cijena, 349.00 eura. Trajanje ugovora - najmanje 3 mjeseca.<br /> <br /> Prodaja alibija ima budućnost. Agentura traži nove vanjske saradnike u gradovima Berlin, Hamburg, München, Dortmund, Frankfurt, Düsseldorf, Hannover, Leipzig, Dresden, Bochum i Keln. Poželjni su vještina komunikacije, visok stepen odgovornosti i samostalnost u radu. Kreativno razvijanje novih oblika izgovora također su dobrodošli. Navodi se primjer saradnika iz Kelna, koji notorno čuči na Zapadnom Balkonu. Njegova ponuda samo je dio opsežnog plana modernizacije industrije. Cilja na kupce koji provode mnogo vremena na internetu. Poslodavci i partneri koji sumnjaju da dangubite, neka se obrate njemu. On jamči da ste bili s njim na Balkonu. Da ništa niste uradili. Ništa ružno. Cijena, po dogovoru. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9672.html Nekoliko svjetlosnih godina udaljen od mahinacija njemačkog ministra odbrane, još dalje od pomahnitalog Gadafija i sinova, možda najdalje od američkog predsjednika Baracka Obame, koji u Bijeloj kući starom Bushu oko vrata kači «Medalju slobode», u pretrpanom podrumu sarajevskog naselja Mojmilo, olimpijski zamišljen stoji moj otac i ne zna šta bi bacio van. Brdo starudija. Čega se otarasiti? Kad jednom izgubiš sve, teško ti se odreći bilo čega. Kauča na rasklapanje dovezenog iz Njemačke. Rastavljenog regala od javora, od kojeg bi se moglo napraviti još najmanje stotinu skemlija. Zelenih ribarskih čizama, na koje si bijelom kredom, štampanim slovima napisao: «Ne kradi – puko đon!» Nije smiješno. Mafija odozdo odnosi bicikle, boje, ljepila. «Odlično su povezani!». Zamišljam vrhušku sarajevskih lopova kako u zadimljenoj kafani na rubu grada kuju plan - kako provaliti u podrum moga oca i ukrasti mu ribarske čizme.<br /> <br /> - Šeki, ti držiš stražu! Čuvaj se dede s crnom beretkom iz susjednog haustora. Kažu da sve vidi. Ne skida se s prozora.<br /> - Fiki, ti ćeš pozvoniti gatari Remzi s drugog sprata. Ona će nam otvoriti vrata. <br /> - Šta da joj kažem?<br /> - Reci da imaš termin. Sjetiće se.<br /> - OK.<br /> - OK.<br /> - Ja i gospodin Pajser silazimo u podrum. Pola sata posla.<br /> - Šefe, zar nije jednostavnije da odmah likvidiramo beretku na prozoru?<br /> - Jok. Krađa je krađa. Radimo bez rizika. <br /> <br /> Najpopularniji njemački političar nakon Adolfa Hitlera i Willya Brandta, ministar odbrane Karl Theodor zu Guttenberg, također je vjerovao da radi bez rizika, kada je pišući doktorsku disertaciju nonšalantno preuzimao tuđi materijal i misli - bez korektnog navođenja izvora. Na čak 270 od 393 napisanih stranica «dr. Googleberg» doslovno je prepisivao od drugih. Fusnote ni za lijeka. Plagijat ko kuća. Čak ni uvod, srce disertacije, nije njegov. U bobu kopirani članci iz novina, dugački odlomci iz raznih znanstvenih publikacija... Osim korištenja tuđeg duhovnog vlasništva, političar je zlouptrijebio položaj tako što je od parlamentarne naučne službe («Wissenschaftliche Dienste des Deutschen Bundestages») crpio tekstove, koje je u cijelosti ugrađivao u disertaciju. Gluho bilo. Doktorska titula oduzeta. Opozicija traži ostavku. Dr. Angela Merkel ga štiti. <br /> <br /> Karl Theodor zu Guttenberg nadalje je najomiljeniji političar u državi, tvrde agencije za istraživanje javnog mnijenja. Zašto? Zato što je plemićkog porijekla? Ko pođoni nije ukrao? Jedna stvar je jasna. Ako ih ikad popravi, otac će, zasukan kakav jeste, sa svojih ribarskih čizama vjerovatno izbrisati upozorenje kradljivcima. Ženo, dajder tu krpu! Kao da gledam. U slučaju da zaista tako postupi, to neće biti primjer poštenja. On će to uraditi tek tako. Reda radi. Jer kad zima prođe, sezona lova počne, kad uskoro izađe na rijeku i otac će, poput ostalih ribara, sumnjivo gaziti od obale do obale. Zakači li šta, mrežu punu mekousne pastrmke hinjski će zavezati za zelenu čizmu, ispod površine vode. Zato što se ne smije vidjeti da li unutra nešto zateže ili ne. Niko osim njega na ovom svijetu ne smije znati gdje riba grize. Mutna li je filozofija ribara i političara. Čija se rabota svodi na to da jedni drugima otimaju ribe. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9667.html Dok se u Barceloni na najvećem svjetskom sajmu telekomunikacija («Mobile World Congress») mobilni dunjaluk divi novim standardima bežične telefonije, ulicom ispod Zapadnog Balkona korača bezimeni prorok sa starom pokvarenom nokijom u ruci. Komšija beskućnik. Plastično mumificirana, čvrsto prislonjena na uho, njegova nokia odavno je riknula. Kelnski ridikul, ipak, glasno telefonira demonima: «Halo! Ja? Jok. Ne zna on. Ma kakvi. Obaviću ja. Pustite mene. Mlad je dečko. Nema iskustva.» Šešir a la Semir Osmanagić. Šal. Kaput od krzna. Da li je to stvarno Sam? Najavljuju da dolazi na gostovanje u Njemačku. Ne, to nije bosanski doktor sociologije. Već kelnska skitnica. Lokalni poremećenik s odvezanim pertlama. Sapliće se. Samo da ne padne. Nema vremena. Telefonira. Biznis. Poslovni partner s one strane veze, u mračnom kutu unutrašnje kompanije, kao da je nezadovoljan.<br /> <br /> Iako je klima povoljna. Prošle godine širom planete prodano 1 600 000 000 mobilnih aparata. Apple provalio fol. Branša eksplodirala. Potrošači poludjeli za smartfonovima. Telefon prevazišao telefoniranje. Internet i aplikacije otvaraju vrata neograničenim mogućnostima za koje nismo ni slutili da ćemo ih jednog dana naslutiti. Mail. Facebook. Twitter. Vegetarijanski restoran, kiosk ili bordel? Tražite benzinsku pumpu u blizini? Vaš uređaj povezan je sa satelitom. Bitte schön. Prezentiranje informacija o neposrednoj okolinu nosi skroman naziv «augment reality». Proširena realnost. Obećava demokratiju i bolji svijet. LG E900 Optimus 7, Blackberry Torch 980, HTC Desire. Revolucija u Egiptu prosto je nezamisliva. Bez pametnih telefona. Protest digitalnih demonstranata prešao je s mobilnog na mobilni, sa server na server, zatim se spustio na ulicu.<br /> <br /> Zbog toga se postavlja ključno pitanje. Kako je onda moglo doći do Francuske revolucije 1789. godine? Historijski gledano. Bez blagodati facebooka, twittera & co? Da li je juriš na Bastilju zaista mogao uspjeti? Bez mobitela u džepu pobunjenika. Nude nam se dvije opcije. Trezveno, racionalno i prošireno realno gledano: Ili se Francuska revolucija ustvari nije ni desila? Laž. Deformacija. Propaganda. Ili je do narodne pobune moralo doći istim sredstvima kao proteklih dana na Trgu Tahrir u Egiptu. Drugim riječima, sve su prilike da fenomeni poput twittera i mobilne telefonije postoje duže nego što mislimo. Pomno sljedeći trag spektakularnog otkrića ulazimo u gnijezdo medijskog neorealizma, perfektno modificiranu maglu istorijske zavjere iz koje nas može izbaviti samo jedan čovjek.<br /> <br /> Jer jedino Semir Osmanagić, osnivač fondacije «Bosanska piramida Sunca», jeste u stanju dokazati da su ljudi koristili twitter još prije 10 000 godina. Na proplancima u blizini Visokog. Patriotski polažemo nadu u volontersku akciju «MRAV 2011» - kada će u podzemnim tunelima, nakon što se, naravno, iz labirinta ispumpa voda, biti utvrđen i dekodiran vjerovatno najstariji «tweet» na svijetu. Drevna poruka, 140 znakova dugačka, uklesana u ponosni bosanski kamen. Dr. Sam ove sedmice gostuje u Minhenu i Frankfurtu na konferenciji «The World of the pyramids». U društvu slično renomiranih ličnosti Graham Hancock (UK), Joseph Davidovits (Francuska) i Chris Dunn (USA). Ulaznica 69 eura. Sitnica. Trebalo bi otići. S kolegama podijeliti spoznaju kako «Bitka na Neretvi» zasigurno ne bi mogla biti dobijena da partizani nisu koristili twitter. Heroji su bili osuđeni na propast. A onda im je Drug Tito poslao čuvenu narodnooslobodilačku kratku poruku: @šaban: ranjenike ne smijemo ostaviti :) http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9658.html Sat zvoni u 5:00. Tuširanje, kafa, doručak, dugačke gaće, rukavice, kapa, bicikl. U 6:00 Sebastian punim gasom juri ulicama Kelna. Pacijenti čekaju. Raštrkani po cijelom gradu. Osamnaest bolesnih duša. Popeli se na prozore. Stoje na balkonima. Ne mogu bez njega. Bez sirupa, tablete, injekcije, nekoga da im izmjeri tlak, da ih okupa. Samo što se nije pojavio, iza okuke. Sebastian im valja glave. Bolnička ambulanta na biciklu. Mladić s kojim će razmijeniti riječ-dvije. Za neke od usamljenika medicinska pomoć nije toliko bitna. Razumljivo. Kad si žena od stotinu godina. Kad živiš sama. Kad bi nekako da umreš. Ali ti se ne da. Jer je bog zaboravio doći po tebe. Neće. Sebastian hoće. On je jedini koji misli na tebe. Budi zahvalna, starice, ponudi momku čašu pjenušca, zalij tabletu, nasmiješi mu se ponajprije. Pa se onda jadaj. <br /> <br /> Sebastian vozi brzo ali pažljivo. Sportski bicikl. Crn. Specijalna izrada. Vidi se. Makina podešena za njegovu visinu. Preko dva metra. Zima, led, snijeg. Kein Problem. Veću opasnost po zdravlje čine jabuke. Bombardovanje voćem. Svaki dan. Ne možeš se spasiti. Od agresivnog nutkanja. Gdje god uđeš, uvale ti jabuku. Pa onda ostalo. Hajde ovo, hajde ono. Slano. Slatko. Ručak, večera. Pustite me ljudi! Može li samo da zapalimo cigaru? Dogovoreno Sebastiane, ali turi makar ovu nakiselu u torbu, nek ti se nađe za kasnije, da vidiš kako je slatka. Smušeno govori pacijentica koju je u sedamdesetoj godini napustio muž, nakon što je konačno, sebi i supruzi, priznao da je gej. Eno ga u živi zgradi preko puta s frajerom, grom ga strefio, neće da me pogleda, upita kako sam, sramota, kroz šta smo sve u životu prošli...<br /> <br /> Male su mu šanše. Ako nastavi ovim tempom okretati pedale, brinuti se o ljudima, Sebastian se neće obogatiti. Mjesečna plata - 1200 eura. Kirija u Kelnu skupa. Budućnost upitna. Prijatelji iz djetinstva bolje zarađuju. Jedan je u upravnom odboru osiguravajećeg društva. Drugi radi nešto u vezi s medijima. Neka uživaju u poslu, ako su ga mogli birati. Velik je to luksuz. Otići u operu s gospođom, koja je nekoć bila mrak djevojka. Kao lutka će je obući. Srediće se i Sebastian. Hlače na peglu. Sako. Kravata. Dama predlaže da sjednu u stari mercedes iz garaže. Dvadeset godina ga niko nije palio. Otkad je suprug preminuo. Naravno. Kakva li će to divna scena biti! Kad Sebastian i mrak starica uplove u parking opere, iskrcaju se iz merdžana. Ona ga plaho prihvati pod ruku. A na bini - Giuseppe Verdi.<br /> <br /> Zašto Sebastian radi ovaj posao? Jer voli jahati bicikl? Valjda. Kao da bolje shvaća tu neku stvarnosti, kad se popodne zadrži kod djeda, koji na kuhinjskom stolu po hiljadu i prvi put razvlači raskupusanu kartu istočne Evrope, tražeći šumu, rijeku, selo u kojem je rođen, nostalgično lamentirajući nad prokletom Šlezijom, iz koje je skupa s porodicom, pobjegao krajem Drugog svjetskog. A i inače. Sebastianovi pacijenti pričaju mnogo o ratu. Još uvijek. Vječna tema. Dok si živ. O čemu bi drugom? Arapske revolucije, univerzalni punjači za mobitele i Rumsfeldovi memoari ih baš i ne zanimaju. Zašto ambulantni biciklista Sebastian radi ovaj posao? Vjerovatno zato što je odrastao u komšiluku staračkog doma - u koji je kao klinac krišom provaljivao. Na dva točka. U potrazi za avanturama. Upoznavajući zagonetne duše. Ljude oboljele od vremena. Koji jedva čekaju da nekome ispričaju svoju priču.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9635.html Odmah mi je nešto bilo sumnjivo. Putnički avion na relaciji Sarajevo - Keln. Ekonomska klasa. Mantil, šamija, cipela na šnalu. Agent. Undercover. Špijun. Preslikan iz CIA priručnika: «The Official CIA Manual of Trickery and Deception». Nana na tajnom zadatku. Naivno se pretvara da je naivna. Prepoznajem metodu. Na sjedištu pokraj mene. Pokušava me pridobiti. Uvući u razgovor. Kaže da je iz Čelića krenula za Australiju. Govori kako je već jednom letjela do Sidneja. «Puna 24 sahata!» Ako je tako, zašto uoči starta nije umjela svezati pojas? Čelići kraj Brčkog. <br /> <br /> - Putujete sami za Australiju?<br /> - Tečić me vodi. <br /> - Gdje vam je tečić?<br /> - Eno ga naprijed, sjedi haman do pilota. <br /> <br /> Zdravo sam oprezan. Profesioanalno paranoičan. Upućen u prljave trikove tajnih službi. Pristajem na igru. Iz tašne ispod prednjeg sjedišta vadim novine. Listam. Zadubljen u tekst. Kao da ništa ne primjećujem. Snažne ruke. Dlačice na obrazima. Veliki prsten. Na nasjedam na provokacije. <br /> <br /> - Allahu dragi, vedra li dana!<br /> - Nano, mi smo sad iznad oblaka. <br /> <br /> Povrh Alpa, špijunu pod nos podmećem fotografiju čovjeka u sjeni. U novinama objavljen isječak iz nove knjige o Julian Assangu. «Wikileaks: Inside Julian Assange's War on Secrecy». Britanski autori (David Leigh & Luke Harding) pišu o tome kako je internet aktivista agente CIA-e varao istim, njihovim, sredstvima. Prepredeni dvometraš bi se, navodno, prerušavao u starije žene kako bi nesmetano mogao razgovarati s novinarima Guardiana.<br /> <br /> - Tri sina u Australiji. Jedna kćerka u Americi<br /> - Imate li unuka?<br /> - Unuka i praunuka.<br /> - Nedostaju li Vam?<br /> - Na kraj svijeta da su – samo nek su zdravi.<br /> <br /> Možda ipak ne radi za CIA-u? Čupkanje nevidljivih končića sa šamije. Rečenice koje zvuče kao lozinke. Da li su to konspirativni migovi u mom pravcu? Dupli agent? Nana špijun na našoj strani? Može biti. Možda mi namjerava nešto došapnuti? Ima li Muamar dvojnika? Ko je sljedeći? Abdullah? Ali Abdullah? King Abdullah? Osim toga. Zašto je čašu vode poklopila salvetom? Da ne uleti muha? Ništa ne razumijem. Postao sam žrtva hipnoze, sugestije, mentalne špijunaže? <br /> <br /> - Niste žedni?<br /> - Ne žeđam. Samo kvasim.<br /> - Još malo pa smo sletili.<br /> - Sine, srkni ti ovo, prije nego što izađemo.<br /> <br /> Dirty trick. Avion probija oblake. Prbližavamo se pisti. Držim njenu čašu vode u ruci. Ona gleda kroz prozor. Stjuardese sjede nedostižno zavezane, kod klozeta. U tekućini otrov. Smrtonosni polonij. Psihodelične droge. Klackanje krila. Točkovi dodiruju asfalt. Bruuuuuum. Kočimo. Pasažiri ustaju, oblače jakne. Drhtavim prstima balansiram napola punu plastičnu čašu vode. Nana gura tašnu pod pazuh, kao napadač ragbija, protrčava pokraj mene. <br /> <br /> - Rekla sam joj: Amerikanko, da si i ti došla u Australiju, obići familiju!<br /> <br /> Probija se kroz zastoj. Kolona putnika strpljivo čeka da se otvore prednja vrata mašine. Sumnjiva čaša vode, u međuvremenu, putuje od ruke do ruke u suprotnom pravcu. Ka stjuardesama. Kod klozeta. Uzme li neko gutljaj, mene će zatvoriti. U autobusu od aviona do pasoške kontrole nane špijuna više neće biti.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9630.html Cha-Cha-Cha! Broj stanovnika na planeti Zemlji ove godine dostiže 7 milijardi. Poredamo li se, rame uz rame, jedan do drugoga, pokrivamo površinu od 1200 kvadratnih kilometara. Gusto postrojena pupulacija staje u grad Los Angeles, izračunali su naučnici National Geographica. Pitanje broj jedan: Šta će svi ti ljudi u Los Angelesu? Pitanje broj dva: Kako toliki narod navući u Kaliforniju? Pitanje broj tri: Ko će ljudima pripaziti na kuću, stan, vikendicu, punicu i televizor? Lopovi vrebaju. Statističari šize. Dovoljno prostora za zabavu? Razmahani plesač koristi 0,55 m² u prosjeku. U tom slučaju nam je svima sasvim dovoljan dancefloor veličine 3850 četvornih metara. Đuture đuskajući, 7 000 000 000 homo sapiensa savršeno pašu u Arapski Emirat Dubai. Taman. Ili na glečer Džuno u Aljasci. Sjajno. Oduvijek smo znali da su tamo najbolji derneci <br /> <br /> Night fever, night fever! Mrdamo dalje. Godina 2024. Tražimo novi dancefloor. Party za 8 milijardi. Kada dođe 2045. stižemo do 9 milijardi. Da li će se onda za Aziju i Afriku naći riže i somuna? Ostaje da se vidi. I previdi. Budući da problem siromaštva nije stvar količine već distribucije. Budući da je trenutno bitno samo ono što nama je trenutno bitno. Budući da je tako vazda bilo. Otkako je Adam kihnuo. Otkako je majmunima, koji su prohodali na dvije noge, naglo porastao mozak. Ključnu razliku između predaka i nas teško pronalazimo u pripadnosti jednoj ili drugoj političkoj stranci, opciji, struji, krvnoj grupi, ovom ili onom plemenu. Veća je razlika, valjda, u onome što smo uspjeli napraviti od ovo malo svijeta. U kosmički kratkom roku. Kompleksnost mahinacije prevazilazi moć percepcije. <br /> <br /> La Cucaracha, la Cucaracha! Ko pojednostavi - pobjeđuje na izborima. Postaje predsjednik. Moderira kviz na televiziji. Kladi se na berzi. Osvaja žene. Otpušta radnike. Globalni klub simplifikatora broji više članova od facebooka. Svjetonazor drugačiji, operacija ista. Jednome je jedna knjiga dovoljna. Drugome internet. Treći žali prošlost. Četvrti vjeruje u digitalnu revoluciju. Petome je svega dosta. Ah, kako bi sve bilo jednostavno kada bi svako radio svoj posao, zapomaže šesti. Sedmi priprema zavjeru, Osmi odavno ratuje. Deveti gine za ideale. Deseti se drži osnovnih pravila gramatike, predavajući da je život pregledniji nego što nam se čini. Ovom zadnjem je situacija do te mjere jasna, da bi čak, jednog dana, možda mogao napisati neku debelu knjigu o nastanku nečega iz nečega. <br /> <br /> Svi marš na ples! Prema procjenama nezavisnh naučnika, svih deset gore nabrojanih stereotipa, rame uz rame, bez stiskanja mogu stati na moj Zapadni Balkon. Lakat do lakta. Na četvrti sprat. Dobrodošli u balkonsku utopiju jednostavnosti. Kada dernek počne, kada DJ Saksija pusti muziku, neko, čisto matematički gledano, mora letiti preko gelendera. Pitanje je ko? U najboljem slučaju statističar s početka teksta. Isti onaj mudrac koji nas je postrojio u Los Angeles. Kao na streljanje. Plitko sugerirajući da na planeti ima dovoljno prostora za 7 milijardi ljudi. I mnogo više. Da. Naravno. Ali samo pod uslovom da odustanemo od jednostavnosti statistike. Od parole i plakata. Ideologije geografski povlaštene manjine. Koja se prodaje kao da nije ideologija. Već istina. Spas. Kako izaći iz nacionalnog iglua? Na tanak led. Lako: Jedan, dva, cha-cha-cha! <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9619.html Jednom smrkne, drugom svane. Iz Tunisa otjerali predsjednika. U Kelnu proklamirali princa. Karnevalski vladar, Frank Steffens I uzeo je kandžiju u ruku. Biti princ u gradu na Rajni nije mala stvar. Svečana dodjela biča („Pritsche“), simbol moći, održala se u srednjovjekovnoj dvorani Gürzenich, tradicionalnom karnevalskom prostoru, u kojem je Karl Marx 1849. godine njemačkim fanovima objavio «Manifest komunističke partije». Presretni moćnik preuzeo je dužnost budale broj 1 u gradu („Jeck“). Naporan posao. Od Franka I podanici naredna dva mjeseca očekuju oko 400 nastupa. Provale u centru, poente u predgrađu, piruete s ove i one strane rijeke. Olakšavajuća okolnost: Njegov Totalitet („seine Totalität“) na binu ne izlazi sam. U prinčevoj pratnji nalaze se dobro raspoloženi seljak („Bauer“) Günther i djevica („Jungfrau“) Reni. <br /> <br /> Predsjednik Tunisa prhnuo u Saudijsku Arabiju. Kelnsko karnevalsko trojstvo („Trifolium“) pozvano u Vatikan. Početkom februara, na audijenciji kod Pape Benedikta XVI, kostimirani princ, seljak i djevica osim što će sjediti u prvom redu („Prima Fila“), imati će priliku razmijeniti nekoliko riječi s vrhovnim poglavarom Rimokatoličke crkve. To najavljuje kelnski kardinal Joachim Meisner, uzoriti svećenik, koji je aranžirao susret, uz preduslov, da karnevalisti u Vatikan povedu i njega, u purpurnom odijelu. Obećano. Učinjeno. Otkačena vrhuška pakuje kofere. Djevica Reni, inače otac sedam krštenih kćeri, ne krije „čiste emocije“. Seljak Günter naglašava kako je kao dijete pjevao u crkvenom horu. Prinz Frank I za lokalni tabloid pronalazi prave riječi: „Ja svake nedjelje s porodicom idem na misu.“<br /> <br /> Harmonija između trojice, odnosno četvorice karnevalista i Vatikana jedna je strana medalje. Princ, seljak, djevica i kardinal pripadaju konzervativnoj struji. Oni stoje pod direktnim patronatom pruski organizirane institucije pod nazivom "Centralni svečani komitet Kelnskog karnevala". Po tome se razlikuju od predstavnika malo drugačijeg karnevala. Uvijek je bilo svakakvih budala. Naprimjer, od članova ansambla „Stunksitzung“. Oni smisao karnevala shvataju racionalnije. Njihova predstava je zbog toga totalno raspamećena. „Skandalozna!“, kako tvrdi žuta štampa. Kontroverzna scena radikalnih maškara: Glumac Bruno Schmitz igra razočaranog, bivšeg bišofa Waltera Mixu, koji pijan trača Papu Benedikta i kardinala Meisnera, stavljajući ih u eksplicitni homoseksualni kontekst. Doboš. Tuš. Aplauz. Smijeh. Karte do kraja sezone rasprodane.<br /> <br /> Kelnskom kardinalu vic vjerovatno ne prija. Papinu reakciju lako možemo zamisliti, ako mu ga Meisner prepriča. U Vatikanu. Opet, ovakav humor takozvanim normalnim katolicima u Kelnu ne smeta. Tokom samo nekoliko mjeseci, oko 50 000 ljudi pohodi popularni „Stunksitzung“. Među njima, vjerovatno, neće biti oficijelnih predstavnika kelnskog karnevala. Svemoćni „Centralni svečani komitet“ teži ka Vatikanu. Njegova misija otvara ponor između institucije i onoga što se kolokvijalno zove život. Princ Frank I, djevica Reni, seljak Günther koriste kostim neozbiljne ozbiljnosti. Masku hijerarhije koju namjerevaju ismijati. Obrnuto, opijene maškare na ulici ozbiljno su neozbiljne. Oni ismijavaju svaku vlast. Osim jedne. Jedan je princ. Lukas Podolski. Broj 10. Kapiten fudbalskog kluba 1.FC Köln. Kad se ekipa oporavi od svinjske gripe (McKenna, Brecko Jajalo, Youssef) na pravom je putu da osvoji prvenstvo Njemačke.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9608.html Proba. Proba. PPP. <br /> Jedan, dva, tri. <br /> ČČČ. Četiri. <br /> Check. Check. <br /> Možemo li?<br /> Idemo.<br /> <br /> Nova godina - nova poplava. Od kiše i lanjskog snijega. Izlila se rijeka Rajna. Jednima muka, drugima zabava. Gradom Kelnom šetaju takozvani poplavni turisti („Hochwasser-Touristen“). Subjekti naoružani foto kamerama. Zauzeli su mostove. Naoštrili smart phonove. Jedva čekaju da nekome voda uđe u podrum. Sve što uslikaju u roku od nekoliko minuta može biti na internetu. Tehnološki napredak. Kantu u ruku. Vreću na rame. Vodostaj u Starom gradu - skoro pa 9 metara. Gradska „Centrala za zaštitu od poplave" (HWSZ) stupa pred mikrofon. Slušamo bariton glasnogovornika komunalne službe: „Proteklih godina u mjere zaštite uloženo 400 miliona eura. Budite bez brige. Nasipi i aluminijske pregrade drže do nivoa od 11,30 metara.“ U Šeher-Kelnu, gdje je prije dvije godine kompletna zgrada Gradskog arhiva propala u potopljeni metro tunel, ovakva izjava stvara dodatnu nervozu. <br /> <br /> Test. Test. Test.<br /> Tri, četiri, pet.<br /> Crijep, cipela, cucla, ca. <br /> PPPPPP. <br /> Poletarac. <br /> <br /> Nova godina - nova poplava. Koprcamo se u bujici neugodnih novosti. Mediji i stvarnost produžili su ugovor: Krvoločna politička pucnjava u SAD-u. Kineska špijunaža u Francuskoj. Otrovna jaja u Njemačkoj. Premijer Mađarske u Evropskoj uniji. Da li se svinjska gripa vraća kući? Kamo ide Južni Sudan? Portugal na prosjačkom štapu? Bezbroj pitanja. Još više odgovora. Na svu sreću. Živimo u vremenima u kojima ništa ne razumijemo. Ali sve možemo objasniti. Poslovni svijet, političari i novinari svakodnevno briliraju pred mikrofonima. Ne zapinju. Naučili. Prošli seminare. Obavili treninge. Divno zvuče. EPP Doktori u borbi protiv peruti. Ponekad čovjek pomisli kako jedinke u raljama moći zaista vjeruju u svaku riječ koju izgovore. Da ne sumnjaju u sebe. <br /> <br /> Check, Check.<br /> Četiri, pet, šest. <br /> Ššššššššš. <br /> Šušti. <br /> Šuša. <br /> Šušti li šta?<br /> <br /> Nova godina - stara mana. Podzemna poplava neznanja. Sigurno je da smo nesigurni. Niko nije perfektan. Srce spikera lupa tam-tam. Tijelo govornika se znoji. Prsa predsjednika stežu. Na hrabrima je da priznaju bolest. Preko vode do slobode. Ko otvoreno zamuca - prvi ozdravlja. Tvrdi medicina. Profesionalnu terapiju nudi bizarna bolnička ustanova u Njemačkoj: „Ambulanta za frku od mikrofona“ („Lampenfieber-Ambulanz“). Odjel za hitne slučajeve, pri Univerzitetskoj klinici u Bonu. Unikatan, relativno mlad projekat. Veći dio pacijenata, trenutno, dolazi iz reda muzičara. Mahom pjevači bez glasa, trubači bez pljuvačke, gudači drhtavih gudala. Nadamo se da će im se uskoro, pored političara i menadžera, pridružiti brojni reporteri, koji stoje na obalama nabujalih rijeka. Odavde do Australije. Junaci primorani da se ponašaju kao da je sve pod kontrolom. Leđima okrenuti. Prema bujici.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9598.html Njemački investitor, Bernd Siebler, pokrenuo je zanimljiv projekat pod nazivom «Time Machine 1212». Uz stručni «support» fizičara (Walter Gith) i inženjera (Uwe Aloe), vizionar Siebler odlučio je dokazati da su putovanja vremeplovom ipak moguća. Business plan ukratko: Sponzori eksperimenta, tzv. «temponauti», osnovali su futurističku fondaciju, preciznije rečeno, izgradili poslovnu strukturu pomoću koje svoju ideju pravolinijski namjeravaju proslijediti idućim generacijama. Startni kapital 90 000 eura. Govorimo o poslovnom pokusu otvorena tipa. Što više članova (donatora) učestvuje - to su veće šanse da će izvorna slutnja temponauta opstati do onog momenta kada putovanje kroz vrijeme tehnički zaista bude moguće. Prema internim prognozama bi to mogla biti godina 2500. Okrugla brojka.<br /> <br /> Tada, onda, dakle kad vakat sazrije, jedan od nasljednika ideje imaće pravo podići nagomilan novac sa računa firme – u svrhu putovanja natrag, u današnju sadašnjost, kako bi svojom prisutnošću, hic et nunc, dokazao da svijetla budućnost itekako postoji. Datum za spektakularni doček vremenskog putnika, nepoznatog temponauta čije financiranje već traje, debelo je zacrtan u kalendar investitora. Upravni odbor odabrao je 12.12.2012. (rođendan inženjera Uwe Aloea). Djeluje simpatično i skromno. Ali utisak vara. Jer pokretači projekta od povratnika iz 2500. godine, pored slave, očekuju svojevrstan povrat kamata, u obliku profitabilnih informacija. Između ostalog, listu svih izvučenih loto brojeva u svim zemljama svijeta narednih 500 godina. Pohlepa. Kapitalna greška. Neko ih mora spriječiti.<br /> <br /> Stop, temponauti! Ideja vam je dobra, ali timing loš. Preduhitrićemo vas bez većih novčanih ulaganja. Zašto čekati još dvije godine dana kad je raniji dokaz vrlo moguć? Isključivo u znaku nauke, dokolice i drugarstva. Pokažimo da je putovanje kroz vrijeme stvar zabave a ne novca. Neka sjedište naše neprofitablne firme bude ovdje, na Zapadnom Balkonu. Da li nam kao datum odgovara, recimo 1.1.2011.? Nova godina. Zašto ne? Zvijezde su na našoj strani. Budući da digitalna mašina zvana internet ništa ne zaboravlja, veliki su izgledi da će ovi moji sasvim bezvrijedni redovi preživjeti do godine 2500. Da će naša besmrtna poruka, plutajući prljavom rijekom vječnog besmisla, dospjeti do tamo nekog dobrog temponauta. Skupa s bezbroj biliona slično sujetnih slova, vijesti, komentara i blogova - čiji kompjuterski trag ostaje zauvijek neizbrisiv, koliko i nebitan.<br /> <br /> Uzmimo bolest besmrtnosti za adut. Koncentracija! Kako bi projekat uspio potrebna mi je pomoć čitatelja, koji su, bilo gdje, bilo kada, zalutali do ovog blesavog teksta. Pomozite u širenju ideje, kopirajte, pogurajte nas. Prepričavajte ovu priču svojim unucima. Budimo besmrtniji od drugih. Nije zgorega. Šanse su realne. Kada putovanje kroz vrijeme bude moguće, tamo neka fina raja pročitaće ovaj tekst. Garant. Spakovati kofer. Sjesti u spravu i doći nam u posjetu. Tek tako. Bujrum! Kao što rekoh predlažem da se čudo desi za Novu godinu, 1.1.2011. Još samo nešto: Nužno je odrediti oblik, modus, formu, code, lozinku, password pomoću kojeg bi mogli identificirati našeg prijatelja iz budućnosti. Čuvajmo se šarlatana! Zbog toga, pošto smatram da nisam pouzdan svjedok, tražim da se naš temponaut ukaže vama, poštovani čitatelji. Izađite za Novu godinu na balkone, bacite poglede na ulice. Ako vidite čovjeka na magarcu. Sa šakom u zraku. Neće biti sumnje. To je on. Ili ona. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9590.html Pale su obilne količine snijega. Dva i pol metra. U dužinu. Metar u širinu. Na Zapadnom Balkonu. U Kelnu. Zima stoljeća. Dramatiziraju medijski meteorolozi. Bitno je da vijest opasno zvuči. Da su saksije zamrznute. Temperature ispod ništice. Dok četiri sprata niže, klizavim trotoarom korača osoba gorda pogleda. Kraljica bljuzgavice. Krznene čizmice. Na uzici bijeli pas. Kao ovca golema - na čičak isefenirana pudlica. Elegentna šetnja u dvoje. Da li to žena zaista voda bekana? Jok. Laje. Nešto ne štima. Neugodno joj se otima. Tetura. Čini se da pas šepa. Na sve četiri noge. Kao da hoda po vrelom asfaltu. A ne po snijegu. Možda ga nagriza so. Odozdo. Vjerovatno. Komunalna služba sipala je svu noć. Mlada damo, trebali ste mu šape namazati vazelinom. Morate to imati kod kuće. Manje će ga boliti. Vi ste obukli čizme, dok on hoda bos. <br /> <br /> Zima je nepravedna. Ljudi zli. Nebo mutno. Avioni u letu. U pravcu kelnskog aerodroma. Spušta se. Lagano. Gore nije hladno. Gore grijanje radi. Tek na zemlji nastaje belaj. Kada pilot ugasi motor, kada putnici napuste mašinu, čeličnim pticama ekspresno se ledi lijevo, zatim desno krilo. Ili obratno. Najčešće istovremeno. Ukočiće se mlaznjak ispod pazuha. Smrznuće se kljun. Okovaće ga led. Neće moći maknuti. Šta ćemo sad? Kein Problem. Kucnuo je čas junake. To je momenat kada profesionalni kelnski odmrzivači aviona stupaju na scenu, stručni tim okupljen oko Heinza Plueckthuna. Antifriz gladijatori imaju zadatak, u roku od deset minuta, uoči narednog leta, od leda osloboditi svaki avion, svaku cessnu, svaki boing, koji je naumio napustiti zračnu luku. Po bio to tamo i nekakav pišljivi jumbo jet. Makina na dva sprata. <br /> <br /> Zašto posao mora biti završen u roku od deset minuta? Zato što nakon deset minuta prvi, novi, tanki sloj mraza ponovo opsjeda krila aviona. Led ometa aerodinamiku. Naopaki protok vazduha, pri startu, ugrožava stabilnost mašine, sigurnost putnika. Zbog toga profesionalni odmrzivač Heinz čuči u maloj korpi, na petnaest metara visine, iznad jumbo jet-a. Osam sati dnevno. U stilu vatrogasca, podignut dizalicom, natakaren na prikolicu kamiona, u čiji rezervar stane nekoliko hiljada litara antifriza. Na glavi šljem. Na nogama dupli par čarapa. U rukama crijevo, mlazni pištolj iz kojeg pršti tečnost. Antifriz udara od avion, stvara tamni oblak, sačinjen od pare, leda i snijega, koji pada prema dole, ka asfaltu, kompletno zavejavajući kamion u kome se nalazi Heinzov partner, koji naslijepo vozi oko boinga 747. Naravno, uz pomoć toki-vokija, pomoću kojeg šef odozgo daje upute. Vozi Miško, nemamo vremena!<br /> <br /> Zima je nepravedna. Nebo mutno. Avioni u letu. Vraćaju se odakle su došli. Putuju tamo odakle će se vratiti. Dok poštovani pasažiri gore žvaću sedviče, slušaju muziku, gledaju filmove, dole, u sniježnoj areni aerodroma, Heinz i gladijatori zaskaču narednu mašinu. Borba protiv leda se nastavlja. Novac je velik. Životi su u pitanju. Ovih dana ima toliko posla da junak ne stiže izaći iz korpe, sići na pistu, otići na wc. Desi se, kad zagusti, da odmrzivač odozgo jednostavno baci piš. To niko ne primijeti. Čak štaviše. Antifriz tada brže otapa. Podigneš nogu, kao pas, zatim fino kroz nogavicu, na jumbo jet. Vau! Vau! Vau! Raduje se pudlica ispod Zapadnog Balkona. Maše repom. Spušta nogu. Pokazuje njuškom prema meni. Na četvrtom spratu. Da li me vidi, kako virim iza saksije? Gospođo, gospođice, kraljice bljuzgavice, smijem li Vašem psetu baciti jednu paštetu iz Bosne? Odozgo. Ja ih više ne jedem. Pun ih mi je ormar. Bolje bi mu prijalo, nego da liže odvratnu komunalnu sol. Sa šapica. Zaboliće ga stomak. http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9578.html Mećava na planini između Pakistana i Afganistana. Julian Assange ulazi u pećinu Osame bin Ladena. <br /> - Dobar dan, imate li wireless?<br /> - Imamo.<br /> - Smijem li kratko?<br /> - Naravno. <br /> - Hvala.<br /> - Znam kako ti je, mladiću. <br /> - Hvala.<br /> - Čaj?<br /> <br /> U špilju upada Dick Cheney. Blijed ko krpa. Bivši potpredsjednik SAD-a. <br /> - Dobar dan, imate li wireless?<br /> - Izvolite. <br /> - Hvala.<br /> - Loše izgledate. <br /> - Nigerija. Zaganjaće me preko interpola. <br /> - Čuj to.<br /> - Korupcija. 180 miliona dolara. Halliburton & Co. Bivša firma. Nisam kriv.<br /> <br /> Julian Assange iza laptopa.<br /> - Ja mislio vas dvojica neprijatelji.<br /> <br /> Osama i Dick istovremeno. <br /> - Hakeru, naivan si kao kengur.<br /> <br /> U pećinu uskače vojnik, sjevernokoreanska uniforma. Salutira pred domaćinom.<br /> - Dobar dan, imate li wireless?<br /> - Od koga si ti, sine, zbrisao?<br /> - Od tate. <br /> - Ja mislio ozbiljan diktator.<br /> - Gledao «Ghostwrither-a». Totalno poludio. Pobiću vas. Svi ste vi CIA, kaže.<br /> <br /> Dick Cheney - kikot. Julian Assange - ruka u kosi. Kroz okno u pećinu utrčava Mesut Özil, u dresu Reala. Opće oduševljenje. <br /> <br /> Sjevernokoreanac baca kapu u zrak. <br /> - Mesuuuuuuuuuuuuuut!<br /> Društvo dodaje. <br /> - Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiil<br /> Vojnik ponavlja.<br /> - Mesuuuuuuuuuuuut!<br /> Svi skupa mnogo glasnije.<br /> - Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!l<br /> Pa još jednom<br /> - Mesuuuuuuuuuuut<br /> - Öziiiiiiiiiiiil<br /> <br /> Mesutu neugodno. Tiho u pravcu Osame.<br /> - Selam aleikum, imate li wireless?<br /> - Imamo. <br /> - Naprašio me Mourinho. <br /> - Eh?<br /> - Teror. Otkako smo izgubili protiv Barcelone. <br /> - Neka malo.<br /> - Nisam Ronaldo, da mu u slobodno vrijeme pravim trbušnjake <br /> <br /> Zaglušujuća eksplozija. Dim. Dreka. Panika. U pećinu provaljuju maskirani specijalci. Britanski komandosi. Naoružani do zuba. Snajper, crvena tačka na bradi Osame bin Ladena. <br /> - Odgovaraj! Šta je ovo?<br /> - Internet kafić.<br /> - Otkud wireless?<br /> - Od komšije. <br /> - Čiji je ono crni Jeep ispred pećine?<br /> - Moj.<br /> - Niste stavili zimske gume, kazna, 80 eura. Odmah! <br /> <br /> Osama karticom plaća kaznu. Vojnici se povlače, ulaze u transporter. Julian Assange zatvara laptop, ustaje, polazi za njima.<br /> - Sačekajte. Predajem se! Samo malo. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9563.html Bizaran primjer direktne internet demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama: Kolebljiva trudnica od posjetitelja bloga «Birht or not» tražila da glasaju za ili protiv abortusa. Rezultat indikativan. Za porođaj glasalo 22,03%. Opciju pobačaj kliknulo 77,97% korisnika. Glasanje traje do 9. decembra tekuće godine. Do tad u Minnesoti neodlučna žena ima pravo legalno abortirati. Vijest o etički sumnjivom upitu pustila je digitalne krake, začela diskusiju, trač, furtutmu u blogosferi. Pfui Teufel. Kako može? Zašto ne? Jedni su bili pro. Drugi kontra. Sve dok neko nije provalio patku. Bio je to jedan veliki neukusni fejk, sramotni lov na klikove (attention whoring), objavljuju naposljetku novinari CNN-a. Olakšanje diljem mreže. Gorak okus za sobom ostavlja oko dva miliona glasova izbrojanih tokom degutantne kompanje.<br /> <br /> Onesviješteni korisnici interneta koji se smatraju dovoljno osviještenim da putem kompjutera glasaju za ili protiv embrija u stomaku nepoznate žene, slični su onima koji ovih dana u Njemačkoj naglašeno brkaju sferu nečega što se zove javni prostor s onim čime nas ideološki latentno šopaju kompanije poput Google-a, Apple-a ili Facebook-a. Aktualni slučaj: Nakon što je servis «Google Street View» u Berlinskoj republici pušten u pogon, u virtualnim prikazima ovdašnjih gradova otkrivamo, osim detaljno usnimljenih ulica, oko 250 000 zamagljenih objekata. Što kuća, što garaža, što vrtova, anonimiziranih od strane Google - na zahtjev ljudi koji baš nisu imali želju da im ineternet prolaznici zaviruju u pendžer. Ništa loše u tome. Horor nastaje onda kada u mreži zamagljeni objekti u Essenu, u stvarnom svijetu jednog jutra osvanu izrešetani sirovim jajima. <br /> <br /> Počinitelji su bili, naravno, radikalni fanovi firme Google. Kako možemo biti sigurni? Lako. Pronađeni su im tragovi. Naljepnice na poštanskim sandučićima: «Google is cool». Osim pobješnjelih internet aktivista koji imaju jaja, njemačkim ulicama trenutno ordinira svojevrsna foto gerila. Posionirani korisnici Street View-a zamagljene kuće nanovo fotografiraju kako bi ih naknadno, putem određenog programčića, mogli vratiti, tačnije, prošvercati natrag u mrežu. U skladu s demokratskim principom: Kliknem ti se na kuću! Zabluda leži u pogrešnom shvatanju javnog prostora. Agresija zavedenog subjekta proizilazi iz naivnog idealizma, simulirane Google javnosti, koja pogrešno sugerira da uslužuje interese planete. Džoker pitanje za publiku: Zašto bi vlasnik bilo koje privatne kompanije zastupao javni interes a ne svoj? <br /> <br /> Završimo samokritično. Kad nam već ništa drugo ne preostaje. Jašta. Pisci i novinari također prodaju duše. Za klik više. Vrijednost pisanog slova više zavisi od veličine nervoznog čopora, spontano konsteliranog broja posjeta. Nego od potencijala tamo neokg jednog ali vrijednog čitatelja. Drugim riječima, ovaj tekst na slobodnom tržištu vrijedi stotinu puta više, kada ga pročita sto ljudi koji me ne razumiju. Nego kad ga pročita jedan čovjek koji konta u čemu je fol. Jedan čovjek koji možda kuži da i ja zastupam svoje interese. Da je i meni stalo do njegovog klika. Da ga i ja zavodim. Ovdje. Na Zapadnom Balkonu. Dok posmatram zamagljenu javnost. Prvi snijeg na zgradama, kućama i garažama u Kelnu. Led u saksiji. Svijet poklopljen decembrom. Iznenadnu promjenu vremena. Sve je ovo (uključujući Wikileaks) moja draga tetka Nisa predosjetila, kada ju je prošle sedmice u Sanskom Mostu s leđa zasvrbio ben. http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9558.html Smrt ista, okolnost drugačija. Ubistvo u Dominikanskoj Republici. Nesretna Carmen Altagracia Castillo (60) hladnokrvno zatučena u dnevnom boravku. Jedini svjedok zločina bio je žrtvin papagaj, njen pričljivi ljubimac. Policija izašla na teren. Saslušala pticu. Privela u stanicu. Nadležni inspektor iz životinjskog brbljanja pokušava izvući korisne indicije, podatke, koji vode ka počiniocu, odnosno počiniocima. U fokusu istrage: svi oni koji su imali bilo kakav kontakt sa žrtvom. Kućne posjetioce papagaj poznaje poimenice. Odgovor na pitanje ko je ubio gospođu Castillo još se čeka. Većina ubistava širom svijeta ostaje nerazjašnjena. U slučaju Dominikanske Republike tračak nade plamti li plamti.<br /> <br /> Lansirani vanserijskom saradnjom, iz Latinske Amerike selimo u Evropu, grad Keln, poznat po koloniji takozvanih divljih papagaja, nastanjenih u alejama platana na gradskom groblju Melaten. Zelene ptičice (psittacula krameri) ovdje već decenijama žive na slobodi, u jednom, može se reći, sretnom paralelnom papagajskom društvu. Otele se. Pa ih boli briga. Jedan od njih naš je poznanik. Papagaj de Cologne. Drugar s gelendera. Stalni posjetilac Zapadnog Balkona. Svjedok vremena u kojem živimo. Borac za istinu. Vrsno pero. Korifeja investigativnog novinarstva. Izdvajamo zanimljive detalje iz višesatnog razgovora, u kojem je bilo riječi o globalnoj pravdi, ljubavi, terorizmu i novom filmu Angeline Jolie.<br /> <br /> <br /> - Zdravo, papagaju dobri.<br /> <br /> - Zdravo. Zdravo.<br /> <br /> - Ptica, svjedok zločina. Da li su papagaji pouzdani?<br /> <br /> - Ošišaj me na ćelavo ako nisam.<br /> <br /> - Šta se sve može posvjedočiti?<br /> <br /> - Samo ono što možeš ponoviti.<br /> <br /> - Sivi afrički papagaj Angeline Jolie opet stupio u štrajk glađu, nakon što ga je prezaposlena režiserka strpala u holivudski hotel za životinje?<br /> <br /> - Ljubavna priča.<br /> <br /> - Zavist?<br /> <br /> - Ošišaj me na ćelavo ako nisam.<br /> <br /> - Papagaju, pitaću te naivno. Da li si ikad ozbiljno razmišljao o pojmu globalne pravde?<br /> <br /> - Kako kome.<br /> <br /> - Imaš li strah od najavljenih terorističkih napada u Njemačkoj?<br /> <br /> - Uvijek je bilo nekako.<br /> <br /> - Njemački ministar unutrašnjih poslova, proročica Azira, iscjelitelj Torabi. Ko je jači?<br /> <br /> - Ošišaj me na ćelavo ako nisam.<br /> <br /> - Za kraj još nešto, prijatelju mili. Šta je to najveći zločin na svijetu?<br /> <br /> - Ko ubije jednog papagaja kao da je ubio cijeli svijet.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9541.html Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Skočio bih s balkona na oluk. Obuhvatio lim. Neustrašivo krenuo prema dole. Sa četvrtog sprata. Grabio bih, kao puma, pokraj prozora kovrčave komšinice s trećeg. Ništa je ne bih pitao. Kaskaderski bih zavirio kod studenata s drugog. Guten Morgen, Deutschland! Zatim tiho potonuo iza gelendera povučeno obitavajućeg bračnog para sa prvog sprata. Da li su živi? Da li se vole? Logikom kvadricepsa (mišić iznad koljena), sa visine od metar i pol, konačno bih, spektakularno, naglavačke, aterirao u hrpu jesenjeg lišća. Ššššššššššššš. Doček na ruke. Kolut naprijed. Padanje - osnova borilačke vještine. Toliko o tome. Zabezeknutom prolazniku bih kratko na kineskom pojasnio: «Hu, ha!» (Ko bi gori sad je doli). Potom nastavio svojim putem. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.<br /> <br /> Kao balkonska Kung Fu Panda bih se vinuo u suprotnom pravcu. Preko limenog oluka popeo na krov. S jednog krova lako stižeš do drugog. Sa drugog na treći. Možda bih sreo nekog od raje. Zračni sport, inspiriran trikovima Jackie Chana, zove se «parkour». Pariz. New York. Berlin. Keln. Slijedim filozofiju opasnog skoka. Suštinsko pitanje glasi – kako savladati prepreku na putu. Elegantno i efikasno. Lokvu, žbun, auto, garažu, zid ili zgradu. Mimo profesionalnih trikova u filmu Luc Bessona «Banlieue 13», gledao sam more amaterskih klipova na internetu. Jedna od bazičnih disciplina parkoura je takozvani «proskok» (franchissment/underbar), akrobatsko provlačenje kroz urbane procijepe, rupe u prostoru, praznine između šipki na ogradama. Tim putem dolazimo do slijedećeg odlomka. <br /> <br /> Da je rat, da je Prijedor, da sam Jackie Chan, ne bih dugo razmišljao. Popeo bih se na gelender i skočio sa balkona na krov Kina «Radnik». Odatle bih se frcnuo dalje uvis, na vrh Plavog nebodera. Sa Plavog bih skočio na Crveni neboder. Ništa mi ne bi bilo. Preletio bih Kokin grad, doletio do krova Osnovne škole 16. Maj. Doček na ruke. Kolut naprijed. Od osnovne škole do gradske klaonice nije dalek put. Nakon klaonice valja opet uzeti dobar zalet. Troskok: Vatrogasni dom - Robna kuća Patrija - Hotel Prijedor. Sa zadnjeg sprata Hotela Prijedor bih prekoračio do planine Kozare. Hvatao prvog bora u šumi. Zagrlio ga čvrsto. Prebacivao se uzbrdo, s grane na granu. Od šišarke do šišarke. Sve do Spomenika revolucije na Mrakovici. Lavirint od betona najlakše osvajaš tako što tijelo razapneš između dva bloka, oprezno koračajući ka nebu, kao gospodar zmajeva, u nekom uskom sokaku posred Hong Konga.<br /> <br /> Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Iz lavirinta prošlosti, od Kozare put vodi preko Alpa do rijeke Rajne. Penjem se na most Pruskih kraljeva, visoku željeznu konstrukciju. Na federima potisnute želje skačem na vrh Kelnske katedrale (157,38 m). Saltom savladavam ponor pješačke zone, šoping centar, čiju nevinost teško podnosim. Doček na ruke. Kolut naprijed. Na krovu bivše zgrade njemačkog Gestapoa. Balansiram niz požarne stepenice, s druge strane zida, muzej zločina, noktima ugrebani epigrami mučenika: «Ovdje sam, ne znam zašto». Ništa me ne može spriječiti. Lebdim iznad tramvaja, sijevam kao mačka na prvo drvo, s grane na granu, do televizijskog tornja «Colonius» (166 m). Sa tornja na kuku, na prečku dizalice iznad gradilišta nove džamije, odatle prečicom do stare sinagoge, sa čije kupole se direktno obrušavam na komšijinu satelitsku antenu. Odozgo. Sa tanjira satelitske elegantno silazim na Zapadni Balkon, vraćam odakle sam krenuo. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam. http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9523.html Kanjonima grada Kelna, ispod Zapadnog Balkona, ide ćiro i pomalo svirka. Niko ne smije da ga dirka. Gumeni točkovi. Žuto-zeleni vagoni. Tutuuuu! Turistička atrakcija. Firma Wolters inače vozi od zoološkog vrta do Muzeja čokolade. Danas ne. U minijaturnim kupeima, u kojima uobičajno sjede djeca, ovaj put čuče drugačiji putnici. Bakice i dekice. Sijeda kosa. Sendvič. Štap. Termos boca. Specijalno naručena tura. Finalna destinacija: gradsko groblje Melaten. Za volanom i mikrofonom gospodin Wolters lično. Menadžer i turistički vodič prozu zna napamet. Posjetitelje zanima istorija, arhitektura, život istaknuto sahranjenih. Budući da odavde ne možemo tačno čuti riječi kelnskog Čičikova, biznis s mrtvim dušama nadižemo na drugi, viši nivo. Četvrti sprat. Zapadni Balkon.<br /> <br /> Priznajem, priloženim slovom također zarađujem od tuđe smrti. Ali pardon. Lova je velika. I negdje drugdje. Prošle godine ukupno umrlo 854 000 Nijemaca. Ovim putem, u komunalne ustanove, na račun pogrebnih preduzeća, u džepove gradskih vrtlara završilo oko 14 milijardi eura. Trend pozitivan. Posljednjih 5 godina - porast od 40 posto. Sahrane poskupljuju. Jer ljudi u međuvremenu više umiru. Zato što su duže živjeli. Prema podacima Alexandra Helbacha («Inicijativa Aeternitas») dolazećeg desetljeća branša očekuju skok na 1,2 miliona preminulih godišnje. Smrt je menadžer iz Njemačke. Mašinerija trenutno zapošljava oko 128 000 radnika. Prosječan pogreb košta 6000 eura. Cijene variraju. U gusto naseljenim mjestima troškovi viši. Diskonti ukope obavljaju van državnih granica, recimo u Češkoj, za smiješnih 499 eura.<br /> <br /> Ruku je najlakše zavrnuti mrtvima u gradu u kojem živiš. Pogotovo u kriznim vremenima. Njemačke komunalne vlasti u grobnom sektoru vide izdašan izvor financija. Istraživanje savjetodavnog preduzeća «Ernst & Young» potvrđuje da su dvije od tri njemačke općine u minusu, te da skoro trećina njih budžet krpe prihodima sa groblja. Kokuz odnekud mora. Širom Berlinske republike zasebna parcela plus ceremonija 2010. godine prosječno su poskupili za 10 posto, navodi organizacija «Aeternitas». Eugen Brysch iz nezavisne fondacije «Deutsche Hospiz-Stiftung» odlučno kritizira: «Takav ukop si narod ne može priuštiti». Može svako kritizirati dok je živ.<br /> <br /> Ali treba biti fer. Od posljednjih ispraćaja, pored ostalih, fino profitiraju diverzna osiguravajuća društva, muntajući revnosne mušterije, osobe koje nakon seobe na onaj ili bilo koji svijet, ublažujući troškove, najbližima ne žele padati na teret. Za ovaj slučaj, naglašeno kreativna osiguranja izmislila su odgovarajuću policu za vječni san: «novac za umiranje» (Sterbegeld). Karakter simpatične ponude zgodno opisuje tiha i nenametljiva reklama, slogan kao u mermer uklesan: «Život je dovoljno skup, štedite za umiranje!» <br /> <br /> Ima i grupna tarifa.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9515.html Spasitelj rudara, čileanski predsjednik Sebastián Piñera prilikom posjete kolegi Christianu Wulffu u berlinskom dvorcu Bellevue upisao se u knjigu gostiju citirajući prvu, pogrešnu, zbog nacističke prošlosti ukinutu strofu njemačke himne: „Deutschland über alles“ (Njemačka iznad svega). Ljubazno upozoren, Piñera se ispričao domaćinu uz objašnjenje kako je želio izraziti poštovanje prema Nijemcima, neobavezno dopunivši da su ga svojevremeno, tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je kao klinac u Čileu pohađao njemačku školu, naučili stihovima: „Deutschland über alles“, odnosno kako mu je žao što nije znao da je tekst u međuvremenu postao tabu. Sebastián Piñera time dokazuje talenat za retoričke promašaje, u koji se također možemo uvjeriti gledajući erotski youtube hit, objavljen nakon spašavanja rudara, u kome presretni predsjednik holandskim novinarima uzbuđeno priznaje da je proveo noć s njima («I spent with them the hole night»). <br /> <br /> Sebastián Piñera, pored toga, smotano upućuje na sumnjivi deficit latinskoameričke svijesti po pitanju nacističkih zločina. Više o manjku saznajemo od profesorice Maria Luiza Tucci Carneiro, autorice brojnih studija o antisemitizmu na prostoru Latinske Amerike. Carneiro upozorava na popularnost neonacizma u Brazilu, koji se, između ostalog, banalno ukazuje u rodnim listovima s imenima kao što Hitler, Himmler ili Eichmann. Ništa čudno. U debelom telefonskom imeniku Sao Paula pronalazimo broj čovjeka najozbiljnije zavedenog kao: Himmler Hitler Göring Ferreira Santos. Neonacistički afinitet Latinske Amerike vuče korijene iz Drugog svjetskog rata. Brazilski diktator, mrzitelj Jevreja Getulio Vargas do 1942. godine marljivo je sarađivao s Trećim rajhom. Blizak italijanskom fašizmu, tadašnji argentinski predsjednik Juan Domingo Perón intenzivno flertaše s Mussolinijem. Zbog toga, nakon kapitulacije, ratni zločinci brzo pronalaze utočišta u Brazili i Argentini, do Čilea i Bolivije nije dalek put.<br /> <br /> Crtice s puta: Njemački nacisti razbježali su linijima pacova („Rattenlinie“) preko Alpa, Austrije, Italije, Roma do Đenove - gdje su, između ostalog, mogli računati s podrškom crkve, otjelotvorenoj u liku austrijskog biskupa Aloisa Hudala, koji je sređivao papire i izdavao manastirske kapuljače. Argentinski biro u Đenovi, za razliku od drugih ureda za iseljenje, priznavao je dubiozne nacističke dokumente opečaćene od strane Crvenog krsta. Ciao ragazzi! U Latinskoj Americi zločinci bacaju sidro: Bivši SS oficir Erich Priebke otvara prodavnicu kulinarskih specijaliteta. Dr. Josef Mengele radi kao mehaničar. Njegov asistent, Aribert Heim, zaboravljen po tome što je logorašima špricao benzin u vene štopajuću smrt, nestaje na jugu Čilea. Adolf Eichmann traži nove izazove u tekstilnoj industriji. Nacisti profitiraju od podrške domaćina. Bjeguncima leđa čuvaju rehabilitirani činovnici u domovini. Adolf Eichmann biva uhapšen početkom šezdesetih godina. Kidnapovanje, bez znanja njemačkog ministarskva vanjskih poslova(!), obavlja izraelski Mossad.<br /> <br /> Latinskoameričkom zaobilaznicom stižemo do aktualno otvorene rane: Nekadašnje njemačko ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt) učestvovalo je mnogo aktivnije u Holocaustu nego što se dosad pretpostavljalo. Ovaj zaključak rezultira iz upravo objavljenog izvještaja istorijske komisije (Conze/Frei/Hays/Zimmermann) koja na 900 stranica razlaže zašto su diplomati bili upleteni u zločine i kako su mračnu mrlju nakon Drugog svjetskog rata uspjeli zataškati. Vrlo jednostavno – diplomatske ubice zadržale su ključne pozicije i u miru. Knjiga pod nazivom «Služba i prošlost» (Das Amt und die Vergangenheit) demaskira kontinuitet njemačke elite prije i poslije rata. Komisija upire prst u laž o buntovnicima iz ministarsva vanjskih poslova. Jedan od njih, Ernst von Weizsäcker, otac bivšeg predsjednika Richarda von Weizsäckera, dokazano je lagao pred sudom u Nürnbergu. Na stolu dokumenti s potpisima. Deportacija Jevreja iz Francuske. Oduzimanje državljanstva Thomasu Mannu. Kein Problem. Neki mu se sjećaju supruge, koja je tokom procesa drhtavim glasom molila sudije: «Pogledajte mu ruke, kako bi takve ruke mogle bilo šta potpisati?» <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9505.html Protokol najvećeg izumiranja vijesti otkad su nestali dinosaurusi: Štrajk u Francuskoj. NASA na Mjesecu. FIFA u blatu. Njemački predsjednik maskiran u muslimana. Osmijeh brk, kapica. Gotova je naslovna strana. Karikatura koga? Komentar Lady Gage: «Pardon, ja se svakog dana molim bogu, slušam Beethovena, moja vanredna vagina uvrijeđena je takvom vrstom pitanja». U Švedskoj snajper skida crnce. Ulicama New Yorka šeta dijamantni grudnjak vrijedan dva miliona dolara. Ko sam ja, ko smo mi? Mogu li se snovi manipulirati? Da li je Njemačka ujedinjena? Hoće li Bosna i Hercegovina negdje otputovati bez vize? Stvarnost diše plućima Mobija Dika. Novosti žderu planktone i ljude. Jedu ostatke američke nafte. Gutaju čečenske mikroalge. Istina roni na dah. Gdje si, ribo nezasita? Pojavi se. Osveta će biti naša.<br /> <br /> Postavlja se suštinsko pitanje. Ko je odgovoran za glad na svijetu? Propast morala, društvenu nepravdu, politički poguziluk? Haos, džumbus, cirkus. Mućku, mulj i majonezu? Ruku na srce, ako išta, barem to možemo pouzdano razlučiti. Miris kvarnog jajeta nas vodi do krasnog otoka Manorca, Sredozemno more, Baleari, godina 1756. Istoričari izvještavaju da je slavni francuski maršal, Duc de Richelieu, nakon bitke protiv Engleza, u luci Mahón, inspiriran pobjedom, skupa s ličnim kuharom, umutio prvu majonezu na svijetu. Hladni umak na bazi žumanca i ulja dobija ime Mahónnaise, sos koji tokom osvajačkog pohoda američkim kontinentom postaje Mayonnaise. Obična ratna priča. Bez tuđe krvi ne bi bilo majoneze. Osvrt na njenu istoriju kruniše podatak da ljudi diljem planete ovaj simpatični proizvod konzumiraju znatno više od kečapa. Dobro došli u klub. <br /> <br /> Vratimo se problemu. U reportaži njemačkog časopisa «Manager Magazin» posvećenoj ovdašnjoj novčanoj aristokratiji, dakle iznimno bogatim Nijemcima, čitamo priču o familiji Albrecht (33 milijarde eura), najimućnijoj poduzetničkoj lozi, vlasnicima lanca jeftinih supermarketa ALDI. Iz porodične biografije proizilazi da je lova prvenstveno u količini majoneze, ne u njenom kvalitetu. Bitno je da se sos proda. Da se kupi. Samo nek se vrti. Upravo šokantno: Prema podacima kelnskog novinara Valentina Thurna, više od polovine svih ponuđenih namirnica, pa i majoneze, završava u smeću. Tržište je ne samo zasićeno. Roba se manipulira na jednostavan način. Skraćivanjem roka upotrebe. Forsiranjem konzuma. Što minimalniji vremenski period proizvođač uštembilji, to prodavač više obrne. Jeftina finta multiplicira proizvodnju svježe robe. <br /> <br /> Baš iz tog razloga pikantne količine majoneze ubrzano kruže zemaljskom kuglom. Predstavljaju globalnu opasnost. Tempo je fatalno visok. Svako malo dolazi do nesreća u saobraćaju. Tako i nedavno, na autoputu u Japanu, u slučaju masovne karambolaže prouzrokovane kamionom natovarenim azijskom majonezom (Hyogo). Neoprezni šofer na cesti, pri punoj brzini, zagubio više kontejnera. Tegle i tegle žutog umaka cvrknuše asfaltom. Vozači iza šlepera nisu bili u stanju zaobići klizavu prepreku. «Majoneza na autoputu mnogo je opasnija od snijega», potvrđuje policajac Masaaki Miyazaki. U sudaru sudjelovalo osam vozila, među njima jedan motocikl. Kamiondžija nestao bez traga. Da li je on je kriv za glad na svijetu?<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9498.html Sekunda je sekunda.* Metar je metar.** No, koliko je težak kilogram? <br /> <br /> Odgovor se krije ispod tri staklena zvona u trezoru zgrade «Pavillon de Breteuil» na rubu Pariza. Metalni valjak istog prečnika i dužine (3,9 cm). Mješavina platina i iridija. Ime mu je: «Le Grand K». Prototip kilograma. Veliki K. Zajednički referentni okvir za vage. Tata Kilogram. Prvi u lancu. Broj 1. Kila svih kila. Prakilogram. Univerzalan. Prolazan. Trend je alarmantan. Ravnoteži prijeti debalans. Pariški valjak iz dana u dan gubi masu. Opasno. Međunarodni ured za utege i mjere (BIPM) utvrdio da je u proteklih 120 godina prakilogram ofalio cijelih 50 mikrograma. Ne valja da lapi. <br /> <br /> Svijetu su potrebne reforme. Nova, čvrsta, čvršća, tačnija, univerzalnija konstanta. Svjež kilogram. Kanadske kolege (National Research Council, Ottawa) predlažu formalnu elektromagnetnu definiciju, koja bi se u obliku jedinstvenog algoritma dala ugraditi u univerzalnu vagu, putem koje bi se dolazilo do egzaktne težine tako neophodnog kilograma. Senzacionalno precizan prijedlog dolazi iz redova njemačkih naučnika. Peter Becker iz Braunschweiga, uz podršku tima, čiji su članovi biće godinama zapostavljali familiju i prijatelje, uspio je izbrojati fantastičnu količinu atoma u kilogramu čistog silicija. On smatra da bi okruglo 22 kvadrimiliona silicijskih atoma ubuduće trebali činiti jedan kilogram. Voilà!<br /> <br /> Međunarodni ured za utege i mjere (BIPM) uskoro donosi epohalnu odluku o novoj definiciji kilograma. Konsekvencije pogađaju sve slojeve društva. Subjekti obdareni masom nestrpljivo priželjkuju brzo i mudro rješenje. Ekonomija igra važnu ulogu. Za industriju nakita, kupoprodaju zlata, recimo, kao i za humanitarno orijentirane farmaceutske koncerne, decimalne jedinice budućeg kilograma predstavljaju goleme sume novca. Da se njih pitalo, pokvareni francuski prakilogram, prokleti «Le Grand K» davno bi bio okačen mačku o rep. Duboku zabrinutost izražavaju brojna ribarska udruženja širom zemaljske kugle. Neviđeni ulov na labavim je nogama. Kako mutiti, kad ne znaš koliko lažeš? <br /> <br /> Čela mršte političari svih boja i opcija. Biračko tijelo varira na kilaži. Demokratija je u opasnosti. Konzervativne stranke složno zagovaraju ideju nacionalno definiranog kilograma. «Bilo bi lijepo kada bi se svaki narod ravnao prema svom izvornom Velikom K», dopire iz desno relevantnih krugova. Lijevo orijentirane stranke, pak, borbeno se zalažu za jednake šanse pri različitoj kilaži. Liberali, opet, proklamiraju da je svakom čovjeku dato da se slobodno opredjeli od čijih kilograma želi da živi. Politički pritisak na metrologe zasigurno je velik. U međuvremenu, u dalekom trezoru, ispod tri staklena zvona, na rubu Pariza, zajednički kilogram nezaustavljivo kopni. S krajeva ka centru. Kao kocka leda na toplom dlanu. Posljedice, među prvima, obznanila Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine, kada je prilikom objave rezultata, iskreno priznala da se «sitno iza zareza» nije moglo dobro iščitati.<br /> <br /> <br /> *Trajanje od 9.192.631.770 perioda zračenja koje odgovora prelazu između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezijuma 133 na nula stepeni kelvina.<br /> <br /> **Dužina puta koju svjetlost pređe, u apsolutnom vakuumu, za vrijeme od tačno 1/299.792.458 sekundi.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9479.html Papagaji zapravo nisu eksperti za gnijezda. Tačnije, oni ih uopće ne grade. Kolonija divljih kelnskih papagaja domove pronalazi u šupljim stablima gradskih platana na groblju Melaten. Uprkos mračnom smještaju, papigama uglavnom ništa ne fali. Komfornije je živjeti na crnoj slobodi negu u krletkama obasjanim suncem. Iz tog pravca na betonsku barikadu Zapadnog Balkona u posjetu pristiže stari dobri poznanik Papagaj de Cologne. Novinar, reporter, stručnjak za civilne proteste i društvena previranja ekskluzivno komentira najnovije vijesti iz svjetske politike. <br /> <br /> - Selam aleikum, Papagaju zeleni.<br /> <br /> - Aleikum selam.<br /> <br /> - Njemački predsjednik Christian Wulff izjavio da je islam dio Njemačke?<br /> <br /> - I tebi sinko.<br /> <br /> - Kao da nemamo drugih problema: Ovog vikenda širom globusa aktivisti kreativno demonstriraju protiv klimatskih promjena, 180 zemalja, 350 organizacija. Meni se najviše dopada japanska akcija pod nazivom «Sumo hrvači na biciklima». Tvoj favorit?<br /> <br /> - Sadnja orahovih stabala u Moldaviji.<br /> <br /> - Protesti na svim kanalima. U Stuttgartu se građani penju na drveće protiv izgradnje megalomanske željezničke stanice. Greenpeace i saveznici u Berlinu mobilizirali stotinu hiljada ljudi protiv nuklearne industrije. U Kelnu se formira inicijativa kontra šoping centra koji bi potisnuo kultne klubove i kafiće. Kako ocijeniti situaciju u njemačkoj barikada republici?<br /> <br /> - No pasarán.<br /> <br /> - Dodirne tačke s izborima u Bosni i Hercegovini – da li će ljudima biti bolje?<br /> <br /> - Pomoz Bog.<br /> <br /> - Oprez, kolega! Evropski aktivisti zloupotrebljavaju tvoj lik. «Savez protiv psovanja» iz Amsterdama proizvodi plakate s tvojom slikom i potpisuje: «Psovanje se uči. Ne budite papagaji!»<br /> <br /> - Svaka familija je sretna kada ima papagaja kod kuće.<br /> <br /> - Nauštrb vaše sreće.<br /> <br /> - I tebi sinko.<br /> <br /> - U Kelnu ste se oslobodili. Pobjegli iz kaveza. Pronašli svoj mir. U mračnim stablima iznad groblja Malaten. Papagaju, pitao bih te nešto lično: Da li vjeruješ u život nakon smrti?<br /> <br /> - Nebo zamišljam kao veliku biblioteku.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9473.html U nedjelju 3. oktobra 2010. godine završava se Prvi svjetski rat. Nakon 92 godine nepodmirenih računa, poražena Njemačka pobjedničkim državama tog vikenda uplaćuje finalnu ratu, posljednjih 69,9 miliona ratne odštete - definirane Versajskim sprazumom 1919. godine. „Isključivi krivac za rat“ konačno otkvitava reparaciju uništenog. Do 1983. godine berlinska Agencija za financije, zadužena za vladine dugove i pozajmice, otplatila je bila glavni dio dogovorene, dakle, nametnute svote. Preostale su bile još samo „zamrznute kamate“ zaključene Londonskim sporazumom 1953. godine, čija je isplata nastavljena nakon ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke. <br /> <br /> Iako su najtiražnije njemačke novine (Bild) naveliko objavile da je Prvi svjetski rat gotov, građani na ulicama Kelnu reagiraju vrlo skromno do skoro nikako. Trotoarom ispod Zapadnog Balkona prolazi milijarditi po redu debeli čovjek na ovoj planeti, odsutno uživajući u masnom kroasanu, za koga su naučnici izračunali da ima kalorija koliko i dobar argentinski steak. „Guten Appetit, Meister!“ Fućka se njemu za Versajskim sporazumom. Lagano stiže do tramvajskoj stanice, staje pod staklenu strehu, zadovoljno žvačući čeka tihi tramvaj u pravcu idućeg kilograma. Istovremeno, ispred supermarketa, dvije ofucane lutalice, dva brata, Piko i Rod, žicaju za tajlandsku supu od 49 centi. Jedna konzerva za njih dvojicu. Taman. Kad ništa nemaš. Proćelavi Rod je stariji i vođa puta. Piko je malkice pričljiviji: „Gospođo, vidite, kako mi je pacov nagrizao kačket na spavanju.“ Kelnske klošare, danas također, baš, boli neka briga za Prvi svjetski rat.<br /> <br /> Razloga za slavlje ima. Bio bi red da nazdravimo. Rat je gotov! Da se izgrlimo. Dugo smo čekali ovaj dan. Niko makar petardu da baci. Ispod Zapadnog Balkona. Možda zato što je vrijeme ružno. Jesen utiče na raspoloženje. Ljeto je prerano dezertiralo preko Rajne. Zavezalo čaršaf za čaršaf, spustilo se niz balkon. Dalo u bijeg. Bila mu je puna kapa žute štampe, guzica, sisa i mirovnih konferencija. Bye bye everybody, odoh ja svojim putem. Na vrh veličanstveno čađave Kelnske katedrale spustili su se sivi oblaci. Ili se to možda sa rijeke digla magla? A na platou pokraj katedrale grupa turista prati izlaganje gradskog vodiča, koji najozbiljnije tvrdi da je u obližnjem „Hotelu Dom“ počeo Prvi svjetski rat. Legenda kaže, objašnjava turistički guide, da se upravo u ovom hotelu slavna nizozemsko-njemačka špijunka Mata Hari, uoči rata, do ušiju zaljubila u jednog francuskog agenta, kome je tokom burne noći, u sobi 206, odala tajne planove za boj kontra Francuske. <br /> <br /> Sorry, Gavrilo, izgleda da nisi ti kriv. Kriv je Adolf Hitler. Koji je sa balkona tog istog hotela vojnike otpremio u produžetak Prvog svjetskog. Rata. Führer je u „Versajskom diktatatu“ prepoznao poniženje, nacionalnu sramotu, ideološki razlog, retoričku gorivo za mobilizaciju masa koja mu je sa platoa Kelnske katedrale oduševljeno klicala: „Heil Hitler. Heil Hitler.“ Tokom takozvanog Trećeg Reicha isplaćivanje ratne odštete za Prvi svjetski bilo je, naravno, stopirano. Nakon njega, opet, nakalamljeno. Elem. Poražena Njemačka 3. Oktobra 2010. godine konačno izlazi iz obaveze. Došlo je vrijeme da se bace puške. Dignu čaše u zrak. Rat je gotov! Život lijep. Vojnici, izađite iz rovova. Rukujte se. Frljucnite kape u zrak. Zašto se ne radujete? Gotov je rat, rat je gotov, ljudi. Može biti da su zaboravili da je još uvijek trajao. More biti da se ne možemo sjetiti nečega što nije prošlo.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9467.html Raširenih nogu, kao kakav grčki bog Sunca, Kolos s Rodosa, gradski semafor, na Trgu Rudolfa u Kelnu, svakodnevno dočekuje, zaustavlja i ispraća vjerne podanike, vozila i pješake svih vjera i nacija. Gospodar saobraćaja opkoračio je raskrsnicu i rutinski namiguje crncima i bijelcima. Poštuju ga Azijati. Cijene školarci i penzioneri. Slušaju psi i mačke. Strpiće se bakica i beskućnik. Sačekaće tramvaj i autobus. Džaba sviraju taksisti, zalud bune rimski robovi. Neka džoger sa slušalicama u ušima trči u mjestu. Kad je lud da trči kroz centar. Biće mu zeleno kada semafor kaže da je zeleno. Sad je crveno. Svi ga pokorno slušaju. Jer je pravedan i objektivan. Zato što reprezentira red i vlast. Svetu konvenciju - koje se u gustom prometu na Trgu Rudolfa u Kelnu pridržava svako kome je stalo do glave jali vozila. Neupitan autoritet. Respekt i disciplina građana. Strah i trepet vozača. Bilježimo slučajeve kada pojedinci noću, u takozvano gluho doba, sami samcati na raskrsnici skrušeno čekaju zeleno svjetlo.<br /> <br /> Budući da je semafor zapanjujuće opće priznata institucija, internacionalni naučnici istražuju mogućnosti proširenja njegovih ovlasti. Steffan Lämmer (Tehnički Univerzitet Dresden) i Dirk Helbind (Univerzitet Zürich) razvili su koncept decentralnog upravljanja saobraćaja, pri kojem pojedini semafori sinkopirano, nepravilno, sasvim autonomno diktiraju ritam na cestama. Naizgled haotična serija zelenih i crvenih faza ovisila bi od aktualne gustoće saobraćaja. U tako uređenom sistemu, pomoću ugrađenih senzora duž prometnica, svaki semafor bio bi u stanju fleksibilno izračunati optimalno trajanje signalizacije. Matrica glavnog i centralnog kompjutera postala bi suvišna. Prednosti: brži protok vozila, kraći zastoji, manje čekanja. Eko aspekt: ušteda goriva, redukcija zračnog zagađenja. <br /> <br /> Autonomni semafori u praksi još nisu testirani. No, naučnici Steffan Lämmer i Dirk Helbind upućuju na minucioznu kompjutersku simulaciju baziranu na saobraćajnim statistikama grada Dresdena. Iz priložene simulacije saznajemo da bi putem decentralno uređenih semafora vozila javnog prevoza u centru Dresdena duplo manje vremena provodila u leru. Pješaci bi se također našli na strani dobitnika, njihovo čekanje u «saobraćajnom vakumu» smanjilo bi se za otprilike 39 procenata. Na strani gubitnika, ako ih tako u ovom slučaju smijemo nazvati, bila bi prometala koja dolaze iz nisko frekventiranog pravca, za koja vrijedi spomenuti da bi se i ona svakako automatski našla na svijetloj strani iste priče - kada bi kod njih zagustilo.<br /> <br /> Nebeska pravda. Samouprava semafora, dakle. Ideal društva, koje funkcionira. Uprkos zavodljivom obećanju, naučnici potcjenjuju jedan bitan aspekt. Naumljena autonomija semafora podređena je neoliberalnoj opsesiji tečnog protoka ljudi i robe. Ubrzavanjem prometa uskraćuje nam se pravo na čekanje, vrijeme refleksije tokom koje bi se mogli zapitati: Gdje sam ja ovo krenuo? Moram li baš tamo? Kuda ovo svi srljamo? Osim toga, okuraženi semafori mogli bi se razviti u gradske tirane, zle bogove koji o ljudskim sudbinama odlučuju kako im je ćeif. Postoji realna opasnost da bi decentralni semafori mogli uzeti furseta, van svake kontrole, upravljajući pažnjom i mozgovima građana. Tjerali bi nas da vozimo što brže i brže. Da što hitrije negdje stignemo. Razmišljali bi sve manje i manje. Vozači imaju razmotriti: Da li je već kasno - ili možda nikad nije rano?<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9456.html Svijet se otima kontroli. Droga, mafija, terorizam i bračne veze prijete na svakom koraku. Obratimo pažnju na globalni trend.<br /> <br /> 1. Presudila sličnost između bušilice i pištolja<br /> <br /> RIO DE JANEIRO:<br /> Policija ustrijelila nevinog muškarca na brazilskom balkonu. «Bilo bi smiješno, kada bi ovi dole pomislili da u ruci držim oružje a ne bušilicu», bile su posljednje riječi kućnog majstora, upućene supruzi koja mu je dodavala dible. Ožalošćena žena prošla je bez povreda, ali je još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo, prenose lokalni mediji. Istraga u toku. Policajac, osumnjičen za otvaranje vatre, nalazio se u potrazi za dilerima droge u gusto naseljenoj metropoli. Gradske vlasti udovici plaćaju odgovarajuću odštetu. U Rio de Janeiru svake godine u pucačkim okršajima između policije i narko bandi strada više stotina ljudi. <br /> <br /> 2. Ruski dvometraš pljujući pao s trećeg sprata<br /> <br /> MOSKVA:<br /> Nakon dolaska nastradale osobe u stanicu hitne medicinske pomoći, policija izašla na lice mjesta, izvršila uviđaj i vrlo brzo došla do prvih rezultata. Visina balkona 8 metara. Trojica prijatelja takmičila su se „u pljuvanju u dalj“, nadalje otkrivaju policijski izvori. Pri nadmetanju na balkonu konzumirane su veće količine alkohola. Pomoću alkotesta utvrđeno između 1,8 i 2,8 promila. „Pri zamahu preko gelendera visoko izrasli mladić izgubio je ravnotežu, da bi naglavačke poletio prema dole.“ Dvadesetosmogodišnjak zadobio je višestruke frukture kostiju. <br /> <br /> 3. Egzibicionist terorizira talijanske časne sestre<br /> <br /> PALERMO: <br /> Sačekavši da osamdesetjednogodišnja sestra izađe na balkon sicilijanskog samostana, nepoznati golišavi muškarac opetovano stupio u akciju, sapćava policija iz Palerma. Šokirane časne sestre potvrđuju kako su skorijoj prošlosti u više navrata bile žrtve sličnih napada. Mnoge od njih, iz razloga straha, prestale su pohoditi balkon. Nepoznati egzibicionist najčešće vreba nakon zalaska sunca. Postoje indicije da se radi o muškarcu u pedesetim godinama života. Policija nastavlja rad na dokumentiranju ovog slučaja. Građani se pozivaju da pomognu časnim sestrama kako bi se otarasile noćne more. <br /> <br /> 4. Muž zaboravio ženu<br /> <br /> BERLIN:<br /> Zbog cigarete žena izašla na balkon, a muž zatvorio vrata i otišao na posao. Nakon određenog vremena balkonska zatočenica najzad je alarmirala susjede, koji su odmah obavijestili policiju, brzo zatim i vatrogasce. Spašena supruga izjavila je kako ima zaboravnog muža, te da prelazi preko svega i ne želi osvetu. „Tako je Vam je to u braku.“ Nakon povratka u stan, strastvena pušačica potegnula je za slijedećom cigaretom, izašavši na balkon kako bi je i zapalila<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9446.html Bicikl na struju. Tiho zuji. Ispod Zapadnog Balkona. E-bike. Široke gume. Između pedala, na poprečnoj cijevi, limeni sanduk. U njemu elektro motor. Guvernal u chopper fazonu. „Born to be wild.“ Jahač na sicu od kože zove se Mark Kayser. Bivši marketinški savjetnik Mercedes-Benza blagovremeno je bio namirisao krizu, napustio auto industriju i krenuo u sasvim drugom pravcu - otvorivši prodavnicu električnih bicikala u Kelnu. Novo tržište. Nova nafaka. Novi life-style. Budući da se na globalnoj pijaci Mark Kayser ne može nositi s azijskim tržištem, poduzetnik se odlučio za gornji sektor, dakle za prodaju luksuznih kotača, koji se proizvode u južnoj Njemačkoj. Bolja kvaliteta. Masnija cijena. Chopper koji profurava ispod Zapadnog Balkona košta 5 000 eura. Domet jednog punjenja: 150 do 200 kilometara. Noću ga uštekaš, napuniš bateriju, sutra se provozaš do Nizozemske, recimo, do romantičnog gradića Roermond, u šoping duplo jeftinijih dizajnerskih krpica nego u Kelnu. Brzina 50 na sat. Okretati pedale - nije nužno. Ko ih vrti, štedi struju.<br /> <br /> Praskozorje električnog bicikla slično je onom s kraja 19. stoljeća kada je vozilo na dva točka slavilo vrhunac ideološke karijere u zapadnoj Evropi. Detalje o „konjima demokratije“, tako biciklima tepaše u Nizozemskoj, pronalazimo u knjizi „Nacije na biciklu“ (Radelnde Nationen, 2010) ) njemačke autorice Anne-Katrin Ebert. Pionirsko oduševljenje Evropljana nije imalo granica. Osim u Engleskoj gdje je odnos premu biciklu bio znatno opterećen nezgodnim drumovima, čestom kišom i konstantnim vjetrovima ravno u čelo. Elem. Uska saradnja tijela i tehnike osvaja zapadni kontinent. Jednostavan oblik mobilnosti. Brza opcija za bijeg iz industrijskog sivila. Masovna upotreba inspirira liberalno građanstvo u Holandiji, koje novu spravu koriste u političke svrhe. Kao simbol slobode. Na retoričkom bicklu holandski liberali 19. stoljeća zovu u boj protiv društvenih bolesti (alkoholizam etc.) Vrli ciljevi: samokontrola, nezavisnost, samostalnost. Osim toga, birači se pozivaju, da okreću pedale kako bi bolje upoznali svoju domovinu, Nizozemsku. Piše Anne-Katrin Ebert u historijskom radu „Nacije na biciklu“, primjećujući da je upravo onomad osnovano Udruženje biciklista „ANWB“ i danas je najveće turističko udruženje u zemlji lala.<br /> <br /> Njemački biciklisti 19. stoljeća imali su drugačiji pristup. Patriotsko liberalna simbioza čovjeka i mašine nije stajala u prvom planu. Njemački vozači više su se zanimali za brzinu. Posebno nakon zapažene utrke od Beča do Berlina, 1893. godine, na kojoj je prvoplasirani biciklista postigao ubjedljivo bolji rezultat od prošlogodišnjeg pobjednika, oficira koji je zalud jahao aristokratskog konja. Naravno, građanstvo u usponu također je prepoznalo bicikl kao instrument emancipacije, no njihovo oduševljenje nije preživilo tehnološki napredak. Kao ni Prvi svjetski rat u koji su njemački vojnici ušli na konju, a izašli u tenku. Nacionalnim biciklima brzo je ispirila dušica. Rano riknuše germanske rage demokratije. U korist totalne motorizacije. Uoči Drugog svjetskog rata propaganda je u automobilu prepoznala novu kočiju za mobilizaciju masa. Nacističko obećanje Volkswagena (Vozilo se sve!) gurnulo je bicikl u drugi plan. Iako SR Njemačka u 21. stoljeću važi za zemlju sa izgrađenom biciklističkom infrastrukturom, odnos snaga nadalje je jasan. Sudare li se bicikl i automobil, zna se ko stradava. Tokom prošle godine u Kelnu izbrojano oko 1500 udesa.<br /> <br /> O evoluciji biciklizma u Bosni i Hercegovini na raspolaganju nam, nažalost, ne stoji stručna literatura. Stoga o njoj, iz pouzdanih izvora, ne možemo mnogo toga kazati. Mogli bi samo ovlaš pretpostaviti da je jugoistočna Evropa i u tome kasnila. Tako da je tek u periodu od 1992-1995 godine bosanskohercegovački biciklizam ustvari bio u pravom procvatu. Jer uslijed manjka goriva, tokom rata, 1992. godine u Prijedoru, moglo se posmatrati masovno korištenja vozila na dva točka. Osim vojske i nesretnih ljudi, koje su deportovali u progon ili logore, malo ko je tih dana bio motorizovan. Na ulicama grada, koji nam ovdje samo služi kao primjer, između ostalih, često je bio viđan jedan petnaestogodišnjak koji je na plavom „poniju“ išao po drva kod tetke Asime. Unplugged. Zato što nije bilo struje. Električni bicikl mu niti onda ne bi pomogao. <br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9429.html Prva lekcija (erste Lektion) udžbenika za učenje njemačkog jezika, specijalno namijenjenom stranim fudbalerima u dresovima Bundeslige nosi naziv „Hallo Kollegen“. Priručni bukvar „Njemački za fudbalere umjetnike“ (Deutsch für Ballkünstler) koriste, između ostalih, igrači u klubovima Beyer Leverkusen, VfL Wolfsburg i Hamburger SV. Narudžbe pristižu iz druge i treće lige. Autor, Uwe Wiesmann, navija za Borusiju Dortmund. Profesionalci početnici na 140 stranica driblaju njemačku gramatiku, šutaju glagole i plasiraju padeže. Kontekst nastave – loptaška svakodnevica: trening, utakmica, svlačionica, autobus. U četvrtoj lekciji, pedagoški nazvanoj „Četvrto kolo“, strani igrači uče značenje bitne fraze: „Das Trikot kommt in die Hose!“ (Dres ide u šorc!) U balončiću iznad glave trenera Felixa Magatha lebdi naredba: Bewegt euch! (Trčite!) A tu je i neophodna pobuna: „Schiri, da war doch nichts!“ (Sudija, ništa!) Fudbalski bukvar ubrzava integraciju stranaca u njemačke timove, tvrde menadžeri, treneri i grači. U milionskim ugovorima često pronalazimo paragraf, uslov – nastava obavezna.<br /> <br /> Na njemačkom tržištu osvanuo je još jedan bukvar koji ima za cilj ofanzivnu integraciju stranaca u njemačko društvo: „Deutschland schafft sich ab“ (Njemačka se ukida). Kontroverzni autor Thilo Sarrazin član je upravnog odbora Njemačke savezne banke. Bivši senator Berlina, socijaldemokrat Sarrazin, u skandaloznom štivu analizira stanje socijalne države, pri čemu dolazi do rasističkog rezultata kako su muslimani generalno, a Turci i Arapi u Njemačkoj posebno, genetski gubitnici. Muslimanski doseljenici, kaže Thilo Sarrazin, u prosjeku su manje inteligentni i brže se razmnožavaju. Predstavljaju biološku opasnost za pametnu elitu. Tupavi stranci pripadnici, nižeg sloja društva, ugrožavaju opstanak Nijemaca kao takvih, provocira prorok Thilo Sarrazin u rasističkom bukvaru. Grub igrač. Crvena karta. Zvižduci na tribinama. Tim više nakon sporedne Sarrazinove tvrdnje da i svi Jevreji dijele jedan poseban gen. Reče i ne poreče.<br /> <br /> Kritičari svakodnevno demontiraju iščašene teze Thilo Sarrazina. Genetičari brane složenost genetike. Jevreji se solidariziraju s muslimanima. Savezna banka i socijaldemokrati prijete izbacivanjem iz kluba. Berlinska republika digla se na noge. Javno uzbuđenje brkatog Sarrazina katapultira u centar periferije. Marketinški gledano njegova nova knjiga nije mogla imati bolji start: Prvo mjesto po proju narudžbi na online knjižari Amazon. Da stvar bude gora – obratimo pažnju na sistemski okvir debate: Rasistički inspirirano štivo izlazi u štampi izdavačke kuće DVA (Deutsche Verlags-Anstalt), koja pripada medijskom megakoncernu Bertelsmann AG. Prava za publikaciju otrovnih odlomaka, tik uoči promocije, dobio je najtiražniji žuti njemački list Bild. Skupa s najvećim nedeljnim magazinom Spiegel. Medijski mainstream koristi intelektualnu pornografiju Sarrazinove knjige, kako bi skrenuo pažnju na sebe i svoj produkt. Nacionalna pitanja iz rasističkog bukvara stiliziraju se kao pitanja integracije o kojima se mora diskutirati.<br /> <br /> Zadnja lekcija (letze Lektion). Strani fudbaleri u Njemačkoj nikome ne smetaju. Dok im je dres u šorcu. Kapiten kluba 1. FC Köln zove se Youssef Mohamad. Libanonac. Centarhalf. Pod zastavom Mohamada kelnski jarci (Geißböcke) ove godine jurišaju ka vrhu Bundeslige. Sa tribina ih optimistički bodre navijači, vrlo dobro sluteći da će njihov klub i ove sezone vjerovatno završiti u nižem sloju tabele. Lijepa iluzija. Psihopatološka slika kelnskog fana suprotna je onoj od koje pate istomišljenici Thilo Sarrazina. Navijač 1. FC Kölna vječno navija za donje. Rasisti navijaju za gornje. Za bolju krv. Umišljenu naciju. Genetsku domovinu. Ružna iluzija. Na svijetu ništa novo. Zbog toga iz Francuske protjeruju Rome. Iz istog razloga bosansko-hercegovački političari reproduciraju biološke strahove. Zato se birači boje sudbine. Kao hrabri čileanski rudari, zatrpani 700 metara ispod zemlje, u rudniku bakra i zlata, svaki dan pjevajući državnu himnu, kako bi očuvali dobro raspoloženje. Živio Čile. Živjeli Čileanci. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9421.html Ponuda koja se ne odbija. Besplatan odmor. Savršen smještaj. Budite naši gosti. Villa Balkonia. Keln. Pet zvjezdica. Deset dobrih razloga za produženo ljetovanje.<br /> <br /> 1. Pogled odozgo.*<br /> <br /> 2. Hrana kao kod kuće. <br /> <br /> 3. Atrakcije & senzacije: Jednodnevni izleti u nacionalni park «Bosiljak» (pješice). Poludnevne posjete susjednoj «Istočnoj Saksoniji» (sjedeći). Obilazak kulturnih i historijskih znamenitosti – tamo gdje su se susreli i još uvijek ukrštaju insekti i civilizacije za sobom ostavljujući trajne tragove kosmičke beznačajnosti (na koljenima). Alternativno: blic šoping u antičkom gradiću Peršun. Polazak, uvijek, u jutarnjim satima.<br /> <br /> 4. Sport & Wellness: Trčanje u mjestu. Gimnastika. Pikado. Aerobika. Šaranje očima. Mrdanje ušima. Joga. Šah. Bleja. Zuca. Tać. Čovječe ne ljuti se. Mozganje. Fućkanje. Mućkanje. Bodybuilding. Specijalna disciplina: Dizanje konja u zrak (po uzoru na Pipi Dugu Čarapu, koja je svog tačkastog kopitara također držala na balkonu)<br /> <br /> 5. Uređenje & oprema: Stol i stolice. Mini ležaljke za glavu. Lavor za ruke i stopala (jacuzzi na slamku). Besplatni suncobrani. Peškiri. Namještaj za kampiranje. Mjesto za roštilj. Nudističke plaže.**<br /> <br /> 6. Pitanje bezbjednosti: Pozitivno. Stopa kriminala stabilna. Čak štaviše. Boravak u «Villi Balkoniji» negativno utječe na broj provala u privatne stanove (u zemljama iz kojih gosti dolaze). <br /> <br /> 7. Nightlife: Buran ko buranija.<br /> <br /> 8. Lifestyle & Celebrities: Poseban geografski položaj znatiželjnim turistima nudi mugućnost diskretnog špijuniranja bogatih i slavnih. Posmatrajte najnovije modne tokove na ulici (streetstyle). U jednoj ruci koktel, u drugoj dvogled. Budite trendsetter. Isturenost balkona jednako nudi zgodan prostor za samopromidžbu i prezentaciju sopstvenih fashion ideja. Važno je vidjeti i biti viđen.<br /> <br /> 9. Program za djecu: Učenje kroz igru. Da li kaktus može letiti? Šta su to vodene bombe? <br /> <br /> 10. Specijalne ponude i paketi. Samoća. Spokoj. Izmještenost<br /> <br /> *Upozorenje: Gostima koji imaju strah od visine (akrofobija), preporučuje se da u ovlaštenim turističkim agencijama pravovremeno rezerviraju smještaj na prvom ili drugom spratu.<br /> <br /> **Njemački zakon zabranjuje skidanje u javnosti (§183a, StGB). Javni red i mir krši golotinja izložena na balkonu prema ulici. Nudistima okrenutim ka dvorištu državni organi ne stoje na putu. Oprez na suncu! Brinite o svojoj koži.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9408.html Hey yeah! Ispod Zapadnog Balkona prolazi žena u crnoj burki i jede sladoled. Podigla veo taman da ga može polizati. Gricne kornet s jedne strane. Mljacne s druge. Onda ga obliže odozdo. Gluho bilo. Vidi joj se jezik. Lagano. Nije neka vrućina. Pa joj se ne topi. Kako smije? Muslimanka u crnom. Zar ne primjećuje da je prate ispod oka. Na ulici punoj ljudi. Nijemci zbunjeni. Vlasnik fetiš šopa «Cosmic Store» (koža, lak, latex) porijeklom Belgijanac, vjerovatno razmišlja: «Ne bi ti ovako po Briselu slobodno hodala.» Zabranila bi joj i Francuska. Samo da može. Oh tell me mama! I taj sladoled i tu feredžu. Burkinih dvoje djece dobili su po kuglu. Što oni znaju. Ništa. Samo Bog zna. Da nam se ljeto svima blasfemično smješka. Kao komšo Belgijanac, bradica, karirana košulja, farmerke, dirty hatezejke. Kezom seksualno osviještenog biznismena. Zapalio cigaru. I računa. Why not? Ubuduće proizvoditi feredže od kože, laka i lateksa? <br /> <br /> Hey yeah! Ernesto Livinius - Argentinac s litvanskim korijenima i njemačkim pasošem - upalio sva četiri žmigavca. Ispod Zapadnog Balkona. Penje se bijelim kombijem na trotoar, parkira ispred španskog restorana «Boquerenes». Nedozvoljeno. Neće dugo. Španskim lokalima Ernesto jednom heftično dostavlja svježe zamrznute iberijske specijalitete. Sardele iz Andaluzije. Vino - La Rioja. Datule sa Mallorce. Pablo, ćelavi šef restorana dolazi iz Galicije. Baš kao i njegov badžo i kuhar Adelino. Dvije sestre. Dva brčića. Jedan biznis. Hey, hey mama! Pablo i Adelino pomažu Ernestu pri istovaru. Argentinac prti najviše. Težak posao. Loša plata. Stalni zastoji u saobraćaju. Ernesto od djetinstva sanja da postane pilot. Nikad nije kasno. Uzima satove letenja. Već ima dozvolu za aviončiće s jednim motorom. I say hey, hey, mama! Kada položi za profesionalce, Ernesto će sjesti u cockpit Boeinga 747 ili nekog drugog airlinera, pokupiti prce i odletiti daleko odavde. Vinuće se Che iznad gradske gužve, vječno začepljenih autoputeva i prokleto crvenih semafora.<br /> <br /> Hey yeah! Džaba snovi, Che. Ernesto još si tu. Rintaš i znojiš se. Dok žena u feredži lizucka sladoled. Dok iza tvojih leđa prolazi parada gejeva. Uhvatila se kolona. Kratko ošišani, mišićavi muškarci u uskim sportskim šorcevima: «Gay Games» u Kelnu. Osma po redu Olimpijada homoseksualaca. Hey Lordy mama! Ispod Zapadnog Balkona. Strejterima takmičenje dozvoljeno: 10 000 sportista, 70 nacija, 35 disciplina. Fudbal, košarka, plivanje, skokovi u vodu, atletika, softball, bridge, squash etc. Moto manifestacije: «Be part of it!» Važno je učestvovati, mantraju organizatori. Dobro se provesti, ukazati na diskriminaciju i homofobiju. Sijaset takmičara nastupa anonomimno. U zemljama porijekla prijeti im marisana, smrt ili zatvor. Hey Lordy Lordy mama! Kako smiju? Zaljubljeni ljudi. Baviti se sportom. Noću pijani skakutati po kelnskim ulicama. Plesati. U karnevalski ružičastim uniformama pruskih vojnika pjevati iz sveg glasa «Lets get physical...» <br /> <br /> Hey yeah! Hey no! Jok. Ernesto nije gej. Argentinac hetero. Poput žene u crnoj burki. Koja samo što ga nije smazala. Ukusan sladoled. Ništa ne primjećuje. Ne konta. Niti je zanima. No, no, no. Stala pod Zapadni Balkon i uživa. Da li se boji produžiti, da je iza ugla ne bi vidio suprug, sin ili brat? Da li sam ja pun predasruda? Tell me what you gonna do now, mama! Dok španske badže Adelino i Pablo zadovoljno potpisuju dostavnicu. Tapšu Ernesta po ramenu. Zovu u restoran na piće. «Da bacimo koju sardelicu (boquerones) u tavicu? Por favor, samo da znaš kakvog vina imamo što si nam ga dovezao?!» Ne, hvala. Ernestu se žuri. Ulazi u bijeli kombi. Staje ne gas. Ko u Njemačkoj sanja, nema vremena. To je sva mudrost. Pojela. Oblizala. Dokrajčila. Namiče veo preko lica. Pruža jednu ruku jednom djetetu, drugu drugom. Brzim korakom zamiče iza čošeta. Kelnska burka nestaje u paradi olimpijskih gejeva. Kao da ništa nije bilo.<br /> <br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9387.html Medijska zasićenost Afganistanom slična je onoj od koje je patila istina o ratu u Bosni i Hercegovini, da li je to bila 1993. ili 1994. godina (?), kada su informativni magazini na Zapadu dobivali upute da ne prozivaju snajperiste i ubice – jer su istraživači neoliberalnog tržišta bili izmjerili kako gledatelji mahinalno mijenjaju tv kanale čim im neko spomene tamo neke Srbe, Muslimane i Hrvate. „Dajder, sine, taj daljinski!“ Taj neki Zapad, dakle, ponašao se tada slično nama koji si danas voskom depiliramo uši kada neko iole spomene Kabul, iako smo pritom još uvijek itekako, hronično, vrlo duboko uvrijeđeni činjenicom da tokom 90tih niko nije ozbiljno bendao Bosnu i Hercegovinu. Vječnu žrtvu za ostatak svijeta boli đon. Licenca za vazda. Valjda. Ipak. Peglativno prenosimo:<br /> <br /> Iz Pentagona procurile informacije. Kopije 75 000 tajnih dokumenata o prljavom ratu u Afganistanu, o američkoj diviziji Task Force 373 - specijalno obučenoj da likvidira pojedine Talibane. Iz papira saznajemo da talibanske protuhelikopterske jedinice koriste „stringer“ rakete, pomoću kojih su mudžahedini (uz podršku Washingtona) svojevremeno iz Afganistana išćerali Ruse. Škakljivi dokumenti sadrže opširne podatke o vojnim i civilnim žrtvama, izvještaje Isafa, raporte NATO-a. Sve je u mreži. Svima dostupno. Izvor nepoznat. Svjedočanstva su objavljena na stranici Wikileaks-a, internet portalu koji vlasnicima eksplozivnog materijala (Whistleblower) nudi prostor za anonimnu publikaciju. Globalno relevatna institucija dokumentaciju o Afganistanu prije objavljivanja proslijedila je časopisima Spiegel, The Guardian i New York Times. Na uvid. I puče bomba.<br /> <br /> I nikom ništa. Zijev. Zijev. Klik. Klik. Dajder taj daljinski. Dosadno. Vjerovatno zato što u 75 000 super tajnih dokumenata nema niti slova ekstremnim akcijama skejtera u zapadnom Afganistanu. Priča počinje 2009. godine, kada Titus Dittman, otac njemačke skejterske scene, u Afganistan uvozi ravno dvije tone (!) šarenih skejtbordova prikupljenih pod pokroviteljstvom fondacije „Skate Aid“. Titus Dittmann ima 62 godine. Čovjeku ne fali daska u glavi. „Lord of the Board“ ih ima na milione. S točkićima odozdo. Vlasnik najvećeg evropskog skejtbord preduzeća (Titus GmbH), prije tridesetak godina, izgradio je prvi „skatepark“ u Njemačkoj. Isto to učinio je i u Afganistanu. U provinciji Herat. Zašto? Zato što je skejter, sportista ekstremista. Jer je završio pedagoški fakultet i zna kako ostvariti uspješnu komunikaciju s klincima. Titus zna kako funkcionira djetinstvo. Daš im dasku. I furaj, mali!<br /> <br /> «Rampe i skakaonice u zapadnom Afganistanu gradimo niže od onih u zapadnoj Evropi. Ne želimo povrijeđenu, već sretnu djecu,» kaže Titus Dittman. U saradnji sa tamošnjim školama, Titus ove godine održava redovnu nastavu u skejtanju. Kacigu na glavu. Lijeva noga naprijed, desna natrag. Naleti li kakav Taliban ili Task force 373, staneš mu na rep, skočiš u zrak. «Prednost skejtborda leži u tome što nije kulturološki opterećen. U Afganistanu djevojčice i dječaci bez razlike otkidaju na njega. Skejtbord je sredstvo za osvajanje prostora. Igračka za istraživanje svijeta. Svejedno koliko puta da padneš na nos, ustaješ, iznova staješ na dasku, pokušavaš savladati jedan te isti trik. Danima, ponekad mjesecima. Pozitivno utječe na karakter.» Propovijeda Titus Dittmann, guru njemačkih skejtera, koji želi malo pomoći. Kada ta djeca narastu, više neće biti rata. Možda.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9375.html Juli arogantno korača ka augustu. Hoda preko usijanih krovova. Ko fakir po žaru. U hladu se odmara. Sjedi na ekserima. Na ivici trotoara. U lotosovom položaju. Na pet minuta. Lažni Buda. Bez daha i domovine. Beskućnik. Siromah, mučenik. Zatvorenik u bilo kakvom logoru u blizini grada Prijedora prije ravno 18 godina. Pa onda dalje. Vrijeme ide. Bosih nogu luta gradom Kelnom, jede staklo, izvodi akrobatiku, ulazi u haustore, penje na četvrti sprat, dahće, hukće, hropće, puše, meni u uho. Ljeto ima sedam glava. U svakoj ruci plamteći mač. Na Zapadnom Balkonu. Juli postavlja pitanja koja se ne postavljaju. U ozbiljnom poslovnom svijetu. Nekulturni stvor. Ko koliko mjesečno zarađuje? Ko te plaća? Zašto te nismo smaknuli kad smo ostale smaknuli? Juli je balon vrelog vazduha, berza sjećanja, što jezdi ka nebu, koje je plavo i perfektno, kao pulover njemačkog fudbalskog selektora Joachima Löwa, za koga financijski aspekti ni nisu od velike važnosti. Fudbaleri imaju više ciljeve. Blago se njima. <br /> <br /> Blago se Josefu Ackermannu, šefu Njemačke banke (Deutsche Bank), koji godišnje ubere 9,8 miliona eura. Angeli Merkel može biti 15 832 eura mjesečno. Nije loše ni inženjerima, godišnje 73 114 eura, u Njemačkoj. Teže je glumcima, 12 318 eura. Penzioneri mjesečno 963, penzionerkama 526 eura. Ženama inače nije lako. Nasljeđuju lošije plaćene poslove. Zarađuju manje od muškaraca. Čak na identičnim vodećim pozicijama primaju 28 % nižu novčanu nadoknadu od muških kolega, utvrđuje Savezni statistički ured (Statistisches Bundesamt Deutschland). Na dnu njemačke ljestvice socijalnim škaricama zajedno škljocaju muški i ženski frizeri za prosječnu satnicu od 3 eura u Saksoniji. U akordu sa 3 miliona radnika u ostatku Berlinske republike koji također zarađuju manje od 6 eura u satu. Taman da pokriju nužne troškove. I otvore račun kod gospodina Josefa Ackermanna. <br /> <br /> Helem. Ako nas ovo nekulturno ljeto ne ubije toplotnim mačem, onda će to učiniti tupim tračem. Skoknimo do Sjedinjenih Država. Pa da vidimo ko tamo koliko zarađuje? Na internet portalu Networthiq realtivno brzo dolazimo do zanimljivih informacija o platama i privatnim sferama tamošnjih građana. Stranica Networthiq-a funkcionira otprilike kao Facebook za financije. Ko se učlani, ostatku svijeta nudi uvid u stanje tekućih računa. Članovi Networthiq-a publiciraju podatke o imovini, platama, kreditima, nasljedstvu i dugovima. Korisnici koriste pseudonime. Moto: prati, podijeli, uporedi („Track. Share. Compare“). Motivacija: samokontrola i orijentacija u platnom sistemu US-a. U masovnoj akciji skidanja digitalnih gaća dobrovoljno učestvuju đaci, radnici, studenti, menadžeri i vjerovatno još pokoji internet haker, koji pokušava provaliti stvarne identitete pojedinih parajlija. Politika zaštite podataka u svemu tome ne igra baš tako bitnu ulogu.<br /> <br /> Kad smo već kod politike, love i ličnih podataka. Ne znam koliko zarađuje Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Ali moja mama, u ulozi Visoke predstavnice haustora broj 39 u Novom Sarajevu, zaradi mjesečno finih 70 maraka. Bogami uvijek ima posla. A nije joj vala ni dosadno. Pokvari li se u ulazu lift – zna se ko rješava stvar. Računi za struju? Mama napravila tabelu, pa upisuje ko je platio a ko još nije. Sve je praktično u njenim rukama. Bez mame u haustoru broj 39 u Novom Sarajevu skoro niko ne može promijeniti ime na zvoncu. Jednom došli radnici, kopali cijevi u podrumu, nisu iza sebe ništa očistili. Kako ih je ona u sekundi sriktala! Samo da znate. Tih 70 maraka mjesečno njoj idu direktno na račun. Otvorila ona sebi. Maksuz. I nećete vjerovati - ali nakupilo se već nije bitno koliko.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9367.html Štreku Keln - Berlin (ca. 500 km) superbrzi voz ICE (Intercity-Express) sprži za malo više od 4 sata. Tokom munjevite vožnje od 200-300 kilometara na sat ICE prolazi mimo jedne autentične džamije u Rurskoj oblasti, kao i pokraj jedne falširane, visoke pseudo munare u gradu Bielefeld. Placebo minaret u Bielefeldu integralni je dio velikog gradskog bazena «Ishara», čiji vlasnik očigledno igra na kartu nikad otrcanog egzotičnog Orijenta: «Kupanje kao u 1001 noći». Golemi toranj opasan je zmijugavim toboganom. Uzbudljiva ponuda njemačkim kupačima. Protustrujno plivanje. Talasni tuš. Mlaznice za masažu. Temperatura vode: 27 stepeni u sportskom bloku za odrasle («Ali Baba»), 32 stepena Celziusa u bazenčiću za mališane («Sindbad»). <br /> <br /> U gradu Bielefeldu, na željezničkom kolodvoru, nadomak bazenskog minareta, proteklog vikenda došlo je do masovne panike. Razlog nije bio strah od islama - već posve banalni kvar u supermodernom njemačkom vozu ICE. U prepunim vagonima, jedan za drugim, zakazali su klima uređaji. Đavo se krio u detalju: ICE je dizajniran bez prozora. U trbuhu voza razvile su se temperature od 50 stepeni Celziusa. Grupa učenika na povratku sa ekskurzije doživjela kolektivni kolaps. Toplotni udar. Dehidrirana djeca ležala na podu. Trudnica pokušala razbiti prokleti prozor. U Bielefeldu paklena vožnja napokon biva prekinuta. Đaci odvezeni u bolnicu. Njemačka željeznica (Deutsche Bahn) izrazila je duboko žaljenje. Savezna policija (Bundespolizei) u međuvremenu pokrenula istragu zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda iz nehaja. <br /> <br /> Znoj i suze. Klaustrofobična vrućina u kupeu. Sauna na šinama. U očima toplotno ošamućenih putnika užareni svijet pokraj pruge prima oblik fatamorgane. Fikcija u istočnoj Westfaliji. Horor u Bielefeldu. Da li taj grad uopće postoji? Da li je teorija zavjere (Bielefeld-Verschwörung) osnovana? Pozadinski podaci: Više od 16 godina grupa naučnika iz raznih krajeva Njemačke pokušava dokazati da grad Bielefeld, ustvari, ne egzistira. Prema mišljenju alternativnih naučnika iza priče o fantomskom šeheru stoje CIA, Mossad, u najmanju ruku vanzemaljci pod vodstvom stanovitog gospodara svemira, Ashrama Sherana, čiji je svemirski brod kamufliran kao zgrada univerziteta. Mnogo indicija govori u korist ove teorije. Da li vi poznajete nekoga iz Bielefelda? Naravno da ne. <br /> <br /> Bajku o imaginarnom Bielefeldu izmislila je grupa akademskih šaljivdžija. Vic je pokrenuo lavinu legendi o nestvarnom gradu, u kojem su krili kidnapovanog John F. Kennedija. Nakon što ga nisu ubili. Pretpostavlja se da je Bielefeld tajni „Space Center“ odakle katolička eminencija iz Vatikana redovno leti na Mars. Koga zanimaju piramide u Visokom, više informacija o Lej linijama u Bielefeldu pronalazi u stručnoj literaturi: „Zagonetka Bielefeld“ (Günther Butkus, ur., 2010). Nas, ipak, više kopkaju konkretna pitanja: Kako je moguće da klima uređaji u Njemačkoj željeznici serijski zakažu? Zašto Deutsche Bahn putnicima u Bielefeldu nije pružio prvu pomoć? Pa mogli su ljude odbaciti do gradskog bazena, da se rashlade. Do munare opasane toboganskom gujom. Ključno pitanje dakle glasi: Zašto su njemački ICE vozovi napravljeni da ne možeš otvoriti prozor? Kako Selma da se nagne? Kad zagusti. Za sve postoji samo jedno objašnjenje. Zavjera protiv muslimana. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9357.html Bosiljku nikad bolje. Margarita i dalje cvjeta. Na Balkonu sve kao u pjesmi. Kad je ljeto nek je ljeto. Ispod prugaste tende rajski hlad. Tri kvadratna metra sreće. Taman. U krošnji preko puta divlji zeleni papagaj. Kreči li kreči. Kome? Čemu? Nikome. Ničemu. Vjerovatno meni. U novinama planetarno relevantna vijest o istraživanjima holandskog ornitologa Hansa Slabbenkoora: Naučnik je utvrdio, dakle otkrio, bolje reći izmjerio, da gradske ptice signifikantno glasnije pjevaju od raje u slobodnoj prirodi. Takmičenje protiv gradske buke. Papagaji. I švrake. Piše u novinama. Pogotovo švrake. Radikalno prilagođavanje okolini. Urbane ptice agresivno imitiraju požarne sirene, zvonca od bicikla, tonove mobilnih telefona. Originalno zar ne. Jašta. Život je borba. Nema čega nema. Na ovom svijetu. Svakakvih švraka. I čvaka.<br /> <br /> Švicarski novinar Tom Kummer jedan je od njih. Originalnih imitatora. Prije desetak godina holivudski reporter u njemačkim novinama (SZ & FAZ) objavio je seriju izmišljenih intervjua s velikim zvijezdama. Od Sharon Stone preko Pamele Anderson do Whitney Houston. Courtney Love je maksuz za maštovitog reportera izjavila: «Dirkam si grudi više kako bi izazvala gađenje a ne divljenje.» Ona to nikome tako ne bi rekla. Tom Kummer bio je sit plakativnih, dosadnih, stotinu puta prežvakanih razgovora s prominentnim ličnostima. Žurnalist je bio željan autentičnosti. Trač-novinar je želio da s golišavom Ivanom Trump konačno razgovora o filozofiji. Sjedeći na kauču imenjaka Toma Hanksa talentirani imitator glasova došao je na ideju da izmisli priču o tome kako holivudska zvijezda pomoću bizarnih japanskih feng šui metoda traži novi stan. I upali foluška. Početak uspješne karijere.<br /> <br /> Tom Kummer bio je zvijezda njemačkog novinarstva. Super su mu bili intervjui. Dvoje djece. Kuća u Los Angelesu. Sretan porodični život. Dok ga nisu provalili. Dok nije dobio crvenu kartu. Doživotni otkaz. Zasluženo. Nešto kasnije, propali plagijator sročio je autobiografiju, priče iz sopstvenog života, pod nazivom «Blow up». Napumpano štivo ostaje nezapaženo. Tužna je sudbina imitatora koji umije tuđe glasove imitirati. Ali svoj ne. Rekao bi na toj baušteli Austrijanac Thomas Bernhard (Der Stimmenimitator, 1978), proslavljeni autor knjiga o nepoznatim ljudima, kojima je malo falilo da ih neko spomene u novinama. Poput sudijske pište prodorno pero, pisac Thomas Bernhard nas polako ali sigurno uvodi u svijet fudbala. Kako to? Vrlo lako. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici svi putevi vode u istom pravcu. <br /> <br /> Muška metafora fudbala nalazi se na vrhuncu medijske moći. Napuhani jezik sporta paušalno primjenjujemo na narode i kontinente. Komentatori i kolumnisti kreče kao divlji kelnski papagaji. Svaki iz svoje krošnje. Sa svog balkona. Latinska Amerika ipak podbacila. Afrika ne zna pucati penale. Nijemci kao Nijemci. Gdje smo u svemu tome mogli biti mi? Svake četiri godine jedna te ista predstava. Jedan te isti krimić. Uvijek s različitim raspletom. Zašto smo toliko naivni, kamo nas to vodi i kako će se ovaj put sve završiti zna samo vidovita hobotnica pod imenom Paul. Popularni okotopus prorok živi u velikom akvariju (Sealife) u Oberhausenu. Bosanska proročica Azira gleda u kašike. Njemačka hobotnica Paul u lonce. Prije utakmice mu se pred pipke gurnu dvije posude označene različitim zastavama. U svakoj po školjka. Koju prvu smaže, ta zastava pobjeđuje. Paul je do sad pogodio sve i jedan rezultat (njemačkih tekmi) na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9335.html Bill Gates pogodio je u srž. Kada je u sadržaju vidio zlatno tele. „Content is King“ propovijedao je otac Microsofta, na početku internet-booma, mudro sluteći da iz nepreglednog mora informacija trajno strše grebenovi čvrste supstance. Korisnici interneta zavedeni dobrim sadržajem vjerni su posjetioci. Nasukan na kvalitetan sprud smisla, surfer nema kud. Kamen gori, val se pjeni. Umreženi, umreženi. Čemu design, mačku o rep masna slova, džaba headline - kad se ne nudi nešto konkretno? Kad iza svega ne stoji velika marketinška kvaka. Prorok Bill Gates, često odjeven u prepoznatljive vunene ogrtače i džempere, rano je prepoznao da pod novim uslovima publikacije mušterijama treba prije svega prodavati lakoprobavne sadržaje. Content u njegovim očima nisu višeslojni tekstovi, analize i refleksije, već prvenstveno igrice, instant programi, sport, oglasi, online-zajednice i ostali supstrati kratkoročnog entertainmenta. <br /> <br /> Tržište je reagiralo pozitivno. Šire li se šire farme blesavih sadržaja. Najveća kompanija među njima: Demand Media iz Sjedinjenih Američkih Država. Preduzeće specijalizirano na produkciju mrežne supstance zapošljava oko 10 000 radnika, koji svaki dan objavljuju 4000 novih tekstova i filmova. Poslovni moto: „Publiciramo sve što ljudi žele znati i dijeliti s drugima.“ Demand Media funkcionira kao mašina za milione odgovora i praktičnih savjeta vezanih za posao, karijeru, domaćinstvo, zdravlje, ljepotu, oblačenje, fitness, odgoj djece i održavanje automobila. Jedan od hitova je ilustrirani content, koji nam objašnjava kako svezati kravatu za deset sekundi. Uspješna američka firma najavljuje skori dolazak na njemačko tržište - gdje je očekuje jaka konkurencija poput AOL-a ili Yahoo-a, koji su također uočili potencijal. Neće dugo trajati dok ne osvane prva profesionalna stranica na bosanskom jeziku sa savjetima o tome kako dresirati kerušu da ne grize.<br /> <br /> Princip je isti, biznis možda još veći, kada su u pitanju takozani app-ovi producirani u partnerskom krugu firme Apple. Pametni, visoko obrazovani programeri skockali su u međuvremenu oko 100 000 programčića, bez čijih sadržaja svakodnevica za mnoge postaje nezamisliva. Pomoću njih ljudi kupuju karte za kino, naručuju cvijeće, vode ratove i slično. Američki proizvođač oružja Knights Armament, u saradnji s Apple-om, hrabrim vojnicima nudi koristan app za preciznije gađanje snajperom: Bulletflight. Cijena? Prava sitnica: 3,99 dolara za početnike. Verzija za napredne uključuje proračun zemaljske rotacije i košta 29,99 dolara. Bulletflight pomaže pri pozicioniranju sočiva u ovisnosti od vjetra i ugla iz kojeg se ubija. Američki vojnici u Afganistanu su zadovoljni - prenosi njemački list Süddeutsche Zeitung, iako na granici prema Pakistanu čudesni iPhone-u zna pričesto izgubiti mrežu.<br /> <br /> Da ne dramatiziramo. Bulletflight ne koriste isključivo vojnici, već i bezopasni njemački lovci. Christian Farhumand iz Seelscheid-a tvrdi je ranije pucao iz osjećaja. Danas strijelcu asistira Bulletflight. Lisica, iz 350 metara razdaljine. Kein Problem. Mrtva na licu mjesta. Taj internet je stvarno čudo. Na njemu čovjek može pronaći sve što želi. Praktične stvari. „Content is King“. Sadržaj je kralj, rekao je davno prorok Bill Gates. Kako je samo znao da smo osuđeni da ovdje također ponudimo jedan prijeko potrebni savjet: Zakopčajte košulju do kraja. Prebacite kravatu oko ovratnika. Širi dio kravate mora visiti dvostruko više od tanjeg dijela kravate, na strani dominantne ruke. Širi dio kravate omotajte oko tanjeg dijela, malo niže od vašeg vrata. Prvo preko čvora. Pa onda kroz čvor. Povucite istovremeno za tanji i širi kraj kako bi zategnuli čvor! Privucite ga vašem vratu, pazeći da se pri tome ne ugušite.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9272.html Nije lako biti dobar komentator. U zemlji stručnjaka za sporedne stvari. Tamo gdje prosječni gledatelj o fudbalu zna mnogo više od tebe. Kako ljudima reći nešto novo i zanimljivo? Kad svi kuže ionako sve. I svašta. Zna se ko tvrdo - a ko mehko igra. Šta god na terenu da se dogodi, šuplje historijske analogije nalaze se nadomak ruke. O Gani, Englezima, Sjevernoj i Južnoj Koreji, Dancima, Brazilu, Novom Zelandu, Slovačkoj, Australiji. Odmah pokraj pepeljare i hladne pive. U ljetnim baštama. U kojima muškarci dlakavih nogu, u znojnim papučama mudruju o strategijama selektora i mutnim mentalitetima igrača. Kako biti dobar komentator? Kad je svaka riječ unaprijed plitka. Kao tanki plazma televizor. Kupljen na kredit. <br /> <br /> U Bosni i Hercegovini situacija nije nimalo bolja. Gora nego u Njemačkoj. Ovdje se komentator natječe s nepreglednom masom samoukih stručnjaka koji, zahvaljujući manjku pametnija posla, raspolažu nevjerovatnim viškom beskorisno bitnih informacija. Kakvom statistikom, kojim podatkom zadovoljiti takve gledatelje? Ako ne pričom o porodičnoj situaciji tog i tog sudije, koji je svoj prvi internacionalni meč svirao te i te godine, koji se završio tako i tako. „Možda još spomenuti i to da je djed od sudijine supruge također bio sudac.“ Hrapavim glasom rekao bi Marjan Mijajlović, Srbijanac, vatreni fan reprezentacije Bosne i Hercegovine. Komentator, koga je javni emiter iz Republike Srpske izbacio u poluvremenu prve utakmice svjetskog prvenstva. Navodno zbog žalbi gledatelja. Medijska šizofrenija. Ljudi u Marjanu Mijajloviću čuju svoj glas, koji njima ne pripada.<br /> <br /> I njemačke kolege imaju svojih bisera. Znaju i oni zavrnuti loptu. Gerhard Delling je svojevremeno prokomentirao: „Bace li ga u hladnu vodu, grdno će se opržiti!“ Vrh rang liste u Njemačkoj još uvijek brani komentator Heribert Faßbender s antologijskim posmatranjima kao što su: „Rezultat je 1:1, a moglo je biti i obrnuto.“ Pored njega tu je i Werner Hansch. Ovaj veliki ekspert uopće nije vjerovao u brojeve: „Statistički gledano svaki četvrti čovjek je Kinez. Kako to da na terenu nema niti jednog?“ Tokom svjetskog prvenstva televizijske zvijezde u Njemačkoj palamude prije i poslije utakmica: trener Borussia Dortmunda - Jürgen Klopp, bivši igrač Beyern Münchena - Mehmert Scholl i proslavljeni njemački reprezentativac Günther Netzer. Glasovi komentatora, za vrijeme utakmice, većinu gledatelja nerviraju. Ali oni ne stoje u prvom planu. <br /> <br /> Za razliku od profesionalaca koji trešte iz bosanskohercegovačkih tv aparata. Javni emiteri Bosne i Hercegovine u eter šalju glasove preuzbuđenih komentatora, koji nažalost nisu otputovali u Južnu Afriku, već čuče u betonskim zgradama domaćih radio-televizija. Iz njihovih glasova izbija čežnja gledatelja da postane dio velikog fudbalskog svijeta. Sudionik u Fifinoj fikciji. Komentatori izabrani po nacionalnom ključu moraju biti zrno luđi od deformirane sportske javnosti kako bi opravdali svoje radno mjesto. Gledatelji tako tjeraju komentatora da bude veći fudbalski freak od njih. On je njihov sluga. Njihov glas. Kakvi komentatori - takav narod.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9223.html Prljava vijest - čista savjest. Za obožavatelje firme Apple. U kineskim fabrikama partnera Foxconn skočila plata. Lični dohodak povišen za 70 posto. Hitar potez upravnog odbora. Jasno da od 900 yuana (107 eura) ljudi teško žive. Nakon serije samoubistava u krugu preduzeća. Tokom prve polovine godine deset radnika skočilo je u smrt. S nebodera u sklopu kompleksa. Potplaćeni i premoreni. Nakon okrugle desete žrtve tajvanski vlasnik Terry Gou prepoznao je štetu. Potreseni direktor je za medije izjavio da je kompanija angažirala stotinjak psihologa kako bi spriječila nastavak suicida. Oko radničkih stambenih zgrada razapete su spasilačke mreže. Za svaki slučaj. Zaposleni su potpisali ugovore kojima se obavezuju da neće izvršiti samoubistvo. Sad je sve uredu. Pošteno. Na jugu Kine Foxconn pruducira elektronske uređaja za velike mušterije: Apple, Dell, Samsung, Nokia.<br /> <br /> Samubistva na traci dirnula su Steve Jobsa. Incidenti su iznenadili šefa firme Apple, uoči predstavljanja nove generacije iPhone-a. Brži, tanji, oštriji. Puno bolja baterija. Veća autonomija. Bogat kontrast. iPhone 4. Kakva šteta. Kamera - pet megapiksli. Blic i digitalni zoom. Najoštriji displej u istoriji mobilnih aparata. Kineska samoubistva rastužila su Steve Jobsa. Naravno. Zašto baš sad? Ponukan tugom, digitalni inovator, izumitelj i vizionar intuitivno se informirao o uslovima rada u pogonima za proizvodnju magičnog iPhone-a. Nakon što je to objektivno učinio, multifunkcionalni Mr. Jobs je, uz veliko olakšanje, na kalifornijskoj konferenciji „All Things Digital“ ipak iskreno pohvalio odgovorne partnere iz Foxconna. Apple smatra da Foxconn ne izrabljuje svoje radnike. Zaposlenima u krugu fabrike, kaže Jobs, omogućeno je da posjećuju kina, idu u restorane, bazene i bolnice. U slobodno vrijeme. Divota.<br /> <br /> Dokaz da je šef duša od čovjeka. Da on to mora biti. Zato što je konkurencija velika. Uspjeh iPhone-a proizilazi, između ostalog, iz zgodno dizajniranog touchscreen-a. Digitalni svijet osjetljiv na dodir. Kombinacija konkrentnog čula s virtualnim prostorom. Originalno zavodljiv fol koga je lako kopirati. Steve Jobs nije jedini vizionar u branši. Ima njih ko na traci. Po uzoru na sitni iPhone ovih dana kompanija Medion najavljuje neviđeno ogromnu touchscreen spravu: Medion X9613. U krugovima firme od milja prozvan: „The Touch“. Ekran 24 cola. HD-televizija, blu-ray, bluetooth, igračka, pisaća mašina, savršeno tihi quadcore-procesor. Hard disk 1 terabajt. Taman. Ko naruči „The Touch“ u velikoj kutiji pronalazi i jednu veliku krpu za čišćenje. Crni ekran brzo se prlja. Privlači prašinu i masne prste. Upotreba nakon smazanih ćevapa se ne preporučuje. Ekran ne reagira na čačkalicu.<br /> <br /> Samo na dodir. Sve na dodir. Ništa bez dodira. Dodirni me, baby, pjevao je Jim Morisson. Prije nego što je izvršio samoubistvo. Dodirni me, baby, mogao bi se zvati i čudesni aparat koga je izumio Amerikanac Claude Shannon. Otac matematičke teorije informacija (A Mathematical Theory of Communication, 1948). Pasionirani žongler, izumitelj kompjuterskog šaha, tvorac mehaničkih miševa koji se uspješno orijentiraju u lavirintima, programer frizbija na raketni pogon također je osmislio ultimativnu spravu na dodir, takozvani „Ultimate Machine". Ideja je sasvim jednostavna. Mala drvena kutija. Kada pritisneš ON, iz mašine izlazi ruka, ispruženi prst koji šalter automatski vraća na OFF. Izum programiran da sam sebe gasi slika je najkonstantnije funkcije svakog novog aparata. Ogledalo suicidnog napretka. Svako novo otkriće nosi masku smrti. Vijest o njemu – informacija samoubica.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9201.html Po uzoru na revolucionarnu rubriku «Klub poznatih» (Dnevni Avaz) u nastavku prenosimo razgovor s najzanimljivijom osobom iz njemačkog javnog života. Mjesto radnje - Zapadni Balkon. Keln. Pročitajte spektakularnu blic biografiju maksimalno utjecajne ličnosti. Ko bi to mogao biti? Da. To je on. Rijetka ptica. Stub morala. Kljun istine. Borac za ljudska prava, specijaliziran na životinjsko carstvo. Neustrašiv novinar. Pero - institucija. Vođa jednočlanog istraživačkog reporterskog tima, čiji profesionalni integritet niko u ekipi ne dovodi u pitanje. Medijski putokaz, svjetionik i sidro. Etička planina, trđava i kopno. Zmaj provjerene informacije. Životinjski kompas ljudskog kredibiliteta u vrtlogu svjetske krize. <br /> <br /> Ime i prezime: <br /> Papagaj de Cologne<br /> <br /> Datum i mjesto rođenje: <br /> Neka ostane tajna.<br /> <br /> Gdje živite – s roditeljima, podstanar ili imate vlastiti dom: <br /> Podstanar. U Kelnu. U stablu platana, na gradskom groblju „Melaten“.<br /> <br /> Bračno stanje: <br /> Slobodan.<br /> <br /> Bitni datumi u Vašem životu: <br /> Defitinivno 1975. godina, kada je izvršen jedinstven historijski zločin nad takozvanim divljim gradskim papagajima u Kelnu. Odmazda bez razloga. Spontana ljudska hajka na sve što je zeleno i leti. Vjerovatno najgori dan u istoriji slobodnih papagaja u ovom dijelu Evrope. Još uvijek se mnogi od nas pitaju: Zašto?<br /> <br /> Koji automobil vozite: <br /> Letim. Akt solidarnosti. Da li znate da svake godina u njemačkim saobraćajnim udesima gine milion divljih svinja, srna, zečeva i lisica? <br /> <br /> Idete li na fitness:<br /> Ne. <br /> <br /> Kako se odmarate: <br /> Uz dobru muziku. Najčešće sevdah.<br /> <br /> Omiljeni muzičar:<br /> Himzo, naravno, kao pjevač. Kao kompozitor - zauvijek Mozart. Da li ste znali da njemačke mikrobe otkidaju na Mozarta? Ozbiljno. U Brandenburgu mikrobama u kanalizaciji puštaju "Čarobnu frulu" kako bi ih stimulirali pri preradi otpadne vode. Bio i ostao car. Wolfgang Amadeus. <br /> <br /> Volite li kuhati:<br /> Majstor sam za roštilj.<br /> <br /> Šta morate imati u frižideru:<br /> Sodu bikarbonu.<br /> <br /> Najdraža knjiga:<br /> Derviš i smrt.<br /> <br /> Omiljeni pisac:<br /> Ima ih više.<br /> <br /> Za koji tim navijate:<br /> FC Köln<br /> <br /> Šta najprije primjećujete kod osobe suprotnog spola:<br /> Kandže, oči i osmijeh.<br /> <br /> Jeste li ljubomorni:<br /> Ne.<br /> <br /> Biste li ikada oprostili nevjeru:<br /> Ne.<br /> <br /> Bavite li se sportom:<br /> Rekreativno.<br /> <br /> Omiljena hrana:<br /> Sve s roštilja - osim mesa: šampinjoni, košpe, tofu, paprike, tikvice, rotkvica, patlidžan.... Meso mi se gadi. Prošle godine u Njemačkoj zaklano 60 miliona svinja, goveda, ovaca, koza i konja? Odvratno. Savezni statistički savez količinu ubijene peradi izražava u tonama: 7,7. Cinično zar ne. Ljudi, živimo u 21. stoljeću. Halo! <br /> <br /> Volite li ići u šoping:<br /> Da.<br /> <br /> Jeste li sujevjerni:<br /> Ne.<br /> <br /> Imate li kućnog ljubimca:<br /> Ne.<br /> <br /> Vaš najbolji prijatelj je:<br /> Alibaba, Pepe, Elvis, Juanito, Zorro, Titti, Traudi, Schniki, Ricki, Kikki, Rambo, Napoleon.....<br /> <br /> Pratite li političku situaciju:<br /> Da.<br /> <br /> Da imate 15 minuta vlasti, šta biste prvo uradili:<br /> Ljude u kavez. Ptice na slobodu. Na 15 minuta. Kao eksperiment. Da li znate da je 2008. godine u njemačkim naučnim laboratorijima mučeno 2,7 miliona životinja? Miševi, pacovi i ostali glodari (2300000), svinje (13102), goveda (6288), ovce (4810), majmuni (2285), konji (598), mačke (803) i psi (445). <br /> <br /> Biste li učestvovali u šou realnosti:<br /> Ne.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9128.html Mušterije cijene kvalitetnu robu. Njemačke ratne helikoptere (Daimler), podmornice (Thyssen-Krupp) i tenkove (KMW). Nakon pada američkih tornjeva, Berlinska republika udvostručila je izvoz oružja, navodi švedski institut SIPRI (Stockholm International Peace Research Institute). Na njemačku pušku (Heckler & Koch) svijet se oslanja. Posebno otkad je globalno poznato da teroristi čuče iza svakog grma. Turban na glavi Talibana - produžena spirala hladnog rata. Udio ovdašnje vojne industrije na svjetskom tržištu: 11%. Ispred nje Rusija (23%) i Sjedinjene Američke Države (30%). Glavne germanske pazarlije: Turska, Grčka i Južna Afrika. O Turskoj i Grčkoj sve znamo. Zanimljivo, međutim, da se među najbitnijim kupcima njemačkih ratnih strojeva nalazi domaćin svjetskog prvenstva u fudbalu 2010. Protiv koga Južna Afrika priprema rat saznaćemo sigurno od opširno pripremljenih, temeljito informiranih sportskih komentatora, za vrijeme utakmica. Kada lopta bude bila u autu. U poluvremenu. Ili nakon jednog sasvim ružnog faula: <br /> <br /> „Poštovani gledatelji, iskoristićemo sudijski prekid kako bi Vam skrenuli pažnju na to da, u biti, svako svjetsko prvenstvo, pa tako i ovo, prvenstveno reciklira iluziju civilizacijskog napretka, hrđavu autosugestiju da kroz fudbal kompenziramo međunarodne konflikte, pratvarajući potencijalne sukobe u bezopasno šutanje na travi. Da to nije tako proizilazi iz aktualnih statistika upravo pristiglih iz Hamburga od Univerzitetskog naučnog kruga AKUF. Na globalnom terenu trenutno se odigrava tridesetak krvavih ratova. Od 1945. godine do danas brojka prelazi 200, a ukupna cifra godišnje raste u prosjeku za jedan rat. Sudija je dao znak. Zbog toga Južna Afrika nabavlja oružje. Prije nego što lopta bude vraćena u igru, preostalo je još samo da citiramo njemačkog štopera Theodora W. Adorna, filozofa koji civilizacijski napredak ipak ne dovodi u pitanje. Ali samo u jednom slučaju. U onom koji nas pravolinijski vodi od praćke do megabombe.“<br /> <br /> Ekstremisti i paravojne formacije cijene njemačku robu. Na policama poljuprivrednih prodavnica sljedbenici globalnog pokreta „Guerilla Gardening“ sasvim legalno nabavljaju municiju. Humus, sjemenke, sadnice i ručne bombe filovane raznim košpicama. Radikalni vrtlari botaničke kuršume ilegalno ispaljuju po ulicama, trotoarima i zapuštenim parkovima svog grada. Međunarodni pokret trenutno broji oko 19 000 gerillosa iz 40 zemalja. Pokretač pokreta zove se Richard Reynolds. Vrtlarski Che Guevara iz Londona. Autor botaničkog manifesta „Guerilla Gardening“ građane poziva da putem spontanih partizanskih akcija sade cvijeće, uljepšavaju urbani prostor. „Biljke su srž našeg vojnog arsenala. Naše bombe, naša municija. Sjemenke su efektivnije od oružja za masovno uništenje. Pod povoljnim uslovima njihov DNA nezaustavljivo eksplodira životom“, proklamira se između ostalog u botaničkom manifestu.<br /> <br /> Guerilla Gardening, iako 30 godina star, zahvaljujući internetu doživljava istinski boom. Reynoldsova uputstva za pravljenje eksploziva dostupna su širokim masama. U Njemačkoj aktivisti pretežno napadaju u Mühnchenu, Essenu i Berlinu. Na javnoj parceli „Ružičasta ruža“ u Berlinu jednom prilikom došlo je do sukoba između snaga policije i ekstremnih gradskih baštovana. U Austriji zabilježen slučaj subverzivnog Bečlije koji je u pepeljaru U-Bahna uspio usaditi žuti cvijet kadifice. Nepoznati Englez, kao opijen, tutnji autoputem, spuštena prozora, raspršujući sjemenke maka. Novi teroristi ne kriju se iza grmova. Oni ih sade. Sve su hrabriji. I imaju podršku javnosti. Berlinski institut za ekologiju gerili savjetuje da jestive biljke ne siju slijepo i svugdje, upozoravajući da je kontaminacija tla lako prenosiva. Divlji uzgoj sezonskog povrća se ne preporučuje. Trovanje vrtlara bilo bi pogubno za civilizaciju.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9092.html Kriza je dublja nego što pretpostavljamo. Unutrašnji neprijatelj mrskiji od spoljnog. Subverzivne podmornice napadaju iznutra. Podmuklo i bolno. Ne govorimo o nevidljivim ratnim podmornicama Evropske unije, koje njemačka vojna industrija podvodno tuši zaduženoj Grčkoj, koja će samo uz pomoć kredita iz Berlina biti u stanju podmiriti račune. Ne. Vremena su gadnija nego što mislimo. Dozvolite. Drugi put će biti riječi o prljavim podmornicama BP-a, čiji ekperti monopolistički kalkuliraju da u Meksički zaljev svaki dan pršti 800 000 litara nafte. Zaboravimo i to da četiri sedmice nakon okeanske katastrofe nezavisnim naučnicima još uvijek nije dozvoljeno da izbliza ispitaju bušotinu, vjerovatno zato što malkice objektivniji morski biolozi poput Iana MacDonalda (Florida State University) procjenjuju da je količina nafte u moru ustvari 10 puta veća. <br /> <br /> Da. Jeste. Na Afričkom rogu nemilosrdni gusari pripremaju osvetu. Nakon što je ruska podmornica «Maršal Šapošnikow“ spektakularno iznenadila pljačkaše oslobodivši 23 mornara. Uz dužno poštovanje prema vojnicima herojima, o njima u nastavku također ništa više. U ovom historijski zamršenom momentu nas zaista duboko ne zanima čak ni to da li Sjeverna Koreja zaista raspolaže podmornicama kamikazama i jesu li ljudska torpeda iz Pjongjanga uništila južnokorejanski ratni brod Cheonan, izazvavši renesansu hladnoratne panike na ulicama Seula. Ne. Situacija je mnogo ozbiljnija. Unutrašnjim morima Njemačke kruže podmornice višestruko opasnije od gore navedenih. <br /> <br /> Gospodin Scholl potvrđuje. Bubrežni bolesnik ih je ispiškio na stotine. Sitnih privatnih podmornica. Penzioner iz Kelna pati od rijetke bolesti. Schollovi bubrezi ekspresno proizvode kamence. Doktori iz klinike u Aachenu nisu u stanju objasniti fenomen. Štitnjača radi svoj posao. Poremećaj metabolizma nije. Pacijent inače zdrav kao dren. Da nije tog unutrašnjeg kamena, koji tako brzo raste da svakih nekoliko mjeseci mora biti razbijen. Ultrazvuk. Pa opali. Laser prolazi kroz tijelo dok ne nanjuši kristal. Torpedirani kamenci postaju pijesak. Lako prolaze kroz urinarni trakt. Kompliment modernoj medicini. „Malo sutra pijesak. Malo sutra lako.“ Protestira gospodin Scholl. „Bolovi su tako jaki da svaki put vrištim kao Johnny Weissmüller u ulozi Tarzana.“<br /> <br /> Veličina 1,2 cm. Jednokrevetna soba u bolnici. „Doktor došao da me pregleda, ja mu kažem nema. On kaže, ne mogu vjerovati. Ja velim, ozbiljno, prije deset minuta. Pođite sa mnom, kaže on. Rendgen. Udahnite. Izdahnite. Snimak okrenuo prema svjetlu. Izašao na hodnik, glasno uzviknuo: Kolege, fajront za danas! Gospodin Scholl samostalno ispiškio kamenac! Senzacija. Naravno. Gdje neće biti. Podmornica u mokraćnom kanalu. Non-stop posjete sestara, drugih doktora. Gospodine Scholl, hoćete li nam ga pokazati, kažu da je ogroman? Sigurno. Eto ga na noćnom ormariću. Šta? Ovu gromadu? Pa zar je moguće?“ Natrag kod kuće, rekorder iz Kelna sve i jednu so sada izbačenu krhotinu pohranjuje u stakleni bokal. <br /> <br /> Gospodin Scholl je međuvremenu sa doktorima na ti. Kad god da nazove za termin, oni kažu dođite ove sedmice. Danas EKG, ultrašal, rendgen i lokalizacija. Sutradan liftom u podrum klinike, na razbijanje kamenca. Trajanje laserske terapije - 25 minuta. Protiv bolova buscopan i paspertin. Posljednjih 30 godina. Do kraja života. Rešetanje žiga strahovito. Evakuacija još više. Privatne podmornice gospodina Scholla putuju 40 cm kroz tijelo, prije nego što ih ugledaš. Ovih dana predstoji 99. po redu uništavanje unutrašnjeg neprijatelja. Veličina 1,5 cm. U jednoj te istoj klinici u Aachenu. Gospodin Scholl je pamalo ponosan. Nada se da će na jubilarnom 100. razbijanju bubrežnog kamenca biti prisutni i mediji.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9064.html Indijac Prahlad Jani tvrdi da zadnjih 70 godina niti jede niti pije. Osamdesettrogodišnji postač kaže da dušu hrani meditacijom, tijelo jača jogom, da koristi alternativnu energiju, koja mu u obliku božjeg nektara, iznutra, s gornjeg nepca, kaplje ravno u želudac. Posljednje tri sedmice bradati Prahlad Jani nalazi se pod nadzorom indijske vojske. Spektakularni post motre medicinski stručnjaci. U stomaku mršava čudaka doktori do sada nisu utvrdili probavne aktivnosti. Indijac već dvadeset dana niti kaki niti piški. Javnost s velikom dozom znatiželje očekuje kraj eksperimenta. Troškove snosi ministarstvo odbrane. Vojna vrhuška očekuje dragocjene spoznaje o duhu i disciplini čovjeka, konkretne podatke upotrebljive za jačanje oružanih snaga. Kritike stižu od Udruženja indijskih racionalista. Oni smatraju da je Prahlad Jani jedan obični seoski prevarant.<br /> <br /> Koliko dlaka je potrebno da bi se izbjegla katastrofa? Aktivisti iz organizacije Matter of Trust čupavo čovječanstvo pozivaju da donira dlake, uz pomoć kojih bi se mogla ublažiti ekološka apokalipsa u Meksičkom zaljevu. Kosa upija naftu. Odziv je fantastičan. Oko 370 000 frizera diljem svijeta, 100 000 salona za njegu i friziranje životinja, kao i brojni pastiri učestvuju u akciji spašavanja prirode. Životinjske dlake, vuna, stari džemperi, krzneni kaputi. Sve ide. Glasnogovornica organizacije Matter od Trust-a, Lisa Gautier, zadovoljna je tonama pristiglog materijala, koga dobrovoljni pomagači u blizini crne bušotine pakuju u najlonske čarape i bacaju u more. Pola kilograma kose upija galon nafte, garantiraju naučnici na licu mjesta. Vrijedna spomena: Organizirana podrška globalnih transvestita. Oni šalju ekstra dugačke najlonke. Sa svih strana svijeta. Bitna pomoć, budući da pokušaj da curenje zaustave ogromnim čeličnim zvonom stručnjacima nažalost nije pošao za rukom. <br /> <br /> Digitalni svijet ulazi u novu brojčanu dimenziju. Istraživanja pokazuju, prognoze predviđaju da će korisnici interneta do konca tekuće godine generirati impozantnu količinu digatalnih podataka, prvi put veću od jednog zetabajta. Podsjetimo da jedan zetabajt (ZB) iznosi 1 000.000.000.000.000.000.000 bajtova. Iza ove brojke kriju se planine kompjuterskih podataka u obliku, recimo, fotografija, muzike, filmova, raznoraznih spamova, običnih mejlova, knjiga i tekstova (sličnih ovome). Za neopisivu digitalnu masu jezičari još nisu pronašli prigodne analogne metafore. Prošle godine produciranih, pišljivih 800 0000 petabajtova odgovaraju otprilike memoriji pohranjenoj u kulu DVD-ova, visoku odavde pa do mjeseca i natrag. Nauka najavljuje da će tokom idućih deset godina broj podataka dostići 35 zetabajtova. Put do jotabajta je dug. Bez brige. Ljudska glupost je bezgranična.<br /> <br /> Krezavi Kazahstanac Rudolf Kautz protivnicima rado prepričava priču o seljaku koji je izmislio šah. Oduševljeni kralj izumitelju nudi nagradu, a siromah ga vara tražeći da mu se na prvo polje šaha stavi jedno zrno riže, na svako naredno duplo više od prethodnog. Kralj pristaje. Tek kasnije shvata fol. Izlizanu matematičku anegdotu naučenu na ruskom Kazahstanac Rudolf Kautz rivalima sa one strane šahovske table svaki dan prepričava na mucavom njemačkom jeziku, na platou ispred velike katedrale u Kelnu. Beskućnik Rudolf igrajući šah zarađuje novac. Muku je teško izraziti u brojevima. Jedna partija košta 50 centi. „Bitte schön!“ Posao dobro ide. „Ne moram pobjeđivati. To je moja prednost.“ Rudolf puši loše cigare, putuje Njemačkom i igra šah. Penzija, žena, dvoje odrasle djece. Jer mora vratiti dugove. Jotabajt u eurima. Krug dima iz njegovih usta veća je zagonetka od sve i jedne nule u svijetu beskorisnih brojeva <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9043.html Šest stopa ispod vulkanskog pepela leži Afganistan. Usred pustinje mrtav vojnik. Ko ga šiša? Niko. Tu i tamo pokoji pucanj. Vatra, ptice i izbjeglice. Medijski feniksi kratkog pamćenja. Rat u Kandaharu pokrila je feredža novih aktualnosti. Vratićemo se kad napravimo krug. Možda i nećemo. Prelijećemo Crno more, rezervate u blizini ruskog grada Soči. Kondor kratkoročnosti aterira u majski šaš, Vladimiru Putinu pod noge, koji nas nježno, sasvim nježno miluje po glavi, kao divljeg leoparda. Ženka. Poklon iranskog zaštitnika prirode - Mahmuda Ahmadinedžada. Plemenit poduhvat. Prijateljska podrška. Ekopolitičari obnavljaju pupulaciju izumrlih zvijeri. U Sjevernom Kavkazu nije bilo lijepih leoparda. Dok predsjednik nije preuzeo stvar u svoje ruke. Popraćen kamerama javnosti. Vladar u svjetlu zaštitićene prirode. Moć u auri sakralne ekologije. Nova žvaka političke retorike. <br /> <br /> Leopard krize grabi ka Grčkoj. Predah na demonstracijama u Atini. Šta kažu rejting agenture? Depresija, kebab, kafa, čaj i čačkalica u Istanbulu. Pojedeno. Popijeno. Fotografija na Bosforu. Sve zaboravljeno. Skok u zrak. Od leoparda postade galeb. Maši, maši. Visoko iznad oblaka, preko Mediterana, toliko visoko da ih ne vidimo. Čamce sa izbjeglicama iz Afrike. Uvijek ima važnije od važnijeg. Kad visoko letiš. Mimo Gibraltara, ka Atlantiku, prema Meksičkom zaljevu i naftnoj platformi. Potonula a ne možeš je promašiti. Masnu mrlju. Kad si riba. Kad si jato. Kad nosiš dvadeset hiljada kvadratnih kilometra dugačku i široku crnu feredžu. Iz vode vidimo iskrivljenu siluetu američkog predsjednika Obame. Portret u ulju. Konferencija za štampu. Na obali zaljeva. Kaže za sve je BP kriv. Brkić Petrol? Prošle godine dupli profit. Ove godine kompanija neizvjesnosti, koja upropaštenim ribarima kao kompenzaciju za gubitak egzistencije nudi posao čišćenja. Jučer ribar, danas čistač u firmi koja te je ruinirala. Ponuda koju ne možeš odbiti. Na ušću Misisipija.<br /> <br /> Okolo kole, pa natrag, u Njemačku. Kakva priroda. Kakva Rajna. Duboka i krivudava. U blizini grada Bonna u gradiću Königswinter. Kopenhagen reloaded. Velike ribe u skromnom okviru. Konferencija o klimi na kojoj učestvuju predstavnici takozvanih reprezentativnih zemalja, 40 rajnskih somova za okruglim stolom. Kapitalci svjetske politike suču brkove na popravnom ispitu iz ekologije. Borba protiv globalnog zatopljenja uzima maha. Prije odlučujućeg sastanka, ove jeseni, u meksičkom Cancúnu. Konačno. Spašavajmo se dok možemo. Miševi u Bundestagu. Mačka u krilu kancelarke. U crnom mercedesu na električni pogon. Angela Merkel predviđa milion električnih automobila, za deset godina, na ulicama Savezne Republike Njemačke. Kakva vizija. Kakva kancelarka. Izražena u procentima, procjena iznosi otprilike koliko i 2 posto svih vozila, kaže Jürgen Resch, predsjednik ekološke organizacije. „Deutsche Umwelthilfe.“ <br /> <br /> Udri brigu na veselje. U južnom Hessenu ovih dana kolektivno vjenčanje hruštova, majskih kukaca. Svake četiri godine simpatični štetnici traže pogodna mjestašca za ubušivanje i polaganje jaja. Najezde hruštova, u šumama pokraj autoputa A67 između Darmstadta i Mannheima, nadaleko su poznate. Slijepi miševi prevaljuju više stotina kilometara kako bi kušali kukce, posmatrali su naučnici. Veličanstvena gozba za životinje koje se hrane ovim insektom, kojeg čovjek smatra štetočinom. Zbog čega ih tamani. Kako bi sačuvao šumu i bašticu u Hessenu. Ove godine u velikom stilu. Helikopterima. Prvi put nakon 55 godina koristeći insekticid dimethoat. Gadan otrov, upozoravaju organizacije za zaštitu prirode. Druge vrste bi također mogle stradati. Slijepi miševi. Recimo. Ispred gradske skupštine u Pfungstadtu protestiraju građani, demonstrativno padajući na leđa. Glumeći mrtve kukce. Zatvarajući oči, kao Gregor Samsa. Jednog jutra, kad se probude iz nemirnog sna, ustanoviće da su i oni postali vijest. Pepeo je bila. U pepeo se pretvorila http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9032.html Vijesti iz zemlje. Prva saksija lijevo. Raste li raste. Balkonska puzavica. Buja li buja. Ne znam joj ime. Anonimna penjačica. Povijuša vazdušnih korijena. Cvijet bijele boje. Naslijeđen od bivše stanarice, prabalkonke koja je svojevremeno ljute bitke bila protiv kovrčave komšinice odozdo, usamljene kompjuterašice, zato što joj je ova, iz osvete za buku, krvoločno trpala žvakaće gume u bravu od poštanskog sandučića. Terorizam s trećeg sprata. Da drugi nisu ratovali mene ovdje ne bi bilo. Puže li puže. Zapadnobalkonski čarobni grašak. Pup do pupa. List do lista. Cvijet do cvijeta. U usporenom snimku. Na putu ka nebu. Barack Obama za tridet godina slijeće na Mars. Nastavi li ovo brzinom, moja puzavica do tad vjerovatno stiže do potkrovlja. Sprat više. Najmanje. Volio bih joj makar znati ime. Njoj je to sasvim svejedno.<br /> <br /> Nebitno šta kažu rejting-agenture. Ona tvrdoglavo raste. Otima se, sama od sebe. Poput samoniklog hrasta u okrugloj saksiji preko puta. Odakle mu sjeme? Hrastić sto posto. Desetak centimetara visok. Znam mu list. Jer smo iste takve imali u Prijedoru. Na zemljištu okolo vikendice. Prije nego što su ih posjekli. Ukrali. Nakon što su opeljušili malu kućicu na Sani. Biće da su komšije vidjele ko nas je opljačkao. Ili su to možda učinili oni? Roditelji se do danas nisu usudili upitati. Niti obići imanje. Ruševine prošlosti, torzo sretnih vremena, koje štrči pokraj Sane. Desi se da protjerani nekad prođu istom cestom. S lijeve strane rijeka. Na desnoj imovina koja je na papiru i dalje tvoja. Za koju ti se mrzi boriti. Ali je još uvijek ne daš. Sigurno je hrast. Nema šta drugo biti. Skoro dvadeset godina kasnije. Pušta korijene. Na Zapadnom Balkonu. <br /> <br /> I ovdje kradu. Ne hrastove. Već breze. Uoči 1. maja. Proljetni običaj kojim muškarci iskazuju i dokazuju ljubav. Zbog emancipacije, svake prestupne godine isti delikt počinjavaju žene. Šarenom trakom okićeno drvo postavlja se pod pendžer simpatije. Usred noći. Što veća breza, to veći junak. Majska stabla ljubavi se također mogu kupiti ili naručiti na legalan način. U međuvremenu postoje taksi preduzeća („Maibaum-Taxi“), oni drveća po želji ekpresno isporučuju na datu adresu. Noćna pošta. Pet metara dugačka breza. Pri sandučiću. Narudžbe stižu iz Luksemburga, Belgije i New Yorka. Ali nije u tome fol. Za mnoge muškarce draž leži u krađi. Zbog emancipacije, svake prestupne godine i za žene. Gradom, predgrađem, parkovima i periferijom tada švrljaju drvokradice. Žagama naoružane grupe muškaraca u potrazi za nevinim brezama. Svake prestupne. Zna se.<br /> <br /> U ljubavi i ratu je krađa dopuštena. Zanimljiva varijanta dešava se u sitne sate, malo prije zore, ranog 1. maja. Najodvažnije drvokradice u akciji. Prvomajski odmetnici. Mrtvi, hladni, pijani. Još uvijek bez plijena i žage. Jer oni ne koriste žage već kliješta. Uz pomoć njih mangupi ciljano pokradaju druge drvokradice, probrano mažnjavajući već postavljena stabla. Eliminirajući špagu, žicu i konkurenciju. Prisvajajući tuđi izraz ljubavi. Sutradan, kad se mlada probudi. Ili ga ima, ili ga nema. Ako je tu, onda ima tu i da ostane. Cijeli mjesec. Tek krajem maja se od drvokradice očekuje da makne majsku brezu. U znak zahvale domaćin mu tom prilikom poklanja gajbu piva. „Živ bio, zete.“ Ponekad se maj se zna odužiti. Desi se da ljubav u međuvremenu pukne. Da drvokradici ne pada ni na kraj pameti da ukloni svoj dokaz ljubavi. „Nek ga sama nosi dođavola!“ Katkad majska breza mjesecima zna štrčati uz šupalj oluk, podsjećajući na propalu romansu. Njoj je to sasvim svejedno. Kad su je ionako već odavno ukrali.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9024.html Evo i zašto. Što duže vremena provodim na Balkonu - sve sam upućeniji. Sve više znam. Fiksiram, prepoznajem, sortiram. Stvarnost bolje tabirim. Odozgo bistrije vidim. Sočivo dokolice – moja dioptrija. Dijalektički se češkam. Gdje god zasvrbi. Čeprkam po saksijama. Činim očnu gimnastiku. Pipkam tastaturu. Grickam olovku. Čačkam mečku. Sa sigurne teritorije. Na visini zadatka. Sa četvrtog sprata. Mogu o čemu god. Komentar o situaciji u Afganistanu? Tu sam. Nekoliko plastičnih redova o zagađenju Tihog okeana? To mi je dužnost. Nešto o blagodatima i zloupotrebi interneta? Bez brige. Glad, kriza, rat, mir, primirje. Livade, šume, brda i planine. Turizam i terorizam. Life-style, masovne grobnice, fudbal, filozofija, religija, izbjeglice i nauka? Uradiću, prika. Vulkani na Islandu? Konflikt u Sudanu? Povratak Roma na Kosovo? Riža u Kini? Smrt u Palestini? Skandal u katoličkoj crkvi? Samo daj. Seks u ćelijama krušnog kvasca? I pogača bi sine. <br /> <br /> Profesija diletanta nije laka profesija. Pogotovo u svijetu u kojem vladaju idioti u svojoj struci. Onesviješteni stručnjaci. Javni prostor opterećen je mišljenjima eksperata. Busije znanja su zauzete. Nemojmo se nekome miješati u posao. Da se oni nama ne bi miješali. Takvom društvu prijeko su potrebne odgovorne tračibabe. Interdisciplinarni diletanti, svjesni svog statusa. Dovoljno naivni da se petljaju u nešto što ne razumiju. Zašto ne tračati o milijardama eura uloženih u čudesni ubrzivač čestica u Švicarskoj. Zato što se obični smrtnici ne kuže u fiziku? I nikada neće saznati kako je nastao univerzum. Za razliku od naučnika - za koje prepametni novinari eksperti u udarnim njemačkim vijestima najozbiljnije kažu da će im trebati još otprilike nekoliko godina, dok je ne formuliraju. Formulu kosmosa. Konačno. Stvarno?<br /> <br /> Diletantski princip trača ima smisla. „Rekla-kazala“ ima socijalnu funkciju. Kao instrument kontrole, praksa društvene samozaštite. Cilj je tračati o relevantnim pitanjima, u koja inače ne barkamo. Jer se ne usuđujemo. Ili ih ne primjećujemo. Dok sa one strane ograničenosti, profesionalno deformirani nesmetano akumuliraju kratkoročni kapital neznanja, dugoročno zadužujući sve nas. Represiju tuđe struke prihvatamo šutke, kao common sense, zdravu, nepreispitanu istinu, uz pomoć koje kocka moći odlučuje gdje i kako kupovati akcije, voditi ratove. Otračajmo i to da ulogu glasnogovornika gluposti pritom preuzimaju nekritički mediji, koji zavodljivom brzinom informacije centrifugalno ispiraju mišljenje i stavove ljudi - kroz čija biračka tijela, kost, kožu, bolest, ljubav, budućnost i slobodu se precijenjeni projekat demokratije na koncu svakog konca legitimira.<br /> <br /> Svak se svojom mukom pozabavio. Malo je velikih problema. Da li ih je stvarno malo. Ili ih mi ne vidimo? U katakombama zatucanosti moćno mucaju marionete nacije i izmišljaju partikularne konflikte. Kad je u Woodstocku kvasac nadolazio - sve je bilo jasno. Danas, takozvana svjetska politika u ime globalnog boljitka goni i proizvodi fantome terorizma. Plašeći nas atomskim bombama. Praveći se da svoje oružje uništava. Eto materijala za trač. Ozbiljnog. Ovih dana fin dio njemačke javnosti protestira protiv upotrebe nuklearne energije. Stvarne atomske bombe. Stari reaktori škripe. Stalna skladišta za otpad ne postoje. Radioakivno smeće ostavljamo potomcima. Neka njima zrači, hiljadama godina. Uprkos tome, njemačka vlada iz ekonomskih razloga namjerava produžiti rad reaktora, za još nekih dvadesetak godina. Iako alternativni izvori energije evidentno ferceraju. Valjda zato što Francuska, Italija, USA i ostala raja to također čine. Pa se mora u korak. S nevremenom. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.9009.html Smrt fašizmu, sloboda Facebook-u. Svi povezani a niko žive veze. Ključno pitanje: Kako partija, dakle Facebook zarađuje novac? Odakle američkim drugovima dakle prijateljima keš, kad je sve besplatno? Od nevidljivih reklama? Solidarnih sponzora? Proletarijat pojma nema - skoro niko od 400 miliona vjernih podanika, umreženih tamnom materijom digitalnog kapitala. Za razliku od izvršnog odbora, šake boraca za bolju budućnost koje predvodi mlađahni vrhovnik Marc Zuckerberg. Vrijednost Facebook-a u međuvremenu iznosi više od 10 milijardi dolara. Kako to? Još jednom: Šta je tu toliko dragocjeno? U čemu je fol? Gdje leži izvor bogatstva? Odgovor je blesav koliko i korisnik: Lova u ovom slučaju dolazi iz nepregledne mase komunicirajućih korisnika koji članarinu u partiji ne plaćaju novcem već privatnim podacima. Za šefa Facebook-a sasvim legalan deal. „Privatna sfera je ionako prevaziđen koncept,“ mudro zbori dvadesetpetogodišnji internet pionir Marc Zuckerberg, ljubi ga Mao tako pametna.<br /> <br /> Ustvari skandalozan čin: Licencu za neograničeno eksploatiranje privatne sfere Facebook je, prošle jeseni, krišom, dopisao u oficijelni tekst općih uvjeta poslovanja. Papreni paragraf Facebook-u daje kosmičko pravo za korištenje, proslijeđivanje i prodaju tuđih ličnih podataka, kao i svih, bilo kada, zakačenih takozvanih IP-sadržaja (slike, tekstovi, filmovi sl.). Samoovlaštenje Facebook-a kosi se s njemačkim zakonom o zaštiti podataka. Iz tog razloga je ministrica Ilse Aigner u međuvremenu žustro reagirala, prijeteći mladom gospodinu Marcu Zuckerbergu, da će se lično, ako se ništa ne promijeni, ispisati iz Facebook-a. Hrabar nastup države. Respekt, ministrice. Niste sami. Na drastičan deficit transparentnosti u poslovnoj arhitekturi Facebook-a, koji uglavnom trguje tuđom transparentnošću, ukazuje i aktualno istraživanje njemačke „Fondacije za testiranje robe“ (Stiftung Warentest). Stručnjaci kritikuju višak informacija i manjak etike.<br /> <br /> Frendovi i frendice svih zemalja, ujedinite se! KP Facebook se ideološki zasniva na egalitarnim načelima. Kao, uostalom, i sam sveti internet. Mreža ima misiju. Moralnu legitimaciju. Spas za sve nas. Poput nesvarene varijante komunizma, takozvana digitalna revolucija propagira inteligenciju kolektiva, slobodu informacije, med i mlijeko u svjetskoj zajednici jednakih. Bliskost i apsolutnu povezanost. Ako ne danas, onda u budućnosti. Dakle malo sutra. Ispod plakativne atitude jednakosti, krije se složen sistem ekonomskih hijerarhija. Na vratima vrtoglavo nadolazećeg kapitala stoje monstruozno velika preduzeća poput Google-a, Apple-a, MySpace-a ili Microsoft-a. Digitalni igrači na površini propagiraju ravnopravnost. Pod uslovom da upravo oni određuju pravila igre. Da ih mijenjaju kako i kada oni to žele. Poput Facebook-a, internet nam priča lijepu priču za laku noć. Globalna manjina kroz bajku o digitalnom bratstvu i jedinstvu primjenjuje kapitalističku iluziju sopstvene ekselencije. Ništa novo. Ali dobro da znamo.<br /> <br /> Ko se učlani u Facebook, može se slikati. Fotografije i razgovori ne pripadaju njemu već svetoj kravi tržišta. Muuuuuuuh. Zauvijek. Plastičan primjer: Nakon ukidanja viza, razgovarate s prijateljima kako bi skoknuli do Njemačke, i već sutra, Big Brother Facebook Vam proslijedi prikladnu ponudu avionske agencije. U slučaju da konkurirate za novi posao – budući poslodavac naruči protokol Vaših konverzacija, plus još pokoju sliku iz diskaća, tek tako, sa štange, pride. Da se bolje upoznate. Da ne govorimo o mogućnosti da nam neko hakne profil, pa da uz pomoć imena, prezimena, dana rođenja i adrese iskoristi sve blagodati online shoping-a. Da u naše ime naruči najnoviji vibrator ili umjetnu vaginu, kao što se to desilo socijaldemokratskom poslaniku Bundestag-a, Sebastianu Edathiju. Pašnjak zloupotrebe je bezgraničan. Hajde da vas još jednom čujem: Muuuuuuuh. Tako je. Mašina zvana internet tek je na početku. Brzo uči. Još brže zadovoljava. I ima pamćenje kao slon. To jest krava. Ruke uvis! Sve što kažete, može bi korišteno protiv Vas. <br /> <br /> P.S. Sasvim mala ali vrlo tužna utjeha leži u tome da većina svjetskog stanovništva ne koristi internet. Milioni u predgrađima Bombaja, Jakarte, Lagosa i Ria imaju sasvim druge probleme. I sve ih je više. Dok digitalni pioniri sanjaju san digitalnog komunizma, ispred njihovih očiju, sakrivena iza ekrana jednakosti, raste prava nepravda. Siromaštvo, glad, kolektivna izolacija velikog dijela čovječanstva. Oni svoju revoluciju neće zakačiti na internet.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8988.html Da je meni sletila, kao što nije, Zapadni Balkon se više ne bi tako zvao. Nazvao bih ga Balkon Angelina. Njoj u čast. Ženi velikog srca. Složio bih joj musaku s povrćem. Savio savijaču od lososa. Mezili bi sir i grožđe. Pili prirodne sokove. Razgovarali o djeci, samohranim majkama i izbjeglicama. Kad bi nečega zafalilo, rekao bih: „Hajd Brad, majke ti, ustani ti, da ne bih ja morao ustajati.“ Bio bih pristojan. Pitao bih za Tanzaniju, Pakistan, Kambodžu, Ekvador, Čad, Tajland i Kosovo. „Recite, kakva je tamo situacija?“ Ona bi iskreno odgovorila: „Teška.“ Zahvalio bih joj se što je posjetila istočnu Bosnu. „Tim ljudima zaista nije lako.“ Prenio maksuz selam od Suade Šehić iz kolektivnog centra Splavište: „Pamtit ću ovaj dan dok sam živa.“ Kao i od Murisa Ražanice, vlasnika hotela Behar u Goraždu, gdje je holivudski par, prvi put nakon dvije godine, sjedio pored prozora a da im niko nije smetao. <br /> <br /> Rekao bih hvala. Jedno veliko hvala - što ste svijetu skrenuli pažnju na Bosnu i Hercegovinu. Bez sumnje, na pravoj ste strani. Ljudima je već sada puno bolje. „Prodrmali ste ih malo, znate.“ Poslije Vas bijeda bolje blješti. Vi činite makar nešto. Bio bih pristojan. Ne bih zaboravio upitati kako su joj klinci. Jesu li blizanci dobro? Kako je ostaloj četvorici? Baš ne zanima, ko pazi na Zaharu dok Vi pazite na nas? Dječji psiholog, koga ste ekstra unajmili za te i slične svrhe? Da li su glasine istinite – da se taj doktor ustvari brine o Vama? Usput, kako brak, moja ti Angelina? Evo, recite, dok se još nije vratio, da li je istina da Vam Brad prijeti rastavom ako ne ozdravite? Neka ste onda baš došli na Zapadni Balkon, ovdje ćete sigurno doći sebi. Slušajte samo kako kod nas ptice cvrkuću. Proljeće. Divota. Za divu poput Vas. Jesmo li sada za jedan mali avokado s kozijim sirom? „Brad, jarane, hajd Allaha ti, kad si već na nogama skokni do kuhinje...“<br /> <br /> Šta fali. Neka ga neka leta. Još sam vam nešto mislio reći. Johnny Depp. Pišu da upravo snimate film s Johnnijem Deppom? U Veneciji. Da. Prelijep grad. Jeste, kažu da tone. E pa taj Johnny Depp, on Vam je nedavno bio kod Emira Kusturice u Kustendorfu. Samo da znate. Jedno malo selo u Srbiji. Nebitno. Uglavnom, njih dvojica su dobri prijatelji. Jarani. Bojim se da je moguće da je Kusturica našem Johnniju u glavu utuvio svoju varijantu rata prema kojoj su izbjeglice koje ste vi posjetili u Goraždu same sebe protjerale. Upozorio bih Vas samo, ako je naš Johnny povjerovao u tu priču, ne vjerujte mu ni riječi. Ubijedite ga u suprotno! To bi nam mnogo značilo. Uvjerile ste se sami. Na Balkanu je situacija ista kao u jugoistočnoj Tanzaniji. Pretpostavljam. Ja. Ovaj je njega nagovorio. Uz rakiju. Ili tako nešto. Ali pustimo sad te tračeve. Vi ste, draga moja ambasadorice dobre volje, došli ovdje da ozdravite. Je li tako? <br /> <br /> Eno ga Brad. Opa! Svaka čast. Još samo da nam čaše za vino doneseš i car si za sva vremena. Jašta. U mašini za suđe, aha, samo ih malo krpom i to je to. Bravo. Plah ti je ovaj Pitt, moja ti Angelina. Jok. Nije težak. Hoće. Nego. Znam da gnjavim, ali jeste li uskoro planirali za Afganistan? U slučaju da jeste - nemojte još. Sačekajte malo. Možda ste čuli, njemački ministar odbrane Karl-Theodor zu Guttenberg misli da tamo vlada „rat u kolokvijalnom smislu riječi.“ To do sada u Njemačkoj niko nije tako jasno rekao. Drugim riječima: Tamo se puca. Pamet u glavu Angelina. Tamo Nijemci opet ginu. Situacija se zaoštrava. Bundeswehr šalje novu opremu, helikoptere, avione, tenkove. Vaš Obama sprema veliku ofanzivu. Bolje ti je da čuvaš vezu. Kad se dole sve završi, onda pomaži. Znam. Da. Vjerovatno. Brad garant bi. Gdje god da ga pošalješ. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8959.html Nakon što ga je tigar ugrizao za glavu, njemački ukrotitelj Christian Walliser nastavlja s radom. “Da su me htjeli rastrgati, oni bi me rastrgali,” procjenjuje neustrašivi profesionalac koga su prilikom nastupa u Hamburgu, prije četiri mjeseca, atakirala ukupno tri cirkuska tigra. Prvi je dresera stisnuo za glavu, drugi za kuk, treći za leđa. Nakon kratke pauze, umjetne kome i uspješne rehabilitacije Christian Walliser opet je stao pred publiku. Senzacionalno. Njemački umjetnik smatra da ga zvijeri i dalje poštuju, da su ga na starom radnom mjestu vrlo dobro prihvatili. “Oni nisu zlopamtila.” Krivicu za kratki prekid karijere Walliser pripisuje klizavom terenu (koji tuđom greškom nije bio zasut piljevinom), uslijed čega je nesretni ukrotitelj jednog od tigrova nehotice udario glavom u čelo. Na to su ostale mačke iz kaveza doduše drastično, ali sasvim prirodno reagirale.<br /> <br /> Situacija je ozbiljna: Položaj gradskih vrabaca u SR Njemačkoj pogoršava se iz dana u dan. U evropskim metropolama, Londonu i Parizu, ove ugrožene vrste praktično više nema. Na red su došla njemačka gusto naseljena područja, kaže naučnica Erika Vauk-Henzelt iz „Fondacije za divlje životinje“ (Deutsche Wildtier Stiftung). Uzrok za masovno izumiranje gradskih vrabaca ornitolozi pronalaze u višku gradske higijene. Propisno nabačene zgrade, nedostatak rupa i udubina, pretjerano dihtovana potkrovlja, strogo uređena dvorišta (niske živice, malo grmlja) gradskim vrapcima otežavaju gradnju gnijezda. Insekti bogati bjelančevinama, potamanjeni od strane čovjeka, pritičicama također nedostaju. Oaza spasa za mnoge od njih: Berlin - još uvijek glavni grad vrabaca u Njemačkoj. U crnim rupama komunalnog budžeta, prema posljednjem popisu, preživljava čak oko 120 000 vrapčijih parova. <br /> <br /> Istovremeno, u gradu Mühlheimu na rijeci Rur vlada panika. Strah od 30 centimetara dugačke kobre, pobjegle iz privatnog terarijuma. Smrtonosna zmija nepoznatim putevima gmiže gradom. Jednako je moguće da se otrovnica još uvijek nalazi u zgradi višespratnici odakle je navodno nestala. Skrivena u mračnom stubištu, zavučena u podrum, ili namještaj, upozorava tridesetočlani tim vatrogasaca koji već danima traga za opasnom zmijom. Stanari sumnjive zgrade napustili su domove. Ljudi iz susjednih kuća ovih dana oprezno otvaraju vrata od garaža. Prije nego ih obuku, dva puta zaviruju u rukave od kaputa, duboke cipele i čizmice. Odgovoran za sve - neodgovorni vlasnik kobre. Hitna potraga će ga skupo stajati. „Sat vremena 850 eura,“ kaže glasnogovornik Horst Brinkmann. Strategija odvažnih vatrogasaca ukazuje na hrabrost, odlučnost i visok moral: „Sačekaćemo da umre od gladi.“ Akcija bi, prema procjeni biologa, mogla trajati oko 40 dana. <br /> <br /> Na koncu, još nekoliko okvirnih informacija o zanimljivim ličnostima iz svijeta zečeva. Na adresu njemačkog Uskrsnog Zeca (Osterhase), u grad Ostereistedt, na sjeveru Republike u međuvremenu pristiglo preko 30 hiljada pisama. U maštovitom pismu Melise i Marvina između ostalog stoji: „Dragi Zeko, učini da vitamini iz špinata pređu u puding od vanilije?“ Na želje mališana, u ime Uskrnog Zeca, odgovara penzionirani poštar Hans Hermann Dunker. Ono što je prije 28 godina počelo kao reklamna fora Njemačke pošte, danas je internacionalno omiljena blagdanska institucija. Dežurni sekratar Uskrsnog Zeca, s tim u vezi, ponosno tvrdi da pisma dolaze čak iz Sjedinjenih Država, Japana i Kine. Pored šarenih uskrsnih jaja, djeca uglavnom naručuju bicikle, konje, igračke, neki od njih mobilne aparate, džipove na daljinski i prave mačke, nabraja Hans Hermann Dunker. Njemački Uskrsni Zec poštu prima i putem interneta.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8944.html Baksuz vrti gdje burgija ne može. U njemačkim domaćinstvima. Godišnje 5 000 mrtvih. Tri put mjeri, jednom se poreži. Ubij ili povrijedi. Ukupno 300 000 nastradalih. Kaže aktualni izvještaj „Savezne ustanove za radnu zaštitu i medicinu“ iz Dortmunda. Opasnost prijeti. Kod kuće. Duboko iza fronta. Žrtve većinom muškarci (84%). Naoružani novim idejama, neznanjem i lošim alatom. Naloženi proljetnim hormonima. Na vrhovima krovova. Oštrim žagama. U bašči lopatama. Na balkonu s čekićem u ruci. Armija amatera. Napada šarafcigerima. Diletanti na klimavim merdevinama. U džepovima zahrđali ekseri. Među zubima još pokoji. Na ramenima neispravne bušilice. Teren klizav. Koncentracija loša. Kost slomljena. Struja, voda, beton, žbuka, kanalizacija, stolarija, šubler, španer, šelna, brezon, buksna, firnajz, krečenje, zidanje, farbanje i lakiranje. Taj sve zna. On je sam svoj neprijatelj. Sam svoj majstor je sam svoj ubica. Probuši, ohoblaj, zavari. Obnovi pipu. Zamijeni žarulju slomljena grla. Svaka čast. Smrt je majstor, sam svoj majstor iz Njemačke.<br /> <br /> U političkom pamfletu „Napad na slobodu“ (Angriff auf die Freiheit, 2009.) književni dvojac Juli Zeh i Ilija Trojanow upozorava da njemačka država, u koaliciji s neoliberalnom privredom, narušava integritet građana. Politiku generalnog nadzora (biometrijski pasoš, pristup kompjuterskim podacima sl.) odgovorne institucije pravdaju povećanom opasnošću od terorizma. Zeh i Trojanow uzvraćaju: Ako je Njemačkom ministarstvu unutrašnjih poslova zaista stalo do sigurnosti građana, onda bi, prije svega, trebalo rigorozno kontrolirati takozvani sektor privatne samogradnje - u kojem zaista ginu ljudi. Za razliku od islamskog terorizma od kojeg u Berlinskoj republici do sad nasreću još niko umro nije. Zapadni Balkon podržava inicijativu pametnih ljudi. Njemačkoj tajnoj službi usput predlažemo da diskretno motri trgovačke centre tipa Bauhaus, Obi i Praktiker, koji teroristima biće služe kao rasadnik ideja. Tu hi treba pofatati.<br /> <br /> Šalu na stranu. Govorimo o jednoj od najopasnijih filozofija današnjice: Uradi sam. Napravi sam. Povrijedi se sam. Evo naprimjer. Svaka peta nesreća u Njemačkoj - padovi u domaćinstvu. Između sopstvena četiri zida. Tužno. Ali istinito. Padaju kućni majstori jedan za drugim. Kao kruške. Kao da ih neko mitraljezom kosi. Pogotovo ovih dana. Kao da je rat. Nekako s proljeća. U vrijeme generalnih čišćenja, obnova i reparatura. Zaliježu heroji s najnižih visina. Ruše se sa telefonskih imenika, namaknutih gajbi, podmetnutih taburea, stolica i stolova. Pokušavajući nešto dohvatiti. Zavrnuti. Sastaviti. Sklepati. Umorni. Neoprezni. Ponekad pijani. Ratnici u papučama. Lakovima ošamućeni. Do it yourself. Baksuzi. Jer sebi i drugima žele dokazati da imaju petlju. Možda zato što nemaju novca za pravog majstora? Kriza je. Kad ne znaš baratati alatom. Kad te udari struja. Kad muškarčine čitaju uputstva za upotrebe. (Eksperti kažu da žene ginu rjeđe, zato što ih čitaju češće.) <br /> <br /> Budimo konstruktivni. Prenesimo savjete njemačkih državnih osiguranja, koja u slučaju kućne nezgode ne preuzimaju troškove. Polazeći od toga da fenomen majstorskih nesreća nije ograničen na teritoriju Njemačke. Sluteći da belaja možda ima i na području Bosne i Hercegovine. Pomalo u strahu od tamne cifre. Jer ako tehnički izvrsno opremljeni Nijemci ovako ginu, kako je onda majstorima po Grmeču. Možda oni stvarno sve znaju. Posmatrajmo situaciju na merdevinama kao paradigmu. Evo na šta treba obratiti pažnju: Umjesto alkoholom, stimulirajte se sokom od mrkve, čajem od metvice, mineralnom vodom, pa čak i mlijekom. Koristite čestit alat kao i zaštitnu opremu (štitne naočale, kacige, rukavice etc.). Merdevine prislanjajte na zid pod uglom od 75 stepeni. Koristite cipele s đonovima duboka profila. Zagrnite se jaknama velikih džepova u koje ćete smjestiti sitan alat, tako da ne morate svako malo gore dole. Uzmite si vremena. Najčešći uzrok smrtne nesreće je cajtnot. Radite staloženo. Pazite na djecu. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8914.html Hronično hipnotizirana daljinom, delegacija Zapadnog Balkona posjetila je Plurinacionalnu Državu Boliviju. Čitajte u nastavku: Novosti iz lavirinta Inka. Iz života andskih šarplaninaca. Žabolov na jezeru Titikaka. Crtice s puta.<br /> <br /> El Alto. U prevodu: «Visoko». Bivše predgrađe La Paza. U međuvremenu milionski grad. Najviši aerodrom na svijetu (4000 m). Male mašine se ovdje penju kad slijeću. Moj avion je internacionalno velik. Ja se naivno spuštam. Nebo iznad Bolivije ima boju beskonačnog intermeca, s bivše-jugoslovenske televizije. Iz prošlosti pišti frula neznanja. Jedina slika o Andima: «Kondorov let». Dolje, na zemlji, orgulja stvarnosti ubija predasrude. Dimnim signalima. El Altom gore automobilske gume. Taksisti u štrajku. Organizirani protest Indijanaca protiv zabrane alkohola za volanom. Vatra i transparenti. Bijes i uzvici. Na meti: Evo Morales. Bivši uzgajivač koke. Prvi «autohtoni» predsjednik Bolivije. Džaba minimalci penzionerima. Zalud školarina djeci. Džaba ti što si naš. Ko ljudima ukine flašu. Evo ti belaja. <br /> <br /> Iza zakona protiv alkoholizma stoje statistike. Udes za udesom. Na takozvanoj najopasnijoj cesti svijeta («El Camino de la Muerte»), koja se vrtoglavo spušta s vrha Anda ka tropskim predjelima, svakog dana makar jedna mrtva glava. U prosjeku. Zapaljene gume štrajkača brzo se gase. Plamenu i ljudima na visokoj visini fali kisik. Protesti jenjavaju. Turistima također. U hotelu prva pomoć: balon čistog oksigena. Pogled kroz prozor. La Paz. Saobraćajni haos ne prestaje. Sred grada skakuću crno bijele zebre. Propete na zadnje dvije noge. Studenti u kostimima simuliraju pješačke prelaze. U parku «Jardín Botánico» momak u dresu Wolfsburga. Ne vidi mu se broj. Na lancu gorostasan pas. Koji bezbrižno kaki. Putniku blisko stvorenje iz jugoistočne Evrope. Original šarplaninac. Taj ovdje nema problema s disanjem. Na visini zadatka.<br /> <br /> Centralna Bolivija. Potosi (4070 m). Najviši šeher na svijetu. Nekoć vrlo bogat. Zaboravljeni grad u podnožju bogatog brda: «Cerro Rico». Stoljećima najplodnija žila srebra na globusu. Hiljade i hiljade izvezenih tona. Srebro nad srebrom, odavde sve do Španije. Golemi most preko Atlantika. Premazan krvlju. Znojem rudara. Marcelito i Gabriel ispred drvene kolibe na ulazu u blatnjavi kop. Na glavama kape sa srebrenim petokrakama. U ustima listovi koke. Žvak. Žvak. Tradicija. Sveta biljka. Danas je ponedjeljak. Marcelito i Gabriel ne rade. Jučer je bila nedjelja. Tim danom rudari piju, pa se danas odmaraju. U rudniku ionako više nema mnogo srebra. «Idućih pet-šest godina možemo još čeprkati. Šta ćemo onda?», pita Marcelito. Ja glupo odgovaram: «I moj otac bio rudar. Bosna. Rudnik željezne rude Ljubija.» Nikad čuli. Ispod prljavih nogu siromašan grad. Ubijen. Porobljen. Opljačkan. U bolivijskoj Srebrenici od srebra ništa ostalo nije.<br /> <br /> Grad Sucre. Glavni grad Bolivije. Ovdje je nešto ostalo. Od kolonijalnog bogatstva. Univerzitet. Bijele kuće. Drvene verande. Andaluzijski flair. Jajce u Andima. Narodno-oslobodilački gledano. Mjesto u kojem je donesena prva južnoamerička deklaracija nezavisnosti od Španske krune, 25. maja 1809 godine. Nešto kao panamerički Mrkonjić. Kolijevka njihovog ZAVNOBIH-a. Grad u kojem je 1825. rođena zemlja, nazvana po Simonu Bolivaru. Libertadoru koji je se borio za bratstvo i jedinstvo u Južnoj Americi. Slično nesretnom revolucionaru Che Guevari, koga su 250 godina kasnije, baš ovdje, u blizini Sucrea ubili dušmani. I od njega je nešto ostalo. Griva, kapa i brada. Na majicama kratkih rukava. Na šarenim štandovimo. Na trgu 25. Maja. Po kojem se poput malih miševa vrzmaju crnom mašću zamazana indijanska djeca. Pobiše se između sebe. Oko svakog stranca. Ne bi li mu prvi očistili cipele. <br /> <br /> Nekoliko stotina kilometara sjevernije. Jezero Titikaka (titi – tigar, kaka – stijena). Kupih si šešir. Stavih ga na glavu. Nek se zna da je od slame. Dnevna temperatura 25. Noćna blizu 0. Isti Semir Osmanagić. Velika, hladna voda. 300 metara dubine. Na 3800 metara visine. Na Otoku Sunca, tamo gdje je prema vjerovanju Inka Bog stvorio čovjeka - nigdje nikoga. Napušten stari lavirint. Kamen na kamenu. Bez maltera. Šta su oni znali da mi ne znamo? Nigdje duše da zaluta. Osim mene. I šake turista. Francuski par u bračnoj svađi. Šutljivi gringo iz Texasa. Čupavi mladi Argentinci bez novca da se vrate kućama. Nadomak lavirinta, za kamenim žrtvenim stolom, indijanski vrač iz plemena Aymara. Crvena vunena kapa. Poklopci preko ušiju. Usamljena turistička aktrakcija. Čara bara oko starije gospođe iz Austrije koja bi da rodi. <br /> <br /> Ljudi poput nje putuju zbog želja. Na dnu jezera Titikaka pustolovac Jacques Cousteau tragao je za zlatom Inka. Nije ga pronašao. Ali je zato gnjureći otkrio novu vrstu životinje. Endemsku žabu, koja samo ovdje živi - 60 cm veliku. Kažu da je do dan danas niko nije vidio kako izranja na površinu. Po svjež zrak. Krek. Krek. Neka ovaj tekst bude moja žaba.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8891.html Na trgu demonstriraju Iranci. Protest protiv teheranskog režima. Zeleno-bijelo-crvene zastave vijore se na vjetru. U kafiću preko puta, talijanski penzioner Vincenzo. Iste boje. Isti redoslijed. Kad bi ih okrenuli vertikalno, bile bi to i njegove zastave. Ovako ništa. Vincenzo pijucka espresso i čita „Express“, žuti kelnski tabloid. Uživa u članku o korupciji u Njemačkoj. Krađa željezne armature s podzemne bauštele. Fuš, bruka i sramota u građevinskoj branši. Tačno godina dana nakon urušavanja Gradskog arhiva. „A kažu u Italiji mafija.“ Vincenzo, prva gastarbajterska generacija, danas je dobro raspoložen. Pravednički listajući novine on ignorira informacije o ilegalnom izlijevanju nafte u talijansku rijeku Lambro, u međuvremenu prispjelu u Po, na putu ka Jadranskom moru. <br /> <br /> Na zidiću ispred hotela Barcelo pet beskućnika. Iznad njih grane gradskih platana. Prvi u mobilni ukucava poruku. Drugi prodaje ulične novine „Querkopf“, časopis o beskućništvu i srodnim temama. Pola ide njemu, pola redakciji. Treći pije pivo. Ostala dvojica sjede 'nako. I piju pivo. S druge strane ulice blješti reklama novog kioska. Ulazna vrata okićena crveno bijelim balonima. Proslava otvora. Vlasnik Turčin. Poput mladog Čengiza. U atomobilu. Na četverotračnoj cesti. Dvosmjerni promet. Čengiz oštro zasijeca u sokak, mimo novog dućana, svjesno kršeći zabranu skretanja. Pizza Milano u termo tašni, na sjedišu suvozača, najduže 20 minuta ostaje vruća. Serrano šunka, sir, rukola, paradajz. Raznosač mora biti brz, ako želi zadržati posao. Ako želi dobiti bakšiša. Od bakšiša se živi. <br /> <br /> Na povratku u bazu („zašto imućni daju manje od siromašnih“) Čengiz svraća do obućara Ahmeda, prijatelja iz djetinstva. Ljepuškasti šuster, pored novih potpetica, nudi promptnu izradu ključeva. Najrađe ženskim mušterijama. U slučaju da se pokvari brava, Ahmo je tu da riješi stvar. U po noća, u po noća. Nema tih vrata koja ne može otvoriti. Sve što je zaključano, može se otključati. „Sezame, skini se.“ Samo treba znati kako. Ahmed se jaranu redovno hvali novim ženskim poznanstvima. Lako je obućaru. Kad je sam svoj šef. Pa smije. Upusti li se Čenga u avanturu sa usamljenom damom koja je naručila pizzu fantasia (paradajz, paprika, jaje) plus bocu vina – eto mu otkaza. Jašta. Najbolje je biti sam svoj šef. „Samo dva puta, u zadnje dvije godine,“ stidljivo priznaje Čengiz a Ahmed potvrdno namiguje. „Aferim, arkadaš!“ <br /> <br /> Na balkonu ništa novo. Sve se dešava četiri sprata niže. U izlogu prodavnice za ljude sa specijalnim željama stigla nova roba. Guma, lateks, koža. Proljetna kolekcija. Materijal koji trpi natprosječno natezanje. Duboke kožne čizmice. Donji veš, čarape, rukavice, maske, korseti i lisice. Bezopasna oprema za igru. Nekoliko koraka dalje, naoružanim činovnicima u kožnim jaknama nije do šale. Petorica policajaca sa sobom nose prave lisice. Ulaze u mali grčki gril, na ćošku. Za opasačima pet pravih pištolja. Racija protiv rada na crno. Iza šanka, pokraj falusoidnog „gyrosa“ stoji iznenađena grkinja Elena. Uhvaćena na djelu:<br /> <br /> - Ne. Ne radim ja ovdje. Došla na pet minuta pomoći snahi. <br /> - Gospođo, taj izgovor čujemo svaki dan.<br /> - Zašto mene kontrolirate, ganjajte prave kriminalce?<br /> - Ako Vam je prvi put, platićete na licu mjesta protokolarnih 20 eura. Vlasnika čeka prava kazna. <br /> - Pobogu (šmrc, šmrc) ja ih toliko znam koji rade na crno. Zašto baš mene hapsite.<br /> - Gospođo, koga to još poznajete da nezakonito radi?<br /> - Joj. Ne mogu se sjetiti (šmrc, šmrc).<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8860.html Čestitke stižu i sa Zapadnog Balkona. Naučni tim predvođen profesorom Yi Zhongom (Univerzitet Peking) do epohalnog otkrića došao eksperimentirajući s voćnim mušicama. Insekti su bili podijeljeni u dvije grupe. U prvoj skupini, tokom pokusa, ključni protein «rac» bio je umjetno ugašen. U drugoj, takozvanoj kontrolnoj grupi voćnih mušica, kao i uvijek - prirodno upaljen. Obje grupe sitnih stvorenja prethodno su bile obučene da asociraju jednu vrstu mirisa s hranom, a jednu drugu sa strujnim udarima. Rezultat: Zdravim mušicama trebalo je sat vremena da zaborave naučeno. Manipuliranim insektima, bez rac-proteina, čak više od jednog dana. Zaključak: Protein zaborava potiče gašenje memorije. Pamćenje se ne gubi, već ciljano briše. Brzina raste s količinom novih informacija. Yi Zhong smatra kako je time dokazano da je zaborav usmjereno aktivan postupak, pod kontrolom drevnog, evolucijski minimalno mutiranog proteina «rac», kojeg u istoj funkciji pronalazimo i kod ljudi.<br /> <br /> Voćna mušica potvrđuje status omiljenog objekta u svijetu nauke. Dešifriran genom, kratak život, sposobnost da u kratkom vremenu producira više generacija. Superstar znanstvene spoznaje. Pregledan teren složenih istraživanja. Prosta podloga za komplicirane analogije koje naučnici prenose na homo sapiense. Od voćne mušice kičmenjaci, biologija, medicina, genetika, generali, politika i nacije mogu svašta naučiti. U tjelašce voćne mušice utkan je mehanizam antipamćenja, prastari protein koji nas upozorava da ćemo ionako sve smetnuti, da život bez zaborava biološki nije moguć. U zaboravnom jatu sićušnih insekata možemo vidjeti metaforu neindividulanosti, mikroskopsku sliku prirode i smrti, vječnog sna u kojem je budno samo ono što nikad nije spavalo. Dobacio bi ovom prilikom tamo neki prilično zaboravljeni Arthur Schopenhauer. <br /> <br /> No o čemu je ovdje riječ. Priča o voćnim mušicama je nastavak dobro poznate serije naučnopopularnih novosti, dosadno senzacionalni breaking news o još jednom ubrzo potisnutom otkriću, produžetak blesave reportaže o, recimo, britanskim znanstvenicima koji pomno ispituju zagonetne šupljine u lobanjama dinosaurusa. Podatak više u vanredno blesavom članku o američkim stručnjacima koji istražuju posebnosti delfinskih dijabetičara: «Oni nam dobrovoljno daruju krv», objašnjava naučnica Stephanie Venn-Watson upirući prstom u fotografiju delfina, podvodno zavaljenog na leđa, sa ispruženom perajom. Nietzscheanski sretna životinja. Znatno opuštenija od ljudskih zlopamtila. <br /> <br /> Vratimo se voćnoj mušici, zvijezdi znanja, stanovniku nevidljivog svijeta iz kojeg dopiru zrake beskonačne prolaznosti. Poezijom insekata vladao je vrhunski francuski entomolog Jean-Henri Fabre. Naučni kapacitet, inspirator Charles Darwina i Marcela Prousta. Slijedimo epski zagrijana pera uhvaćena u koštac s vremenom. Zaduženi njima, a ucijenjeni terorizmom tržišno korisnog, postavlja se pitanje na koji način danas eksploatirati voćnu mušicu. Zamišljam moderno opremljen fitness centar. Punudu za ljude opterećene viškom informacija. Ustvari, ne mora to biti fitness centar. Može to biti i Balkon. Balkon za zaborav. Zapadni. Na njemu dugačka klupa. Goli bijeli zidovi. Povratak u stan zazidan. Na stolu, pokraj praznog rama sa slikom aktualnog predsjednika, konzerva proteina. Napitak zaborava. Bujrum. Napolju topla kiša. Zima prošla. Proljeće još nije tu. U saksijama drijemaju larve voćnih mušica. Poput nas. Sve smo zaboravili, čekajući iduću zapovijed. Južno od Kelna, tamo negdje uzvodno, otapaju se snjegovi. Što je više vode u koritu Rajne, to je bujica jača. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8852.html Najveću karnevalsku povorku u Kelnu (Rosenmontagzoch) vodi Cristoph Kuckelkorn, ujedno najuspješniji gradski pogrebnik. Oba posla zahtijevaju iznimnu preciznosti. Nema ponavljanja. Sve mora biti perfektno. Paralele su očite, kaže Christoph Kuckelkorn: „U slučaju da prva kola u koloni zaribaju, u sporednoj ulici uvijek čeka rezervni traktor.“ Saradnja kelnskog pogrebničkog klana s karnevalističkim strukturama je stvar tradicije. Porodica Kuckelkorn građane Kelna ispraća pod zemlju unatrag pet generacija. Pogrebničko preduzeće godišnje obavi oko 600 sahrana. Pristup profesionalan. Obrt pristojan. Kuckelkorn njeguje kontakte sa evropskim partnerima. Razvija nove koncepte. Ide u korak s vremenom. U svojoj drugoj ulozi, nadareni vođa karnevalske povorke (Zugleiter) Cristoph Kuckelkorn jednako angažirano upravlja maratonskim maškarama. Određuje moto i muziku. Preispituje kostime, pregovara s policijom i općinskim vlastima. <br /> <br /> Tokom ovogodišnjeg karnevala Kuckelkornove dvije preciznosti mogle su postati žrtvom jedne velike građevinske neprofesionalnosti. Incident se mogao desiti na baušteli „Heumarkt“ u jezgru starog grada, nakon što se ispostavilo da su radnici, gradeći tamošnji metro-tunel, na stranu tušnuli osamdeset posto željeznih rešetaka, predviđenih za stabilizaciju betonskih zidova. Krađa materijala - koja se dovodi u vezu s prošlogodišnjom propašću gradskog arhiva - izazvala je blagu paniku među maškarama. Jer najveća karnevalska povorka prolazi baška pogođenom džadom. Međutim. Nakon hitrih preispitivanja kelnska vrhuška odlučila je ipak ne otkazati narodno veselje, jamčeći za sigurnost terena. Na svu sreću, beton je izdržao urnebesni marš. Dozvola grada ostavlja gorak ukus, budući da je poznato da se u Kelnu bukvalno mora desiti kijamet, prije nego što bi neko ljudima otkazao karneval. Posljednja vijest s bauštele: Prodre li voda, biće gusto.<br /> <br /> Izostali kijamet lebdio je u zraku, kada su desetine hiljada otkačenih maškara skakale po destabiliziranom gradskom području, iznad mračnog tunela, predvođeni profesionalnim pogrebnikom Christophom Kuckelkornom. Dirigentska palica onoga što se (još) nije desilo nas vodi ravno u srž karnevalskog veselja koje kroz inverziju sučeljava smrt. Istjeruje zimu i demone. Priziva uskrs i proljeće. Ispod maske anarhičnog slavlja krije se grimasa podzemnog carstva. Urođena slutnja da ćemo jednog dana svi obući isti kostim. Lik i djelo Christopha Kuckelkorna služe kao direktni link ka maskiranom smislu karnevala u kojem kratkovidne krtice masovnih konzumenata vide jedan u nizu besmislenih partija, nakon kojeg će u Čistu srijedu meziti ukusnu ribu, dok će na televiziji pičiti izvještaji o svijetlim namjerama političkih stranaka koje će istog tog dana, širom Berlinske Republike, tradicionalno naivno zasjedati, optimistički raspravljajući pitanja posne budućnosti, u kojoj je izvijesno samo ono u mahmurluku zaboravljeno. <br /> <br /> Kada maratonske karnevalske sesije prođu, ništa više neće biti kao što je bilo. Kao onda kada je ludilo vladalo gradom. Sve će biti isto. Kao i uvijek. Poklopljeno maskom svakodnevice. Sahranjeno u grobovima ozbiljnosti. Turisti će otići. Trudnice će ostati. Tradicionalno nepouzdani kelnski radnici (da nije bilo Prusa ni Kelnska katedrala još uvijek ne bi bila gotova, nakon 600 godina fuša) i dalje će bušiti nesigurne tunele ispod gradskog tla, otprilike brzinom bosanskih majstora na autoputu između Kaknja i Drivuše, radeći na pišljivih nekoliko kilometara metroa, zbog kojih lokalni saobraćaj evo već godinama pati od zastoja. I Christoph Kuckelkorn će obući tamno odijelo i nastaviti tamo gdje je stao. Profesionalno. Precizno. Transparentno. Smrt ne mulja.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8830.html Hitler je volio karneval. To ne znači da je u nacističkoj Njemačkoj bilo dozvoljeno sprdati se s Führerom. Iz svečanih prostorija uklanjale su se slike diktatora. Da slučajno ne bi ko došao na ideju okrenuti portret naopačke. Karnevalisti koji bi u humorističkim govorima čačkali u Adolfa, bili su skidani sa scene. Njih nije bilo baš previše. Ipak ružna priča. Iz davnih vremena. Karneval u današnjem Kelnu za mnoge predstavlja samo dobru zabavu. I ništa više.<br /> <br /> «Ghhššš. Poštovani putnici Hair Bosne, obraća Vam se Vaš kapiten Salko Hadžihavić na letu od Sarajeva ka Kelnu. Ksssššš. Izvinjamo se zbog turbulencija iznad Salzburga. Fakat nije bilo do nas. Ghš. Trenutno prelijećemo Frankfurt preko Majne, rrrhhhhh, kroz otprilike pola sata bi trebali sletiti na aerodrom finalne destinacije. Vrijeme u Kelnu, pretežno oblačno, temperature oko nule. Zrrrž. Upozoravamo gospodu muške putnike koji prvi put prilikom karnevala posjećuju Keln. Postoji opasnost da vas neposredno nakon pasoške kontrole zaskoče namaškarene Švabzzz. Onaj. Njemice. Moguće je da ćete bez pitanja biti poljubljeni u obraz. Nakon toga može se desiti Vam žene makazama unakaze kravatu. Opet vas cmoknu. I naglo zbrišu. Ne uzrujavajte se. Poštujte običaje. Ostanite smireni. U okviru kelnskog karnevala sve je nenormalno sasvim normalno. Ghhššš. Savjetujemo da si već sada spremite kravatu na sigurno mjesto.» <br /> <br /> Over. Tako bi otprilike mogla glasiti uputa upućenog pilota Hair Bosne prije slijetanja na aerodrom u Kelnu, u četvrtak (Weiberfastnacht), prvog dana uličnog karnevala, uoči takozvane Čiste srijede, Pepelnice («Aschermittwoch») - sedam dana prije početka katoličkog posta. Tog četvrtka kostimirane dame preuzimaju vlast, izlaze najčešće bez muških partnera u grad, prakticiraju žensko ludilo. Zafrkavaju tuđe frajere. Vrše vruću predigru svega onoga što će se desti idućih dana, kada Keln postaje karnevalska prijestolnica Njemačke, magnet za stampedo turista, koji od 19. stoljeća masovno maskirano mimohode Keln. Gladni veselja, zabave. Žedni alkohola. Princip je jednostavan. Preko dana maškare uživaju u šareno pompoznim povorkama («Zoch»). Uveče se dernečenje nastavlja u kafanama, dikotekama, klubovima. <br /> <br /> Najveća povorka tutnji u pokladni ponedjeljak (Rosenmontag). Na ulicama, prozorima i tribinama, u ritmu muzike, gega se preko milion gledatelja. Preobučeni u tarzane, tampone, kaladonte, pink pantere, najaobičnije klovnove. U organiziranoj povorci učestvuje deset hiljada kostimiranih. Karnevalska društva plešu, sviraju i pjevaju - prezentirajući viceve, persiflaže ili politički folove na odgovarajućim alegorijskim kolima. Ove godine na meti karnevalista: Merkel uči prvačiće kako se prave dugovi. Berlusconi pliva u moru ženskih grudi. Bankarski zombi-plesači imitiraju Michael Jacksona iz spota za Thriller. Sa zadnjih kola sedam kilometara dugačke povorke maše nam otkačeno trojstvo, cetralni likovi karnevala: princ, djevica i seljak. Oni, kao i ostali učesnici, publiku časte slatkišima, alkoholom i cvijećem. Prolazeći mimo pučanstva milosrdni Princ ponosno uzvikuje «Kölle!» (Keln) a podanici veselo uzvraćaju «Alaaf!» (karnevalski pozdrav). <br /> <br /> U svježe objavljenoj knjizi «Kölle Alaaf und Heil Hitler» autori Carl Dietmar und Markus Leifeld pažnju posvećuju maškarama za vrijeme Trećeg Reicha. Tabuiziranim ulicama nacističke istorije patroliraju povorke sa antisemtiskim parolama. Jednog gadnog ponedjeljka, tridesetih godina prošlog stoljeće, nastala je fotografija koja dokumentira kelnske karneveliste preobučene u bradate Jevreje. Na transparentima velikim slovima piše: «Die letzten ziehen ab. (...) ’Mer machen nur e kleines Ausflügche.'» U prevodu: «Posljednji odlaze. (...) 'Odosmo na mali izlet.'» Iz vrijedne knjige o mračnoj strani maskiranog veselja saznajemo na koji način su nacisti instrumentalizirali karneval u ideološke svrhe. To naravno ne iznenađuje, budući da su Hitler i Goebbels uvijek tražili blizinu široke narodne mase. Ono što uznemiruje jeste arogancija putem koje današnja karnevalistička društva ignoriraju pokvareni odlomak prošlosti. Nakon publikacije teksta autorski dvojac Dietmar/Leifeld bio je izložen prijetnjama. Bezbrižna masa ne voli kad joj neko kvari ćeif.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8811.html Naredba je naredba. Ispod Zapadnog Balkona maršira pijan vojnik. Crveno-bijela uniforma. Plastična puška. O bajonet okačena kapa. Pripadnik najstarijeg karnevalskog korpusa u Kelnu: „Rote Funken“. Pješadija napada. Karneval ulazi u vruću fazu. Peto godišnje doba traje već od prošlog novembra. Nakon sesija u zatvorenom, organizirano gradsko ludilo polako izlazi na ulicu. Karnevalisti osvajaju kvart po kvart. Sve ih je više. Veselje eskalira: Tradicionalna artiljerija u plavo-bijelim uniformama „Blaue Funken“ nakon plesnog nastupa nehotice zapišala zid osnovne škole u Odenthalu. Karneval u kombinaciji s alkoholom ne bira. Žrtvu niti mjesto. U predgrađu gusarski brod udario u semafor. Saobraćaj zakrčen. Devetnaestogodišnji kapetan priznao krivicu. Stepen kolektivne otkačenosti raste iz dana u dan. Kulminacija predstoji u četvrtak 11. Febraura. Tada oficijelno počinje ulični karneval. Koji traje sedam dana.<br /> <br /> Gradsku ludost koordinira "Svečani komitet Kelnskog karnevala". U izvršnom odboru sjedi osamnaest luda ("Jecke"). Centralni komitet je osnovan 1823. godine. Bitan momenat u istoriji kelnskih maškara: Nakon Francuza grad zauzimaju Prusi. Oni ne razumiju šalu. Prijete da će ukinuti blesave običaje, čiji korijeni sežu u duboku prošlost. Kelnski srednji sloj spašava karneval kroz strogu reformu zabave. Praveći radikalan rez. Vještu hijerarhizaciju sistema. U epicentar ekstatičnog slavlja novoosnovani "Svečani komitet" postavlja karnevalskog princa, po uzoru na pruskog kralja. Organiziraju se prva udruženja. Priznata društva dobijaju karakteristične šaljive kapice "Narrenkappen" - da bi ih Prusi mogli legitimirati. Karneval sačuvan. Princ dobija pratnju. Od 1883. godine na njegovoj strani nalaze se reprezentativno namaškarena djevica (Jungfrau) i seljak (Bauer). Institucija djevice simbolizira suvernost odnosno neprobojnost gradskih zidina. Seljak je seljak. Njih troje - princ, djevica i seljak – čine takozvani «Trifolium», karnevalsku vrhušku. Do dan danas. Otkačeno trojstvo. <br /> <br /> Ove godine to su djevica Martina, seljak Hubert i Princ Markus I. San svakog karnevaliste. Više od toga u Kelnu ne možeš postati. Velika je čast biti luda nad ludama. Nihovo je da oslobode i ukrote mase. Milione maškara u povorkama, na ulicama. Da ih vode i zabave. Ozbiljan posao. Sprdajmo se koliko hoćemo. Karneval je industrija. Ekonomski instituti računaju da se u Kelnu za vrijeme karnevala obrne 460 miliona eura. Aktualna istraživanja govore da od ovdašnje karnevalske fešte zavisi 5000 radnih mjesta. Od sprdanja profitiraju gastronomija, taksisti, krojači, mala privreda, velika preduzeća. Vrijednost karnevala dodatno raste ako uzmemo u obzir takozvani socijalni kapital, koji nastaje tokom slavlja. Dogovaranje biznisa, uspostavljanje poslovnih veza brže funkcioniraju u opuštenoj karnevalskoj atmoseferi. Svašta se tu sklopi. Da prostite. Alkohol ne bira. Žrtvu niti mjesto. <br /> <br /> Kada kelnski karneval mine, novine će preplaviti oglasi u kojima zaljubljeni traže zaljubljene: «Javi se što prije, Pipi Duga Čarapa. Traži te tvoj Gorila!». Ili možda: «Gdje si Vanzemaljac? Tačkasta žabica te zove.» Ili pak: «Začarani Vampir žedno sanja slatkokrvnu Vješticu iz povorke te i te. Šifra ta i ta.....» Ko se javi javi. Osim toga. Devet mjeseci nakon ovog karnevala, u kelnskim porodilištima desiće se drastičan porast novorođenih. Kao i svake godine. O tom po tom. Karneval još nije prošao. On zapravo tek sad počinje. Ludilo se ustvari tek zahuktava. Jer ispod Zapadnog Balkona defilira još jedan pijani vojnik. Ulazi u pivnicu „Pütz“. Zatim izlazi. U društvu druga iz jedinice. Crveno bijeli vojnici tradicionalno salutiraju u pravcu mog Balkona. Trljajući guzicu o guzicu. Njihove uniforme dolaze iz prošlosti i podsjećaju na stare gradske vojnike, ulični strah i trepet, iz 18. stoljeća. <br /> <br /> U idućem broju: Grobovi ozbiljnosti, Napad na kravate & Karneval u Trećem Reichu <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8798.html Ovdje objavljena štiva dolaze iz Kine gdje su troškovi proizvodnje znatno povoljniji nego u Njemačkoj. Tekstovi nastaju u vrhunski opremljenim pogonima mašte, u provinciji Guangdong, na jugu Narodne Republike. Ono što ovu kolumnu čini profitabilnom jeste jeftina - ali vrijedna radna snaga. «Pogled sa Zapadnog Balkona» je produkt iza kojeg stoje desetine skromnih, marljivih kineskih radnika. Kreativno kombiniranje slova obavlja se u tri smjene, na proizvodnom prostoru od 25 000 kvadratnih metara - od čega je više od pola pod krovom. U samom susjedstvu nalazi se niz sličnih tvornica koje, također opslužuju evropsko tržište (obuća, elektronika, plombe za zube). S obzirom na zahtjev zapadnog klijenta da se kolumna sastoji od četiri homogeno inspirirana odlomka, kineski izvršioci donijeli su odluku da pisanje rasporede u četiri fabričke hale sa posve različitim proizvodnim linijama. Konzumenti imaju pravo upoznati uslove produkcije.<br /> <br /> U tvorničkoj hali broj 1 zaposlena su isključivo djeca, radna snaga koja nije navršila 15. godinu života. Bojazan da se radi o zlouprotebi nije opravdana. Mladim ljudima nudi se mogućnost da, nakon obavljenog posla, u krugu fabrike pohađaju školu - tako im se pruža prilika za socijalni uspon koje, u selima iz kojih potiču, dakako nema. Radnici iz hale broj 1 se smiješe dok rade. Njihovo je da produciraju pasaže dječije mašte. Oni barataju tekstualnom burgijom naivnosti koja bi da buši i prožima sve tekstove «Zapadnog Balkona». Nevina dioptrija djeteta, iluzija svijeta viđenog neiskvarenim očima budi čitalačku požudu za zauvijek izgubljenom srećom. Zabava zagarantirana. Narudžba ispoštovana. Nalogodavac zadovoljan. Još jednom, zaista nema potrebe da se brinemo o pravima radnika, budući da je kineskim klincima na traci mnogo bolje od, recimo, indijskih mališana koji u prašnjavim kamenolomima dalekog Radžastana odlamaju stijene od kojih se izrađuju nadgrobne ploče za njemačka groblja.<br /> <br /> U tvorničkoj hali broj 2 mahom srećemo radnike porijeklom iz planinskih predjela južnokineskog Nan Ling-a. Proletere navikle na visinu, čist zrak i dalek pogled. Oni u željene tekstove ugrađuju neophodne momente preglednosti. Ali i mutne elemente vizije. Njihovo je da motre javu i strukturiraju snove. Proizvodna linija sastoji se od tri dijela. Prva mašina vrši pregled ideja, odabir građe. (U magacinima tzv. «šoškama» nalazi se mnoštvo referenci i događaja iz njemačko-bosansko-svjetske zbilje). Na drugoj mašini izvodi se operacija savijanja materijala pod unaprijed projektovanim ideološkim uglovima. Konačno, uz pomoć treće mašine izvrsno obučeni kineski kadar obavlja dva oprečna postupka. U naručeni tekst se, s jedne strane, ugrađuju uzengije i rešetkasti nosači - važni armaturni elementi. S druge strane, u gustu slovnu smjesu upumpavaju se velike količine običnog vrućeg zraka. Na ovaj način povećava se volumen literarnog smisla, koji nikome ne škodi. <br /> <br /> U hali broj 3 rade dobri ljudi iz kineske provincije Sečuan. Ovi visoko kvalificirani radnici vrše najodgovorniji dio posla. Oni u kolumne ugrađuju krizna područja, zemljotrese, požare, poplave i minska polja. Oni kopaju ispod vulkana. Do njih je da dramatiziraju. Oni poslužuju mašinu za konflikte, komplikacije, zaokrete i rješenja. U laboratoriji za analizu kvaliteta konstruktori napetosti iz hale broj 3 optimiraju turbulentne procese. U hali broj 4 vrši se montaža finalnog produkta. Sastojci iz hala 1, 2 i 3 spajaju se u jedno. Proizvodna linija je automatizirana. Ovdje se produkcija odvija bez uticaja čovjeka. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8782.html Pikanterija za početak: Grad Hamburg odnedavno koristi klasičnu muziku u borbi protiv narkomana. Ovisnici se noću tjeraju ispred glavnog kolodvora tako što im se uperi vječni Mozart u uši. Neka beskonačno pila Bach. Može i Beethoven. Recimo 9. simfonija. Samo da vidite kako ujedinjeni evropski drogeraši bježe glavom bez obzira. Hamburg tako spriječava da ozbiljni poslovni ljudi, putnici i turisti, koji dakako znatiželjno hrle u ovaj grad, dobiju pogrešnu sliku o divnoj sjevernonjemačkoj halal metropoli - dunjaluku inače poznatoj po prvim Beatlesima, pristojnoj ribi, kao i po sasvim kulturno načičkanim bordelima u crvenoj četvrti «Reeparbahn». Viriti zabranjeno! Uhapšeni u iskrivljenom ogledalu realno nadrealne svjetske zbilje, radikalne akustične mjere iz Hamburga nas transportuju ravno u Guantanamo, gdje je CIA također upotrebljavala muziku kao oružje u paranoidnom «ratu protiv terora» i zlih ljudi. Iz magazina Spiegel saznajemo da američki DJ eksperti za istinu i mučenje zaista imaju širok, ali istančan glazbeni ukus, kada su u pitanju melodije za muslimane.<br /> <br /> Tu su Metallica i Britney Spears. Neka trese Eminem bez prestanka. Odvrni Rage Against the Machine. Samo nek je glasno. The Bee Gees - do boli. Bruce Springsteen ide pod kožu: «Born in the U.S.A». Može Pink. Prince. Zatim Queen: «We Are the Champions». Pa onda opet sve ispočetka. Zatvorenik Ruhal Ahmad kaže da je priznao šta god su željeli. Englez porijeklom iz Bangladeša je u međuvremneu pušten na slobodu. Taj više ne sluša nikakvu muziku. Osim Kur'ana s kasete. Sve ostalo - Meho gasi! Meat Loaf. Marilyn Manson. Christina Aguilera. Kako bi bol bio veći, učinak u ušima intenzivniji, ispitivači bi u ćelijima Guantanama putem klima-uređaja drastično spuštali temperaturu, opisuje Ruhal Ahmad. Ozebli osumnjičeni su na preslušanjima bili primorani da u takozvanoj poziciji stresa („stress position“) satima trpe glasnu muziku. Niti čuče. Niti sjede. Niti stoje. Sve dok ne pokleknu. I ne priznaju. Sve. Što znaju i ne znaju. <br /> <br /> Praksa akustičnog mučenja rezultat je duge tradicije. Ne samo američke. Akustika je jedna od najstarijih eksperimentalnih nauka. Njeni korijeni sežu od starih Grka, preko matorih Kineza sve do metuzalemskih Metuzalema. Ali ko nas pita za njih. Od tridesetih godina prošlog stoljeća, uporedo s porastom gustine saobraćaja, paralelno s povećanjem industrijske buke na radnom mjestu, bilježimo prva znanstveno potkovana istraživanja vezana za fenomene akustičnog trovanja (Frederik C. Bartlett: «Problem of Noise», 1934). Nauka utvrđuje izravnu korespondenciju između buke i bolesti. U recentno objavljenom radu Prof. Eberhard Greiser (Bremen) upozorava da srčane bolesti, moždani udar i rak alarmantno vrebaju ispod takozvanog «zvučnog tepiha» u okolini kelnsko-bonskog aerodroma. Rizik teške bolesti drastično raste kod osoba tokom noći izloženih konstantnom zvučnom valu od 40 avionskih decibela i više, tvrdi Eberhard Greiser, pozivajući se na terenski dokazanu medicinsku sponu između nesvjesne slušne percepcije, stresa i imuniteta. Dijagnoza profesora Greisera ne uznemiruje samo multimilionske poduzetnike koji rade na proširenju megalomanskog aerodroma u Frankfurtu na Majni, već i brojne sasvim obične bračne parove. U čijim krevetima se dobro zna ko hrče (60-80 db) a ko puše (10-20 db). Pažnja! Teroristi prijete i u spavaćim sobama.<br /> <br /> Pikanterija za kraj: U gradu Rize na sjeveroistoku Republike Turske došlo je do svojevrsnog religiozno-akustičnog incidenta, javlja CNN-Türk. Nepoznatom kompjuterskom hakeru pošlo je za rukom da manipulira centralno radijsko emitovanje ezana, kojeg svakodnevno preuzima velika većina gradskih džamija. Gluho bilo. Sa 170 munara tog jutra orila se turska narodna muzika sumnjive kvalitete. Pet dugih minuta. Čaršijski muftija Iliyas Serenli oštro je osudio ovaj teroristički napad na uši i srce, riječima: «Miriše na sabotažu». http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8753.html Ovaj vic je nastao prije zemljotresa na Haitiju. Nakon njega priloženi tekst gubi tlo. Ispisana slova dokumentiraju svoj beznačaj i katastrofalno mašenje teme. Samo kao takva imaju nekakvu vrijednost. Možda.<br /> <br /> ------------------------------------------------------------<br /> <br /> Eva je dala Adamu. Mogla je to biti i banana. Iz Biblije ne saznajemo o kakvoj se vrsti voća radi. Vrlo je vjerovatno da se radilo o banani. Podmetanje jabuke u Stari zavjet greška je u prevodu. Prenos zablude. Banana bolje paše u kontekst. Banana je prosto prosta. Ko zamisli Evu kako gola na livadi gricka bananu - mnogo bolje razumije Adama. Ali džaba nam se sad nadizati. Svete knjige su odavno prevedene, odštampane, ukoričene. Na nebeski internet okačene. Nesporazum je progutan. Ljubitelji banana snose posljedice. Poput bavarske nastavnice koja je dobila otkaz, samo zato što je uz pomoć žutog pseudo penisa učenicima objašnjavala kako se pravilno stavljaju prezervativi. Da ga je natakarila na kiseli krastavac, ne bi ostala bez posla. Uprkos svemu. Budućnost banane je svijetla. Njeno vrijeme tek dolazi. Konsultirajmo kratko Thomasa Baumgärtela, kelnskog umjetnika, koji se više od dvadeset godina srcem i sprejem zalaže za stvar banane.<br /> <br /> Thomasa Baumgärtel po zidovima grada Kelna šprica banane i živi od toga. Sve počinje 1986. godine kada mladi student umjetnosti na ulaz renomiranog muzeja «Ludwig» ucrtava svoju prvu bananu. Žutim sprejem kroz šablon kostarikanske «Chiquite». Pod okriljem rajnskih noći Thomas svoje grafite protesta ilegalno ostavlja na kapijama konzervativnih galerija i bankovnih ustanova koje građanima tradicionalno pomažu pri interpretiranju kulture i kapitala. Popularnost nepoznatog grafiti-umjetnika raste iz dana u dan. Iznenadne žute banane zabavljaju štampu i komšiluk. Snobovi se ljute. Jer su snobovi. Akcija sjajno fercera. Sve dok ga jednog dana ne provale i strpaju u zatvor. Budući da sprejeri nisu baš neki teroristi, Thomas Baumgärtel brzo biva pušten iz ćuze. <br /> <br /> A kelnska banana, ustvari, tek onda postaje popularna. Njemački pop-produžetak pomalo nagnjile pionirske banane sa ploče «The Velvet Undergrounda», koju je, sjetimo se, onomad dizajnirao Andy Warhol, kome se ovom prilikom duboko klanjamo, budući da je zaista mnogo učinio za viši status banane kao takve. Helem. Tek kad su ljudi saznali ko stoji iza žutih grafita, tek onda su navalili. Hoću i ja bananu? Može meni jedna banana? Gospodine sprejeru, platiću Vam duplo! Thomas Baumgärtel se od tad ne može spasiti od narudžbi. Njegova ponosna banana napušta granice Kelna, kiti međunarodne zidove, krasi muzeje i galerije od Berlina, preko New Yorku do Tokija. U raznima varijantama i kostimima. Između ostalih, vrijedi spomenuti aktualnu izložbu: «100 banana za Rursku oblast» u Duisburgu, zatim zgodnu tunel-bananu u Londonu (Leake Street), te naravno i dalje dosta kontroverznu instalaciju: «Banana na krstu» iz 1983. godine.<br /> <br /> Vratimo se u raj. Ako smo iskreni, moramo priznati da ne znamo sasvim tačno kakvo sve voće tamo raste. Crv sumnje koji je izašao iz pogrešne jabuke nas pomalo nagoni da pomislimo da taj raj možda i ne postoji. Ko bi ga znao. Konkretne predstave o nebeskim baštama imaju samo teroristi samoubice, u talu s tvrdoglavim tumačima svete tradicije. Ostatak raspolaže šareno prenesenim sjećanjima na raj, koje dobijamo na tomboli, najčešće devet mjeseci prije rođenja. Ovisno od religije i svjetonazora u kojem su nam roditelji jeli banane. I vodili ljubav. U najboljem slučaju. Bilo bi bolje da smo se okliznuli i pali. U prošlosti. U raju. Nego da su nas od tamo protjerali. Bilo bi lijepo da su tamo rasle banane. Smijeh, ne grijeh. <br /> <br /> Čitajte uskoro: «Mrkva za mir», «Nebeski patlidžani» & «Tikvica za predsjednika»<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8739.html Vršimo upis članova:<br /> <br /> 1. Fidel Castro & Ernesto Guevara. <br /> Pušili cigare na Balkonu u Meksiku. Dogovarali iskrcavanje u Kubi. Fidel je rekao „Viva la Balkonización!“ Che odgovorio: „Hasta el balcón siempre.“ Digli šake u zrak. Skočili sa Balkona - ravno u revoluciju.<br /> <br /> 2. Karl Liebknecht. <br /> Vođa njemačkih socijalista. Zauzeo Balkon Berlinskog gradskog dvorca. Proglasio „Socijalističku republiku“. Rekao „Živjeli sloboda, sreća i mir“. Skočio u ponor neostvarenih ideala. Rosa Luxemburg nestala za njim. Ostao samo Balkon, muzejski sačuvan ostatak kraljevskog dvorca, na čijem mjestu je za vrijeme DDR-a podignuta čelična „Palača republike“, koja je u međuvremenu također iz srušena. <br /> <br /> 3. Did Edhem. <br /> Bosanski mlinar u penziji. Pazarnog petka, rano izjutra, sjeo na Balkon Lovačkog društva „Sana“, naručio veliku porciju sitnih ćevapa. Potuko ih vrele („čupav jezik“), kulturno zavrnuo čačkalicu među zube i rekao: „Konobar, može račun, čekaju me placarke!“<br /> <br /> 4. Šeik Mohammed. <br /> Njegovo visočanstvo. Rekao „Inšallah“. Kupio reciklirano gvožđe porijeklom iz DDR-a (nosače bivše „Palače Republike“) kako bi u pustinji Dubaija izgradio najvišu kulu na svijetu. Burj Khalifa, 828 metara. Ekspresnim liftom za 60 sekundi do neba. Sa balkonske platforme simbolična naziva „At the Top Experience“ inače do grla zaduženi Šeik zabrinuto je pružio pogled u daljinu i vidio puno pijeska. <br /> <br /> 5. Nimrod. <br /> Njegovo visočanstvo. Čuveni Lovac. Kralj Babilona. Graditelj najvećeg lovačkog društva na svijetu. Babilonska kula, 91 metar. Pjehe na vrh. Izašao na Balkon, pružio pogled u daljinu i vidio puno pijeska. Brbljao riječi koje niko nije razumio. Skočio sa Balkona u zaborav.<br /> <br /> 6. Barack Obama. <br /> Političar. Globalni pokretač. Nobelova nagrada za mir. Pravdao rat. Sa Balkona u Oslu (Grand Hotel) pao u ralje svjetske politike. U letu proučio: «Yes we can». Supruga Michell, čipkana haljina u zlatnom dezenu, preko nje isti takav divan jelek. Poletila za njim<br /> <br /> 7. Hans-Dietrich Genscher. <br /> Njemački ministar vanjskih poslova. Konfigurirao ukidanje DDR-a, dakle demontažu komunističke „Palače Republike“ - i dizanje tornja Burj Khalife u Dubaiju. Sa polukružnog Balkona ambasade u Pragu istočnoj braći Nijemcima objavio da su dobili vize za bijeg iz republike. Okupljena masa pohrlila je ka zapadu. Genscher rekao: „Dragi zemljaci...“ i skočio sa Balkona.<br /> <br /> 9 Nana Latifa. <br /> Žena mlinara u penziji. Najbolja pita maslenica balkonske hemisfere. Bosanska šamija u njemačkom izbjeglištvu. Ljubitelj stranih filmova o životinjama: „Allahu dragi, vidite hajvana“. Pored nje did koji razmišlja s koje strane bi prišao prikazanom germanskom vepru. Skočila s Zapadnog Balkona, vratila se u Bosnu. Nakon toga ništa više nije rekla. Osim što je ostarila i sve zaboravila. <br /> <br /> 10. Friedrich II. <br /> Friedrich Veliki. Stari Fritz. Pruski kralj. Ratnik. Ljubitelj klasične note. Graditelj Berlinske državne opere. Naredio bataljonu vojnika da, tokom zimske sezone, dahom i toplim tijelima, griju salu za predstavu. On gore u balkonskoj loži, oni dole u uniformama. Definicija visoke kulture. Nakon sasvim uspjele arije, prosvijećeni pruski vladar je rekao: „Bravo!“. I skočio sa Balkona. <br /> <br /> <br /> Prijave primamo putem interneta. Članarina besplatna.<br /> <br /> Hvala.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8721.html Aušvic propada. U prazne zatvoreničke barake uvukla se vlaga. Zidovi prokišnjavaju. Gasne komore su u lošem stanju. Koncentracioni logor gubi supstancu. Manjak novca. Muzejski sačuvano sjećanje na preko milion ubijenih ljudi erodira, upozorava Piotr Cywinski - šef fondacije «Auschwitz-Birkenau», koja vodi brigu o nesretnom memorijalnom centru na jugu Poljske. Zrno nade predstavlja ekpresna donacija Berlina teška 60 miliona eura. Da nije Nijemaca. Aušvic bi bio osuđen propast. Ne bi ga ni bilo. Onako kao što za mnoge već odavno ne postoji. Za 30 000 registrovanih neonacista u Njemačkoj, svaki treći od njih tupo spreman na nasilje, govore statistike Saveznog ureda za suzbijanje kriminala (BKA). To kažem čisto usput. Jer ako logori propadaju, zašto se onda i ove riječi ne bi raspadale. Ni riječ Aušvic više nije ono što prije bila. Hvata je hrđa. Ističe rok. Kriku dvadestog stoljeća dolazi kraj. Sad su druge riječi u modi.<br /> <br /> Društo za njemački jezik (GsfdS) iz Wiesbadena proglašava najpopularniju riječ godine 2009. Klub lingvista se odlučio za složenicu «Abwrackprämie». Slobodan prevod: premija za krš. Čestitamo dobitnicima. Premija za krš podrazumijeva novčanu nagradu od 2500 eura za stari automobil prilikom kupovine novog. Nešto poput startnog kapitala za potrošača u krizi. Abwrackprämie nije ništa drugo već sinonim kratkovidne borbe protiv dugoročnog financijskog debalansa, čiji smo globalni svjedoci, i taoci. Hazarderi rješavaju aktualni crash sistema uzimajući kredit za idući. Da je njemačka riječ godine fotografija, na njoj bi se prepoznali kako sjedimo u zagrljaju kratkog užitka, zadovoljni kao u krilu Djeda Mraza, koji nosi istu bradu kao Karl Marx. Malo nas ga je strah. Ali smo ipak nasmijani. U rukama paketići. U njima novi autići. Brrrm.Brrrm.<br /> <br /> To opet čisto usput. Budući da treba biti fer prema Volkswagenu, koji je ove godine zahvaljući državno financiranom starom gvožđu, prodao 30 posto više vozila. Zgodan profit. Bilo bi lijepo kad, za iduću sezonu, eksperti ne bi prognozirali jednak minus. Proširimo kontekst. Bocnuti njemačkim lingvističkim trnom godine, u oči nam upadaju slične prodajne inicijative, koje su također zaslužile da ih se ovdje dotaknemo kako bi ih što prije bacili na otpad prošlosti. Stimulativni instrument takozvane «premije na krš» 2009. u Njemačkoj nije bio primjenjivan samo na bacanje i kupovinu novih automobilčića. Bilježimo da su se konzumenti u prodavnicama imali priliku radovati novčanim nagradama za stare lonce, izlizane kašike, pohabane viljuške, bicikle, cipele, veš mašine i potrošene vibratore. Brrrm. Brrrm. <br /> <br /> Omarska ne propada. Za razliku od Aušvica, rudnik željezne rude u blizini Prijedora je u dobrom stanju. Kapital je tu. Proizvodnja ide. Otkad je kompanija Arcelor Mittal prijedorskim logorašima izgradila spomen obilježje kažu da se iz Omarske nikad više rude izvozilo nije. Posla preko (mrtve) glave. Prostorije okrečene. Sve sređeno. Fajn. Ne kao u Aušvicu, koji ne samo da sam od sebe propada u zemlju, već ga ovih dana i lopovi pokradoše. Neukusan čin. Banda je došla noću i sa glavnog ulaza u logor skinula zahrđali natpis: «Rad oslobađa». Padao je snijeg. Motiv nejasan. Petorica lopova brzo uhapšena. Poljska policija kaže da se radi o običnim kradljivcima. Ilegalni skupljači starog gvožđa. Da ih nisu priveli, lično bih se zauzeo da se iz rudnika Omarska izdvoji ruda za novu željeznu tablu u Aušvicu. Bila bi to jedna transnacionalna gesta koja ne bi izjednačavala već spajala: «ARBEIT MACHT FREI». Radnicima bi svakako trebalo skrenuti pažnju da slovo B okrenu naopačke. Veliki trbuh gore, mali dole. Onako kako je to učinio hrabri logorski kovač Jan Liwacz (zatvorenički broj 1010) godine 1940. U znak protesta<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8695.html Ponavljam: Papagaji u Kelnu su dobro informirani. Tajno uvezani. Iznad krovova milionskog grada na Rajni. Politika, kultura, društvo, sport. Zelene gradske ptičice znaju sve o nama. Bolje od žute štampe. Evolucija je egzotičnu zvijerku programirala da kratko leti (svaki stop nova vijest), mnogo pamti i još više ponavlja. Ko, šta, gdje, kako, zašto. Brz prolet informacija. Prosječan papagaj – perfektan reporter. Zahvaljući ovakvim i sličnim odlikama, evropske kolonije papagaja već više od četiri decenije prkose gradskoj divljini. To je tako u Londonu gdje je prve od njih Jimmy Hendrix svojevremeno pustio na slobodu. To je tako u Kelnu gdje su sami, za vrijeme karnevala, zbrisali iz kaveza. Upravo fascinantno, zar ne. Na putu ka gradskom groblju Melaten (glavna papagajska četvrt u Kelnu) jedan od pernatih reportera spustio se na zamrzli gelender Zapadnog Balkona, bez klizanja, sigurno i meko, kao aviončić djevica Dreamliner, Boeing 787, nakon probnog leta u državi Washington. Saznajemo da ptica raspolaže zanimljivim informacijama.<br /> <br /> - Papagaju, druže stari. Šta ima novo?<br /> - Kunduz, Kopenhagen, Bosna, Berluskoni, Božić, Buckingham Palace. <br /> - Polako. Objasni mi najprije, kako vi, bivši kućni ljubimci, naviknuti na grijanje, preživljavate ovu zimaču? <br /> - Svako biće ima svoj izvor topline. <br /> - Plakatiraš, crvenokljunac. Valja nešto i pojesti. Gdje se hranite?<br /> - Afganistanska prodavnica iza glavnog kolodvora. Kljucamo badem iz Kabula. Odozgo pošećeren. Zovu ga Noquol.<br /> - Šta kažu Afganistanci o misiji njemačkih vojnika?<br /> - Žao nam civila.<br /> - Misle li oni da se međunarodne snage trebaju povući iz Afganistana?<br /> - Tek onda ode sve u helać. Više pregovarati, manje ratovati. <br /> - S Talibanima?<br /> - Taliban je ko misli da su u brdima samo Talibani. <br /> - Njemački političari, Merkel, Pipa, zu Guttenberg i ostala ekipa, kako ih komentiraju u Kunduzu, mora li neko od njih dati ostavku - nakon svjesno smrtonosnog napada na cisterne i ljude, 142 mrtvih? <br /> - Žao nam civila.<br /> <br /> Nakon razoružavajuće rečenice, kolega papagajski reporter, parkiran na gelenderu Zapadnog Balkona, osvrnuo se i na ostale novosti iz svijeta, zagrijavajući protočni bojler internacionalnog bulevara, prenoseći vruć haber o demonstracijama u Kopenhagenu, brbljajući o tome kako je medijski knez Berluskoni gađan minijaturom milanske katedrale, uprkos teškoj povredi, na putu ka bolnici, još jednom izašao iz auta među narod, krvav i slomljen, nek ga se vidi i zna da popularnost tako raste. Odakle mu svi ti detalji? Papagaj nije prešutio ni najnoviji plavi trač o princu Williamu, mladom nasljedniku britanske krune (baka bi da sin preskoči tatu) koji će se ovog Božića izgleda konačno zaručiti sa lijepom Kate (Waity-Katie). Još jedna bomba. Ptičica nas pri tom iznenađuje podatkom da se po britanskim kladionicama narod već nekoliko godina kladi na zarudžbu mladog princa (4:1), što nas naravno direktno upućuje na balkanski kladionačarski milje i ulogu bosansko-hercegovačkih mahera u ljubavnim šesnaestercima Buckingham Palace-a, posebno nakon spektakularnog blic-intervjua u Dnevnom Avazu s potpresjednikom Fudbalskog saveza Kantona Sarajevo, Mirom Pandžićem, u kojem funkcioner javnosti iskreno saopćava da se najbolje odmara "uz kladionicu“.<br /> <br /> - Papagaju moj, zamisli da u najčitanijoj dnevnoj novini „Bild“ jedan njemački funkcioner ispali da se nakon posla najbolje opušta u kladionici?<br /> - Žao nam civila.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8669.html Na primjer moj otac. On sa svoje sofe u Sarajevu šteka njemačku vremensku prognozu, jer onoj domaćoj (iz političkih razloga) ne vjeruje. Kad se oko 20:15 na programu ARD-a zakomešaju sivi oblaci, otac pomno analizira zapadno-evropske vjetrove, atlantske atmosferske pritiske, šarene meteorološke strelice, te na osnovu televizijskih vijesti iz Hamburga zaključuje hoće li sutra kiša pasti, jali sunce sjati u njegovoj Bosni. Taj čovjek čak i kad prođe strana vremenska prognoza s nosa ne skida daljinske naočale, već, svake srijede i subote, sa ekrana prepisuje njemačke loto brojeve, kako bi kasnije odigrao sličnu kombinaciju na bosanskom listiću. Ne bi li ga šta more biti strefilo. A mama? Mama još uvijek igra rođendane i baš je boli briga kakvo će sutra biti vrijeme. Ona već sto godina, dakle od rata, ne radi - tako da idućih dana ionako neće izlaziti van. Osim po hranu i lijekove. Za nju je svaki dan isti. Mama time, ako je vjerovati stručnjacima, uz najmanje pedesetpostotnu vjerovatnoću, dakle relativno tačno prognozira sutrašnji raspored oblaka iznad svoje neravne Bosne, budući da zlatna formula meteorološkog faha i dalje glasi: Kakvo je vrijeme danas, biće otprilike i sutra.<br /> <br /> Na primjer Frank Schirrmacher. Izdavač konzervativnog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u skoro objavljenoj knjizi „Payback“ pažnju posvećuje sferi digitalnih oblaka. Schirrmacher ljudskom mozgu predviđa poraz i „deložaciju“ u prozračnu naoblaku interneta. Feljtonist podvlači aktualne bojazni internet-kritičara koji u svježem tehnološkom trendu, takozvanom Cloud Computing-u, vide sasvim novi oblik globalnog zaglupljenja. Iza koncepta Cloud Computing stoji ideja da se podaci i programi sa ličnog odnosno lokalnog kompjutera premjeste u svojevrsne digitalne oblake smještene na eksternim bjelosvjetskim serverima. Desi li se to, sve što će korisnicima kompjutera sutra trebati, biće tastatura, ekran i dobra veza sa internetom. Za velike igrače Cloud Computing obećava unosan biznis, jer na ovaj način upućenost na tuđu, tržišno definiranu distribuciju znanja dostiže stepenicu više. Algoritmi profita skriveni u visokim u digitalnim oblacima katapultiraće nas u stanje nepismenosti. Onda kada ne budemo imali pristupa internetu. <br /> <br /> Na primjer čupavi neandertalac. I on je gledao u oblake. Buljio u vis. Nadao se boljoj budućnosti. Zamislimo zgrbljenog čovu kako u zaleđenoj njemačkoj dolini Neandertal, u blizini Düsseldorfa, hajmo reći prije 100 000 godina pogledom proročki secira vatirano nebo iznad Pranjemačke. Stegla zima a on čuči i bleji ispred memljive pećine vječnog neznanja - iznad koje će se, evo za koji tren, u vis vinuti stakleni neboderi rajnske metropole, glavni grad Sjeverne Rajne-Vestfalije, umrežen asfaltiranim ulicama, modernom kanalizacijom i brzim internetom. Na svakom ćošku šminkerski restorani, suši s nogu, skupi butici. Trotoarima će šetati zdrav, zubobijel narod, nasmijana djeca i roditelji u blještavom božićnom šopingu. Veseli potrošači skupljaće produkte kao neandartalci šumske bobice, haraće lovci na najjeftinije ponude, naoružani mobitelima, black berrijima, lap topovima i ostalim proljevskim probavljačima informacija, u kojima danas pliva sudbinska Konferencija o klimatskim promjenama u Kopenhagenu, kolege neandertalci, nešto je truhlo u državi Danskoj, iznad koje prijeti tmurni CO2 oblak industrijske arogancije, u čijem centru poput velikog globalnog kviska rotira glava predsjednika Obame, kojeg nagradiše Nobelovom nagradom za mir, iz vedra neba, Congratulations Mr. President, valjda zato što ove sedmice šalješ 30 000 vojnika u bitku, boj i pustinjske oblake pustog Afganistana, najveću i najkonfuzniju američku ofanzivu nakon tužnog Vijetnama.<br /> <br /> Na primjer ja. Iznad područja Zapadnog Balkona u Kelnu kuljaju oblaci u obliku šarenih strelica, vihora, ciklona i anticiklona prikazanih na tv-ekranu moga oca u Sarajevu. Kamo sreće da makar on i mama dobiju na lotu.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8640.html Ovo je priča o građaninu Horstu. Sjeverna Njemačka. Gradić Osterode. Zimzeleni obronci Harca. Brda otprilike kao u srednjoj Bosni. Možda ne baš toliko visoka. Ali kad padne noć jednako mračna. Nacionalni park Harc poznat je po rijetkim zvijerkama i velikim piscima. Protiv demona samoće ovdje je, nekoć, perom mačevao tajni agent istine pod imenom Johann Wolfgang von Goethe. Gore, duboko, na dnu visinskih močvara Harca pisac Goethe pronašao je svoga Fausta. Tragedije prvi dio. Danas, ovim čudesnim gorskim vijencima patrolira građanin Horst. Prijevremeno penzionirani umirovljenik naoružan viškom svijesti. Šejtanska posla. Građanin Horst Nilges potpisao je pakt sa pravnom državom. On je Non-stop na dužnosti. Horst je civil saobraćajac u borbi protiv vječnog bezakonja. Preosviješteni građanin Horst drži rekord po broju podnijetih prijava protiv sugrađana koji krše saobraćajne propise. Ko se na ono malo asfalta u Harcu pogrešno parkira, Horst ga pismeno prijavi. Pravila su tu da ih se pridržavamo. Horst je shvatio smisao demokratije. U posljednih četiri godine 18 000 otkucanih. On je objektivan. On ne pravi razliku. Gradić Osterode broji svega 24 000 žitelja. Nema koga taj nije. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta!<br /> <br /> Pljunuti Robert Deniro u ulozi civilno okuraženog „Taksiste“ u New Yorku, građanin Horst smireno kruži mjestašcem Osterode, njemački šerif u malom neupadljivom automobilu azijske proizvodnje. Svaki dan, skoro na svakom koraku, haman na svakoj krivini zapisujući tuđe prekršaje. Horst nosi košulju na kockice. Pokraj njega, nadohvat ruke: komad papira, obična olovka, digitalna kamera: „Evo ga, vidite, tu se nikako ne smije parkirati. Ima znak. Apsolutna zabrana. Dajder to penkalo.“ Horst voli istinu. Horst vodi ratove. Horsta ne vole. Većina sugrađana smatra da je Horst jedan običan cinkaroš. Zovu ga usred noći. Prijete. Bacaju kamenje na kuću. Tjeraju ga sa ulice. Prozivaju u lokalnim novinama. Pišu ružna pisma. Ostavljaju masne poruke. Sve. Samo to da je Horst ranije bio njihov junak, to više niko ne spominje. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta!<br /> <br /> Da prije osam godina nije bilo budnog građanina Horsta u mjestašcu Osterode bi troškovi komunalnih usluga mjesečno iznosili 60 pfeniga više! Horst se rado prisjeća sretnih dana, kada se na sudu borio protiv ilegalnog poskupljenja komunalija. Oštrim argumentima, preciznom računicom, upornim pismima ovaj pošteni građanin stopirao je pljačku naroda. Tada su presretni sugrađani dobili 490 000 ondašnjih maraka natrag. Bili su to svijetli dani - Horsta Nilgesa prozvaše narodnim herojem („Volksheld"). Lokalni list slavio je njegovo ime i vrlo je žalosno to da se u istim tim novinama evo sad ismijavaju kako je Horst, nedavno, nakon nekakvog udesa policiji prijavio pogrešno parkiranje bolničkog helikoptera na cesti B243. Tužna je sudbina zaboravljenih boraca. Oni koji su ti jučer tapšali po ramenu, danas ti na dom bacaju kamenje. Horst je latentno ljut. U njemu kipi. To se na njemu ne primjećuje. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta! <br /> <br /> Bitka je izgubljena. Ali ne i rat – koji je svakako stariji i uvijek trajniji od kratkoročnih komunalnih podviga, sporadičnih saobraćajnih prekršaja. Građanin Horst Nilges iz gradića Osterode unatrag dvadeset godina ispisuje kritički nadahnuta pisma, šalje ih na adresu bitnih političara u Bundestagu. Možda bi Evropa bila bolja da neko u Briselu jednom stvarno prelista Horstove prijave. Šta misli Mihael Gorbačov o Horstu? Zašto mu nikad nije odgovorio? Da li je Pentagon ozbiljno razmišljao o idejama običnog Nijemca. Zna li taj Obama da je čuveni Goethe najplodnije ideje otkrivao u tamnom vilajetu njemačkog Harca? Zašto niko ne reaguje na 60 000 Horstovih pisama poslanih u bijeli svijet? Vjerovatno nije vakat. Doćiće. Sve do tad, primite savjet, prijatelji daleki: Ako ikada budete dolazili u Njemačku, dobro pripazite gdje ćete ga priparkirati. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Ćuvajte se Horsta!<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8603.html U kompjuterskoj igrici «Minarett-Attack» korisnik interneta uništava munare koje poput otrovnih gljiva niču iz digitalne Švicarske. Po uzoru na popularnu pucačku igru «Moorhuhn» u kojoj tamanimo kokoške, ovdje svako malo na fundamentalistički balkon izleti mali mujezin. U zrak dignutih ruku. Sve sa fesom. Brkovima i bradom. Šicaj. Ne daj efendiji da ga kod nas zauči. Grlate muslimane što prije treba skinuti sa scene. Kliknite ga, odmah. Inače ste izgubili. Na ekranu će vam se pojaviti Game Over. To u prevodu znači Allahimanet. Online igrica Minarett-Attack nastala je u okviru desne inicijative i referenduma (29.11.2009) protiv gradnje munara u Švicarskoj. Iza marketinške kampanje, pod motom KISS (Keep it Simple and Stupid) stoji neonacistički inspirisani Nijemac Alexandar Segert. Tvorac rasističkih švicarskih plakata (u čiji opus spada onaj na kojem bijele iz tora tjeraju crne ovce) u medijima otvoreno izjavljuje da bi političku propagandu, bez problema, rado dizajnirao i za ljevicu. Bi on.<br /> <br /> Minarett-Attack reklamira retardiranu rasističku ideologiju koja je mentalno ograničena na tlo i krv. Blut und Boden. Opasna stvar. U ime zapadno-balkonskog ministarstva unutrašnjih poslova hladno ne prepuručujemo prakticiranje ove pucačke igrice. Osim možda, u samoiscjeliteljske svrhe, ekstremnoj braći muslimanima koji na svom desnom ekranu, u licu junaka iz igrice, zaista prepoznaju svoju bradu i brkove, koje je u binarnom mi-vi-kodu programirao jedan te isti izumitelj mržnje. Androgeni programer profesionalac zaposlen u neutralno-radikalnom, švicarsko-teheranskom IT sektoru, spreman da za euro više svakog čovjeka, danas njih, sutra tebe, ošine kako lijevom tako desnom ideološkom šakom ravno u lice. Ili da nam možda zapali kuću. Crkvu ili munaru. Zavisi. <br /> <br /> U Prijedoru su jednom zapalili munaru. U ratu. Ali nećemo sad o tome. Ustvari hoćemo. Gori li gori. Nikako da stane. Čaršijska džamija. Evo već sedamnaest godina. Jasno vidim vatru sa četvrtog sprata u Njemačkoj, u koju su me protjerali da ne smetam jednima već drugima. Pazi ti njega kako se raširio na Zapadnom Balkonu, ko Turčin nad Bečom, mogao bi pomisliti kolega kelnski neonacist odozdo, samo da me snimi kako sam mu zauzeo krvavi komadić domovine. Desno zatucani populisti u Kelnu podržavaju švicarsku inicijativu. Rasisti iz mog novog grada ovih dana garant marljivo raspaljuju po digitalnom Minarett-Attacku, vjerovatno pomalo tugaljivog srca, zato što nisu uspjeli zaustaviti dizanje 55 metara visokog muslimanskog koplja u Kelnu. <br /> <br /> Pazi sad. S druge strane, tim istim, na sreću još uvijek usamljenim, neonacistima u Kelnu je sigurno izuzetno drago da se javno-tajno vrlo dobro razumiju i sarađuju sa ekstremnim krilom palestinskih fundamentalista u istoj ovoj Njemačkoj, recimo, kad su u pitanju akcije i PR protiv Izraelaca. Kao što je zagriženim Izraelcima duša na ulici vidjeti kad, na demonstracijama kontra njih, pokoji Palestinac musliman pod ruku prohoda s njemačkim neonacistima. Onda i oni imaju dokaz. Najkasnije tad se postavlja problem kako tu istinu prezentirati široj javnosti. A tu ulazi u igru marketing. I ljudi poput Aleksandar Segera, koji smišljaju i programiraju populističke kampanje protiv sviju i za svakoga. Oni to najbolje rade. Takvi maheri znaju da je tvrd identitet šuplja priča. Da je okorjela masa produkt površnog marketinga. Uvijek bio. Upravu su. Nažalost. Keep it simple and stupid. Marketing je star koliko i nacionalna mržnja. Krv i tlo.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8573.html U podzemlju balkonske saksije živi više bića nego ljudi na zemaljskoj kugli. U trbuhu nepregledne galaksije, na dlačicama korijena, sred bezglasnog sazviježđa gljivičnih niti pulsiraju planete naseljene čitavim narodima mikroorganizama - na čijem čelu stoje usamljeni oklopni insekti, guzati kraljevi pancirne kratkoročnosti, koje će, nakon smrti, prije novih evolucijskih izbora, bilioni paganskih bakterija, dok si rekao britva, rastvoriti u ništa, u poslušno plodni grumen crnice iz koje će se jednoga dana u vis vinuti, valjda, tamo neki novi vitezovi prolaznosti. Kosmičke zapadno-balkonske nacije u saksiji srljaju tamnim tunelima. Na kraju svakog počinje novi. Najviše njih i ne primijete da je završio stari. Jer dole nema svjetla. Podzemlje je dark room. Tu se ne zna ko koga, da prostite, božja bića ovdje kao i svugdje intenzivno komunicaraju, razmnožavaju se, umiru, dogovoraju nove projekte, koaliraju sa drugim bakterijama i slično. U podrumu najobičnije balkonske saksije zakopani su metuzalemska ljubav i mošti svetog interneta. U svakom grumenu zemlje po klica apokalipse i Novog Jeruzalema.<br /> <br /> Njemačka saksija ima duplo dno u koje se sipa voda. Jednostavan dizajn sa praktičnim prednostima: U slučaju duže suše podzemni rezervar odozdo zalijeva biljku. Opet, ovaj princip borbe protiv meteorološke sudbine je dosta primitivan u odnosu na tehniku koja se upotrebljava ispod vječno zelenog travnjaka na stadionu fudbalskog kluba Schalke 04 u Gelsenkrichen-u. Odozgo vidimo tek besprijekornu zelenu površinu, a dole ispod pronalazimo također jednu vrstu duplog dna. Travnjak u Gelsenkrichen usađen je u jednu ogromnu betonsku saksiju sa izuzetno kompleksnom podzemnom arhitekturom: Složena mreža cijevi regulira navodnjavanje trave, rafinirani sistem radijatora spriječava mraz, dok velike hidrauličke pumpe služe za to da se cijeli travnjak (118m X 79m) između utakmica izgura van stadiona na sunce i svjež zrak. Fudbalska saksija za travu u Gelsenkirchen teška je 11 000 tona. Njeno podzemlje podsvijest je njemačke Bundeslige.<br /> <br /> Upravo ova loše osvijetljena sfera profesionalnog fudbala našla se pod paljbom medijskih reflektora. Razlog kratkog rafala kolektivne pažnje bilo je samoubistvo Roberta Enkea, fudbalskog golmana iz Hannovera, koji je život i karijeru bacio pod voz. Smrt reprezentativca potresla je široke mase, jer su ljudi su u njegovom liku prepoznali zrno potisnute istine. Depresivni mladić u šorcu bio je dio okrutnog sportskog cirkusa, koji na perverzno razvijenom fabričkom nivou uslužuje vladajuću kulturu površnosti. Ništa novo. Robert Enke bio je marioneta zabave u areni medijsko-industrijske iluzije u kojoj dobrovoljno učestvujemo kada gledamo fudbal. Čak i onda kada pratimo prenos tužne komemoracije na istom tom stadionu. Na tribinama 35 hiljada fanova sa podignutim šalovima, na travi kovčeg, suze u očima suigrača, za mikrofonom udovica koja pada u nesvijest. Sve to malo prije televizijskog krimića ili novog izdanja urnebesnog njemačkog Supertalent-Show-a na RTL-u u kojem ima jedan koji perfektno prdi po notama. <br /> <br /> Fudbalsko podzemlje miriši na loše svarene prdeže. Na potisnutu mrežu nevidljivog vlakna represije, na smrdljive insektoidne oklope kapitalističkih struktura, koje globalni novac oblači nekad u klupski, nekad u nacionalni dres. Na tihe ratove bakterijskih kultura, u mikrobiotičkim mitskim dubinama jedne sasvim obične saksije na četvrtom spratu Zapadnog Balkona. Na politički savršenu simbiozu između života i smrti, na biljke, gljive i sićušne organizme koji svaki leš, svaku tvar ispod zemlje rastvaraju u ništa, zeca za pet, čovjeka za trideset, pokoji kamen za nekoliko hiljada godina. Ukratko, na neznanje i hiperprodukciju samoće u vremenima beskonačne komunikacije.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8533.html Pažnja za volanom! Psovke pobunjenika upućene policajcima njemački zakon strogo kažnjava, upozorava auto klub ADAC, najbrojnije građansko udruženje u Njemačkoj. O njemu u sljedećem odlomku nešto više. Psovka ne vrijeđa samo policajca već i državu. Evo nekoliko aktualnih primjera. Ponižavanje saobraćajnog policajca podizanjem srednjeg prsta, cijena: 600 eura. Isti srednji prst u kombinaciji sa verbalnom psovkom «glupa svinjo» iznosi 1000 eura. To znači da sam izraz «glupa svinjo» košta 400 eura. Skuplji prekršaji. Ko policiji kaže «ti» a ne «vi» plati 500 eura. Drski «drkadžija» kotira duplo skuplje. Za «smotanka u uniformi» pripremite 1500 eura u sitnom, može i kartica. Isto vrijedi za savjet «idiote, idi u ludnicu». Svaka uvreda ima svoju cijenu. Njemački sud je dobro obavješten. Čak i za kreativnu jezičku tvorevinu: «Najrađe bih vam rekao da ste šupak» zakon predviđa debelu sankciju od 1600 eura.<br /> <br /> Dosta psovanja. Vratimo se ADAC-u. Najveće upisano udruženje u Njemačkoj broji oko 16 miliona pripadnika. Allgemeine Deutsche Automobil-Club e.V od članarine godišnje ubere preko 600 miliona eura i sebe ideološki shvata i opisuje kao neprofitabilno orijentirani klub za dobrobit motorizovanih građana. ADAC zastupa interese vozača i nudi pregršt usluga od kojih je najpopularniji mobilni servis odnosno šlep-služba koja se oko 10 000 puta dnevno u obliku „žutih anđela“ ukazuje na njemačkim cestama. Kad je stani pani ADAC članove iz nevolje izvlači helikopterima. One u inostranstvu avionima. Šoferi su zadovoljni podrškom, iako priča o neprofitabilnoj orijentaciji milionskog udruženja malkice škripi. Kad motor zariba zna se ko pomaže. Broj učlanjenih konstantno raste.<br /> <br /> Dok ADAC daje gas, drugi njemački klubovi iz godine u godinu gube članove. Rimokatolička i protestantska crvka, recimo, bilježe dramatičan pad upisanih. Samo u toku prošle godine iz rimokatoličke crkve izopćilo se 120 000 ljudi. U isto vrijeme protestantsku crkvu napustilo je čak 160 000 vjernika odnosno nevjernika, odnosno hajd znaj. U oba slučaja je broj ispisanih u odnosu na godinu ranije porastao za drastičnih 30 000. Eksperti ovaj trend naravno dovode u vezu sa ekonomskom krizom. Kroz ispis iz crkve ljudi izbjegavaju obligatorni crkveni porez (Kirchensteuer), koji se inače mjesečno skida sa plate. Religija - računica. Bilo kako bilo. U krizi mnogi Nijemci izlaze iz crkve, ostavljaju prazne klupe i oltare, okreću leđa tužnim popovima i ulaze u sveti automobil, možda zadnji zaštićeni prostor u kojem se čovjek osjeća vozačem sudbine.<br /> <br /> Ali računica nije tako jednostavna. Jer volandžije od svojih automobila prave mobilne hramove, male crkvice, kapele, sinagoge, džamijice. Živimo u vremenima u kojima se lično vozilo pretvorilo u totem na četiri točka, u svetinju na benzin - kojoj se vjernici klanjaju u lokalnoj praonici, suzama glancajući aluminijske felge, kao Isusova stopala, čisteći šoferšajbu od pokvarenih pogleda na svijet. Ljubav prema automobilu je neobjašnjiva, neupitna kao ljubav prema Bogu. U automobilu pronalazimo koncentraciju svih puteva, sumu svih mogućih ciljeva do kojih bi se mogli odvesti, a ne moramo. Automobil je definicija potencije. Što više konja u motoru to veća mogućnost. Što više konja u motoru to veći kočijaš. «Stara svinjo» - 2500 eura. Brz automobil je utočište griješnika koji bježi od smrti. Što jače vozilo to arogantniji manevar. Automobil je sredstvo za prevoz na onaj svijet. Brojka za kraj. Godišnje na cestama Njemačke u ratu sa brzinom gine oko 5000 ljudi.<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8524.html Još nešto o zidovima. U ovom trenutku brojimo oko 18 000 oficijelnih kilometara. Između Izraela i Zapadnog Jordana. Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Ne zaboravimo Belfast. Kipar. Koreju. U ograničene statistike svjesno ne montiramo tri metra dugačak zid na granicama Zapadnog Balkona. S pravom. Moja međa nije politički bitna. Ovdje ne ginu ljudi, već paradajz i začini. Uvenule biljke u crvenim saksijama. Jesenji kovčezi, okićeni žutim liščem. Na zapadno-balkonskom zidu nema straže. Vojske. Niti žice. Odavde golim okom vidiš Mjesec, na njemu Kineski zid mašte. Dok dole ispod kuca ljudsko vrijeme, trudni datumi, neumorne sekunde, minute, i sati - prikazano dokazani u gornjem desnom kutu kompjuterskog ekrana, ili televizijskih vijesti. Digitalni brojčani puls, sidro sadašnjosti, uz pomoć kojeg se, valjda, mjeri vrijednost servirane informacije.<br /> <br /> Aktualno emitovane novosti od prošlosti čine sadašnjost ukazujući na dvadesetogodišnji jubilej pada Berlinskog zida, u čijem horoskopskom znaku ove sedmice stoji većina ovdašnjih medija. Svakog dana (uz šmrcanje brojeva oboljelih od svinjske gripe) saznajemo sve što jesmo i nismo znali o epohalnom događaju koji se upotrebljava kao simbol za propast komunizma u Evropi, rušenje čelične zavjese, svečano ujedinjenje ljudi koji su godinama živjeli u apsurdno podijeljenom Berlinu. Uzroci za gašenje istočne Njemačke Demokratske Republike leže u koruptnom jednopartijskom lavirintu represivnog sistema, moglo bi se reći, koji se laganim korakom udaljavao od ljudi, sve dok jednog dana nije pukla tikva. Taj dan bio je 9. Novembar 1989. godine. Iako nije morao biti. Tog dana se vjerovatno ništa ne bi desilo da nije bilo jedne konferencije za štampu u Istočnom Berlinu, na kojoj je učestvovao visoko smušeni partijski funkcioner Günther Schabowski.<br /> <br /> Na pitanje novinara Günther Schabowski kopa po dokumentima u kojima pronalazi listić papira sa najnovijim propisima za putovanja i kratkoročno napuštanje Istočne Njemačke. „Samo malo, samo malo, aha, evo ga.“ Drug Schabowski u mikrofon mucavo učitava nove uredbe prema kojima se istočnim građanima dozvoljavaju spontani izleti u inostranstvo, velikodušne vizne olakšice, na svim prelazima ka Zapadnoj Njemačkoj odnosno Zapadnom Berlinu. Na slijedeće pitanjce novinara – a kad to stupa na snagu (!?) - naglašeno smotani funkcioner diktature odgovara: „Kolko ja shvatam, hm, ah, valjda odmah.“ Konferenciju za štampu prenosili su radio i televizija. Uživo. Iste večeri ljudi u Berlinu izašli su na ulice, pohrlili ka takozvanom Antifašističkom zaštitnom zidu. Vojnici i policija nisu znali šta da rade. Neka raja je citirala Schabowskog, mahala između ostalog nekakvim fotokopiranim ceduljicama sa novim propisima, plakala, skakala, radovala se i na kraju srušila zid. <br /> <br /> Kasnije će se ispostaviti da su se nove odredbe trebale objaviti tek sutradan, drugačije, retorički ušminkanije, rano ujutro, kad svi spavaju. Diplomatska greška u koracima. Sigurno, i bez neupućenog Günthera Schabovskog bi Berlinski zid nestao. Ali ne onako kako to danas pamtimo. Sa slikama noći i naroda koji pleše i ruši, postajući savršena medijska inkarnacija jednog historijskog momenta. Nijemci 1989. godinu slave kao godinu „Zaokreta“ (die Wende). Berlinski zid trajao je 28 godina. Treptaj u povijesti zidova, u poređenju recimo sa stoljetnim rimskim branama na britanskom zapadu ili sa sasanidskim zidinama na staro-perzijskom istoku. U poređenju sa činjenicom da je zidova oduvijek bilo. Da će ih uvijek biti. Zaokret je nešto drugo. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8505.html SPEKTAKULARNO!<br /> <br /> Blokade kao i hronična začepljenja pojedini njemački homeopati liječe uz pomoć specijalnog sirupa na bazi udrobljenih kamenčića Berlinskog zida („Murus berlinensis“). Istucati, promućkati, razblažiti. Potegnuti. Sutradan crijevo cvrkuće kao ptičica. <br /> <br /> BESPLATAN SAVJET!<br /> <br /> Dvadeset godina nakon rušenja, od onomad 111,9 kilometara dugačkog betonskog Berlinskog zida (44,5 kilometara žice ne brojimo) u međuvremenu naravno nije ostalo mnogo . Homeopatski zainteresovanima, sa rodbinom i prijateljima u Berlinu, savjetujemo da si već sad osiguraju zalihe. Srušenih zidova je sve manje. Budući da je glupo nadati se brzom padu, recimo, Kineskog zida, pacijentima ovom prilikom prepuručujemo da si pokušaju polupati tarabe u sopstvenim glavama. Najjeftinije rješenje. Od trule domaće daske se da napraviti vrlo ukusna klin-čorba protiv nacionalnog zatvora.<br /> <br /> SKANDAL!<br /> <br /> Od ograničenosti svakodnevno umire više ljudi nego od svinjske gripe. Najopasnija zazidanost najčešće nije personalno-psihološke već društveno strukturalne prirode. Podvucimo naprimjer skandaloznu vijest da će njemački državnici, policajci, vojnici i ostali orwelovski privelegovani demokrati, u okviru preventivnog cijepljenja protiv moguće pandemije svinjske gripe, biti tretirani specijalnim, boljim cjepivom, dok će normalna raja biti pelcovana medicinskom zaštititom druge klase. Dugoročne posljedice: Kada birači budu imali temperaturu, činovnik, pendrek i puška će raditi šta hoće. <br /> <br /> UPOZORENJE! <br /> <br /> Možda nam ne bi bilo loše već sad si izmjeriti temperaturu. Čisto preventivno. Moguće da smo već odavno svi oboljeli od kojekakve svinjske gripe. Konzument medijske demokratije je more biti birvaktile oslijepio i ogooglao. Jer kako drugačije objasniti ošamućenost prosječnog korisnika koji prduckajući u lokalni minder pasivno posmatra kako isti oni koji su svjetsku privredu lani obukli u crno ove godine na berzi opet veselo kockaju, isto onako kao i prije takozvane krize na kojoj je ovaj put pogodite ko najviše zaradio?<br /> <br /> BROJ DANA!<br /> <br /> Ovogodišnje premije u američkim bankama iznose 140 000 000 000 dolara. Novčani bonusi za potpirivače krize, godinu dana nakon kolapsa, obaraju rekord. <br /> <br /> BANKROT GODINE! <br /> <br /> Javljamo stečaj najstarijeg i na svijetu najvećeg preduzeća za katalošku prodaju: QUELLE. Kapitalistička melodrama. Građani Zapadnog Balkona zatečeni. Uspomene naviru. Mirišljivi katalozi moćnog koncerna obilježili su snove i djetinstva ne samo u Bosni i Hercegovini. Poput Biblije debela knjiga, tekst na njemačkom jeziku, fotografije u boji. Materijalna obećanja boljeg svijeta na staklenom stolu u dnevnom boravku jedne prosječne porodice u Prijedoru. Na kataloškim slikama nasmijani ljudi u debelim bundama. Jakne, pidžame, čarape, peškiri, kape i šeširi. Zgodne žene u čipkastom rublju, ko se dobro zagleda garant nazire više. Blještavi poklopci i lonci. Svakako. Njemački, čelični, oplemenjeni lonci. Mnogo njih. Duboke okrugle ćase od kojih su se teoretski mogle napraviti vatrene kacige za dječije glave, za najbrže kawasaki i suzuki motore, koji će nas jednog dana voziti brzo i daleko, daleko od svega. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8477.html Postavlja se pitanje: Zašto Nijemci vole Bošnjake? Da li su germanski jahači i jahačice stvarno zaljubljeni u usku njušku, strmu plećku i kratke bosanske noge. Ili ih mnogo više privlače karakterne osobine brdskog konja? Šta je to zapravo ljubav? Duša ili tijelo? Odgovori na vječna pitanja, ako to smijemo primijetiti, nikad ne iznenađuju ali beskonačno intrigiraju. Tako i u ovom slučaju. Nijemci su, naravno, prvenstveno očarani unutrašnjim vrijednostima četveronožnih doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Balkanski konj, koga mještani ovdje od milja zovu «Bossi», u svojim tamnim očima krije dirljive ljudske dubine. Kopito od kamena. Srce od melema. Bosanski brdski konji su u Njemačkoj osvojili prijatelje koji ih iskreno ljube, cijene i razumiju. <br /> <br /> Nijemci prije svega ispravno shvataju i poštuju poznato nasukanu, i u krajnjem efektu, pozitivnu bosansku tvrdolgavosti. Bošnjaci ne skreću sa zacrtane trase, ma koliko očigledna, neplodna i debilna da je bila izvorna ideja. Kad naš konj tupo ošine u jednom, svom, pravcu, ne treba mu ular, naočnjak ni nozdrvača. Ne treba mu ništa ni niko. Taj će dokaskati do cilja, pa makar na kraju lupio glavom u zid. Polako, kopito za kopitom, u laganom orijentalnom tempu. Zanimljivo da Nijemci obožavaju upravo ovu osobinu, jer ona istovremeno implicira i luksuz da ovim konjima ustvari nije potreban ni jahač, iz čega opet proizilazi da se Bošnjaci skoro pa nikada neočekivano ne ritaju, saginju, niti uspinju. Jasno da ova tvrdoglava atituda jahače ponekad dovodi do ludila. Recimo kad Bošnjak Boško, đogo iz doline Rajne, navali kroz kukuruz u Eifel-u, pa na pola puta zakoči - i počne natenane brstiti sve oko sebe, satima meziti komušu i žuto zrnje, ko da u životu kuruze nije vidio. <br /> <br /> Ali čak i u ovim čudesnim hirovima osviješteni njemački jahači pronalaze nešto lijepo i ljudski vrijedno. Ljubitelji konja za Bošnjake tvrde da imaju najganutljivije i najgladnije oči na svijetu. Konjsku čežnju za sretnim životom (šta je glad ako ne potraga za srećom?) Nijemci objašnjavaju kroz vrtoglave historijske okolnosti. Kroz prokletu ratnu prošlost. Ako ne u Osnovnoj školi zvanoj Iskustvo, gdje bi onda inače jedan obični brdski konj mogao naučiti opuštenost i izdržljivost na duge staze. Odakle da zrači povjerenje ako ne iz dobrog bića, koje je tako često, u trenucima sudbine, bilo prevareno? «Bosanski konj ima pamćenje ko slon, on te nikada te neće iznevjeriti, ako ga ti ne iznevjeriš.» Kaže se u njemačkih krugovima ljubimaca. «Bošnjaci idu s tobom ako treba i kroz vatru.»<br /> <br /> Niko to ne može bolje potvrditi od njemačkog hobi-viteza Siegfrieda koji na srednjevjekovnim ljetnim festivalima, u punoj germanskoj opremi, redovno jaše Bošnjake. Dajte Siegfriedu željezni oklop! Dajte vitezu koplje u ruke! Dajtu mu Bošnjaka pod guzicu! I niko junaka sa sedla srušiti neće! Na kraju karnevalsko veselog turnira, između ruina impozantne tvrđave Freienfels u Hessen-u, samo za raju, Siegfried zna zaskočiti dorata i na njemu kroz živu vatru projahati. Dok ispod njegovih mamuza hukće li hukće original Bošnjak, obučen u svečanu vitešku čohu, ispod koje slutimo nasljeđenu historijsku tugu za zlatnim Srednjim vijekom, kada je cijela majka Bosna bila na konju, a njeni konji u njoj.<br /> <br /> Vratimo se budućnosti, dakle u sadašnjost. Jesen 2009. Od ljubavi se u dijaspori ne živi. Bošnjacima u Njemačkoj prijeti nestanak. Stručnjaci smatraju da bi do 2029. godine bosanski brdski konji u Saveznoj Republici Njemačkoj mogli izumrijeti. Uzgoj se ne odvija sistematski. Za produžetak krvne linije preostala su samo četiri prava pastuha. Uvoz iz matične države je gotovo presušio. Konji u Bosni tonu u političkom haosu. «Zadnje što umire jeste nada» - govore njemački zaljubljenici iz raznih udruženja koja se zalažu za opstanak bošnjačke rase. Izdvajamo: «Društvo prijatelja, pomagača i uzgajivača Bosanskog konja» na zapadu, kao i «Mrežu Bošnjaka» na istoku Njemačke.<br /> <br /> KRAJ<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8443.html Činjenica je da su konji učestvovali u svim dosadašnjim globalnim i lokalnim ratovima kao neizbježno sredstvo za transport vojske i civila, hrane i oružja, opreme i leševa. Kratkovidno je smatrati da bi tehnološki napredak ratovanja funkciju konja uskoro mogao učiniti suvišnom. Jer upravo bosanska brdska rasa dokazuje suprotno. Kada u planinskim područjima mehanizovani transporti zakažu, tada žilavi balkanski kopitari stupaju na scenu. Njihova uloga je ključna. Oni su zbilja jedinstveni za ovu vrstu namjene. Kratke noge, široka pleća. Poslušna glava. Niko ne ubrzava uzbrdo poput njih! Stručnjake stoga naravno ne čudi da su iznimne penjačke sposobnosti ovih konja prepoznate i od strane njemačkih oružanih snaga. <br /> <br /> Bundeswehr je četveronožne doseljenike iz Bosne i Hercegovina, tzv. Bošnjake (ovdašnji stručni naziv za Bosanskog brdskog konja) na koncu 20. stoljeća primjerno integrirao u svoje redove, zatim vrlo brzo poslao na front. Borbeni Bošnjaci, obučeni u Bavarskoj (Bad Reichenhall), postali su dio čuvene elitne jahačke brigade «Gebirgsjäger» (Brdski lovci)! Rame uz rame, tačnije, pod stražnjicama trenutno najboljih njemačkih vojnika, kojima javnost još uvijek prebacuje da se ne odriču podviga u Drugom svjetskom ratu, Bošnjaci su proteklih godina uspješno sudjelovali u misiji KFOR-a na Kosovu. Veliko priznanje za malu konjsku pasminu. Ko zna možda se uskoro nađu u Afganistanu. Ako nisu već tamo. Ili Somaliji. Svugdje su vrleti.<br /> <br /> Iako ničije ratne uspjehe ne treba potcjenjivati (bez konja Aleksandar Makedonski nikad ne bi došao do Indije, Napoleon nikad ne bi vidio Moskve, niti Joschka Fischer Kosova), ne treba zaboraviti ni to da je svaki oružani sukob ipak, uvijek i na kraju jedna velika konjska tragedija. Bosanska kobila Branka samo je jedan primjer za to. Nikad nećemo saznati šta je Branka sve preživjela na Romaniji (Glasinac) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Znamo tek da je uz mnoge sreće i zahvaljujući dobrim ljudima uspjela pobjeći iz pakla. «Branka je bila kost i koža, kad je došla u kod nas», kaže Petra Lekler iz Wachtberga u dolini Rajne. Petra je velika obožavateljica balkanske rase. Zahvaljući njoj i ostalim ljubiteljima Bošnjaka, koji su u najgorim vremenima tutnjili jugoistočnom Evropom pomagajući bosanskim civilima, «traumatizirana» Branka je pronašla novi dom. <br /> <br /> I ne samo to. Branka se u štali južno od Bona osjeća sasvim sjajno. U društvu Lawine, Balavca, Boruta, Majde, Lajle i Liške njoj ne fali Romanija. Svi oni vode jedan normalan život u jednom normalnom sređenom društvu. U Njemačkoj se zna kad je paša a kad počinak. Posla za konje nema budući da oni drugima predstavljaju posao, i naravno zabavu. Bosanski brdski konji su ovdje prije svega predmet hobija i ljubavi. Velika radost, golemo veselje za njih i ljude dešava se svake godine u septembru na Dan Bošnjaka (Tag des Bosniaken). Čudo! U okviru tradicionalnog praznika njemački zaljubljenici pristižu sa svih strana države, oblače prsluke, suknene čakšire, na glave si stavljaju crvene fesove. Sve to svojim zajahanim Bošnjacima u čast. Zdepasto bosansko biće zaista fascinira Nijemce. <br /> <br /> U trećem dijelu: Četiri zadnja pastuha! Da li smo ipak ugroženi? & Sjaši Murta da uzjaše vitez Siegfried!<br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8419.html Naziv «Bošnjaci» (die Bosniaken) u njemačkom jeziku markira više od etničke pripadnosti. Nijemci ovim pojmom takođe označavaju autohtonu pasminu čuvenih Bosanskih brdskih konja. Mali zdepasti konjići porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Saveznoj Republici Njemačkoj već desetljećima uspješno puštaju korijene, pronalaze zaštitnike, pomagače i prijatelje. O njihovim fascinatnim integrativnim podvizima u tuđem društvu u nastavku nešto više. Zaista je veliko zadovoljstvo pisati o uspjesima naših konja u inostranstvu. No, konjska sudbina Bošnjaka u Njemačkoj još uvijek je mutna nepoznanica. Priloženi tekst tapka po nepreglednom brdu podataka i vijuga neutabanim naučnim stazama. Budimo oprezni! Putujemo po makadamu neistražene povijesti. Mnogo je zamršenih mitova i prepreka u šumama konjskog identiteta, na proplancima historijske istine. Evidencija je livada sa mnogo cvijeća i još više trave. Balkanske kopitare ne želimo žigosati zabludom. Već užarenim željezom kolateralnog znanja. Naš nužno neskromni cilj jeste napisati jednu, prvu i prije svega objektivnu iseljeničku biografiju Bošnjaka u Njemačkoj. <br /> <br /> Ponajprije nekoliko u njemačkoj nauci široko prihvaćenih historijskih činjenica. Ovdašnji stručnjaci, u akordu sa balkanskim kolegama, smatraju da su se bosanski brdski konji kroz vijekove dokazali kao univerzalna bića. Ljudi Bošnjake od davnina koriste u razne svrhe (prijevoz, lov, zabava, rat, rekreacija, sport, cirkus, karnevali, hadž, mimohodi). Divlji predak Bosanskog brdskog konja nosi ime E. Przewalski, ima smeđu boju dlake, bradavke na sve četiri noge, rep obrastao strunom do korijena - i još uvijek je živ! E. Przewalski, nazvan po čuvenom ruskom naučniku Nikolaju M. Przewalskom, posljednji put na slobodi viđen 1969. godine u mongolskoj stepi (inače prima posjete u Praškom zoološkom vrtu), važi kao na svijetu jedini preostali predstavnik divljih konja od kojih potiče u međuvremenu preko 150 globalno registrovanih kopitarskih pasmina i tipova, pa tako i naš njemački Bošnjak. Od prahistorijskog E. Przewalskog do današnjeg Bosanskog brdskog konja, koji se na početku trećeg milenija evo sjajno snalazi u Saveznoj Republici Njemačkoj, konjogojstvo doživljave mnoge uspone i padove. <br /> <br /> Prokaskajmo tisućljećima. Na tjelesnu građu i karakterno oblikovanje Bošnjaka prvenstveno su utjecali azijski tipovi konja. Velikom seobom Slavena, dolaskom Huna i Avara, ovi simpatični poniji pristižu na područje jugoistočne Evrope. Kroz ekspanziju Osmanskog carstva bosanski konjski brđani dolaze pod kopito orijentalnog arapsko-južnoazijskog punokrvnjaka (Tarpana), koji takođe ostavlja trajne tragove u biću balkanskog konja. Upravo iz ovog razloga stručna njemačka literatura vrlo često navodi da su njihovi Bošnjaci porijeklom: Przewalski-Tarpan. Njiiihahaha. Pardon. Evolucija je čudan jahač, koji ne prestaje bičevati daljnji razvoj Bošnjaka. Odlazkom Osmana, dolaskom Austrougara u Bosni i Hercegovini se osniva prvi ergelski centar na Borikama kod Rogatice. Dvojna monarhija, kako na Borikama tako i po brojnim štalama u Hercegovini, na razne načine, između ostalog uz pomoć mađaraskih kobila, precizno i kontrolirano, oplemenjuje domaću pasminu. Nakon povlačenja Austro-Ugarske uzgojni oblici degradiraju. Svjetski ratovi dodatno pogoršavaju situaciju. Pod utjecajem političko-ekoloških faktora u različitim područjima Bosne i Hercegovine stvaraju se različiti lokalni tipovi. Ističemo dva soja: glasinački i podveleški. <br /> <br /> Nijemci dvadestog stoljeća svoje Bošnjake došljake najvećim dijelom regrutuju sa Borika. Počeci su zamršeni. Uvozni putevi bosanskih ponija u pravcu Alemanije još uvijek su nejasni. Poznato je da bosanski brdski konji u Saveznu Republiku Njemačku prvi put u većem broju (3000 grla) pristižu početkom sedamdesetih godina i to u kamionskoj prikolici Walther Dill-a iz Harz-a. Walter Dill je imao jedan dosta prozaičan motiv za import konja. Pasionirani ljubitelj Karl Maya je jednostavno želio jahati ono što je čitao. Omiljeno avanturističko štivo ovog Nijemca bilo je «U kanjonima Balkana» (In den Schluchten des Balkan, 1908). Stoga ovaj put slobodno možemo zaključiti pretpostavkom: Da nije bilo maštovitog pisca Karl Maya, koji nikad nije bio u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci nikad ne bi došli u Njemačku. U kojoj ih do tada nije bilo. <br /> <br /> U drugom dijelu: Bošnjaci dolaze! Kome fali Romanija? Bosanski konj kao oružano sredstvo!<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8278.html Pusti to. Najbolje je nikome se ne javljati. Makar nekoliko dana. Neka svi misle da si još uvijek u nekoj dalekoj zemlji. Na nekoj drugoj planeti. Na obalama plavog mora. U galaksiji godišnjeg odmora. Da još uvijek u dubokom hladu borova glačaš bore kapitalističkog stresa. Slobodno. Neka šefovi vjeruju da se i dalje sretno brčkaš u plićaku zadnje plate. Sto miliona svjetlosnih Ramazana udaljen od telefona i mreže. Savršeno nedostupan. Daleko od svih obaveza. Od posla, kompjutera, interneta, pošte, reklamnih prospekata, računa, poreza, familije, prijatelja, komšija i vodoinstalatera. Neka cijeli svijet vjeruje da si tamo gdje nisi. Popni se na Zapadni Balkon, zapali vatru samoće i budi Indijanac dokolice. Odgodi kraj opuštanja. Neka kolege rade, neka djeca idu u školu. Ti ne. Ništa. Ti si danas tu, samo da bi bio tu. <br /> <br /> Baš kao što si prošlog vikenda bio tamo, samo da bi bio tamo. U Bosni. Na dženazi stare majke Latife. Očeve mame. Osamdesdeset i četiri godine. Fina starost. Tužna smrt. U zadnjih nekoliko godina od Latife skoro ništa nije ostalo osim očiju. Živjela je kao biljka. Kopnila iz dana u dan. Gubila pamćenje, sposobnost kretanja, moć govora. Nauka tu bolest zove demencija. Mi bi ovaj poseban slučaj mogli nazvati bosanski Alzheimer. Od rata pa na ovamo nam se majka na specifičan način postepeno gasila. Najprije prestaje kuhati, zatim hodati, na kraju govoriti i smijati se. Latifine kognitivne sposobnosti isparavaju jedna za drugom. Tu su još samo njene živahne krupne oči koje nas kao iz neke druge zemlje, ili duboke prošlosti, gladno gledaju. <br /> <br /> I tu je još jedna, posljednja funkcija njenog tijela, koje vjerovatno ne bi bilo da nije odrasla tamo gdje je umrla. Kognitivno čudo: Sve do pred smrt majka je umjela, po svim propisima i standardima, ispiti fildžan bosanske kahve. Zavrtimo film unazad. Zadnja uspomena vezana za Latifu. Otac, brat i ja mršuljavu ženu na plastičnoj stolici iznosimo iz stare kuće u avliju, pod jabuku. Šarena haljina. Na glavi bijela šamija. Iznad nje gusta zelena krošnja. (Rana jabuka koju je prije 40 godina posadio moj otac.) Ispod krošnje okrugli stol. Na njemu džezva. Fildžani za nas i nepokretnu majku. Dva žedna oka upijaju sve oko sebe. Dugo su uperena najprije u svog sina, dakle mog u oca, zatim u mog brata pa onda u mene. Pa onda opet ispočetka. Naspemo joj, pošećerimo, stavimo fildžan u ruku. De ti, majka! Staračka ruka, kao da se budi iz mrtvih, uzima fildžan, diže ga u zrak i prinosi ustima. Srrk. Srrk. Srrk. Zna da je vrela. Pa srče.<br /> <br /> Jeste. Bilo je naroda. U Sanskom Mostu. U jedan popodne. Sredina avgusta. Sunce. Sana idealna za kupanje. Stotine ruku nosile su tabut od džamije do mezara. Efendija je rekao da ga se digne visoko u zrak. Muškarci su šaptali da se tako kod nas rahmetlije nikad nisu nosile. Niko se nije bunio. Nije prilika. Duga kolona. Muslimani ne nose crno. Desna traka krajiške ceste bila je kao kandžama izgrebana. Radio se novi sloj asfalta. Bager gusjeničar, kamioni, lopate. Bio je vruć dan. Radnici su nas pustili da prođemo, možda otišli do rijeke da se rashlade. Jeste. Bilo je ljudi iz takozvane dijaspore. Indijanaca koji su se zadesili. I onih koji su maksuz došli. Sa ljetovanja na moru. Dženaza se snimala digitalnom kamerom. Na istoj kartici su memorisani Bosna, Jadran, mercedesi, jahte, janjetina, turisti, guzice, sise, hodža i smrt. Tri sedmice godišnjeg odmora. Sve ćemo mi to još jednom gledati. <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.8160.html Zapadni Balkon nalazi se u Njemačkoj. U gradu Kelnu, na četvrtom spratu. Na njemu stoji Amir Kamber - i posmatra, analizira i imaginira. U fokusu su pop-fenomeni bosanske i njemačke svakodnevice: politika, kultura, sport, razonoda, religija, rat, mediji, ideologija, porodica, životinje, prijatelji, seks, društvo, moć i life-style. Tekstovi površno, opušteno i ironično dokumentiraju život u Njemačkoj iz perspektive jednog Balkonca. Blogovi Amir Kambera ispituju i opisuju, prije svega, privatno područje zapadnog Balkona u Kelnu, sa kojeg puca pogled na Bosnu i Hercegovinu i čitav zapadni Balkan... http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.6428.html <br><br /> <br /> Rođen 1977. godine u Sanskom Mostu. Odrastao u Prijedoru, 1992. godine protjeran u Njemačku. Studirao germanistiku, opću lingvistiku i filozofiju na univerzitetu u Kelnu. Godine 2001. nagradjen za najbolju kratku priču na štokavskom jeziku – u okviru književnog konkursa Bun(t)ovna P(r)oza organiziranog od strane UNESCO-a i sarajevskog Omnibusa. Objavio knjigu kratkih priča „Constructing Kamber“. Muzički novinar, radio-reporter, putopisac. Priprema doktorat na Univerzitetu Keln, tema: “Izmišljanje istine u reportažnim tekstovima”. Publicira na njemačkom i bosanskom jeziku. Živi u Kelnu.<br /> <br /> http://blogs.dw-world.de/bihblog/balkona/1.6427.html